Gotovo sasvim napustivši princip devetnaestostoljetnog vodvilja i zadanu Labichevu temu muža koji je sav sretan jer mu žena (konačno) ima ljubavnika, redateljica Renata Carola Gatica, dramaturginja Dora Delbianco i koreografkinja Natalija Manojlović pokušale su na daskama »Karempuha« realizirati svojevrsnu kritiku suvremenih televizijskih komedija. Za njih je devetnaestostoljetni Labichev vodvilj »Najsretniji od trojice« poslužio kao paradigma žanra koji će publika 21. stoljeća nastaviti slijediti kroz brojne sit-comove, u kojima prvenstveno pratimo falsificirano stabilne društvene odnose te pretjerane emocionalne oluje protagonista.

   No velika je razlika između preciznog mehanizma europske, prvenstveno francuske bulevarske farse i srodnog joj vodvilja nasuprot ulančanim, ali bitno razvodnjenijim minidramama današnje televizijske komedije. Nije u pitanju ni isti tematski kontekst, ni isti humorni tajming, ni ista vrsta građanske zabave. Upravo zbog navedenih razlika, predstava »Kod Martinovih« pretvara se u poligon glumačkih ismijavanja zanatskih dimenzija televizijskog žanra, ali pri tom je promašen i brzi, opori humor vodvilja, a i dublje razračunavanje s obiteljskim klišejima aktualnog sit-coma.

Glumci u odlasku

»Kerempuhovi« glumci igraju TV set snimanja uživo, željno čekajući svoje te postrance komentirajući i prateći tuđe scene. U zadanom se okviru solidno snalaze. Ivan Đuričić ima ulogu iscrpljenog, ali žilavog koordinatora, posrednika između onih na sceni i onih u režiji, noseći se strpljivo i s ispadima glumaca na pozornici, i s instrukcijama »odozgo«. Naglasak je na gotovo apsurdnim prizorima građanskog preljuba, koje glumci ili napuštaju uz svečane govore i pokoju psovku na temu dostojanstva glumačke profesije (u ovoj su skupini pogođeno mračna i gnjevna Nina Erak-Svrtan kao služavka Petunia, rezignirana Anita Matić Delić kao gđa. Martin te svime skupa posvema ogorčen Edo Vujić kao gosp. Martin), ili su pak toliko zaokupljeni svojim privatnim dramama da ionako ne sudjeluju u onome što se snima na sceni. Tako Luka Petrušić i Linda Begonja nastupaju u rolama ruskih emigranata s jakim smislom za otelovsku ljubomoru, uspijevajući unutar predstave diskretno, ali zato veoma uvjerljivo i tragikomično odigrati niz scena obiteljskog nasilja, ženskog mazohizma i muških opsesija vlastitom čašću.

   Mario Mirković igra glumca-ovisnika s problemom zaboravljanja teksta; Ana Maras Harmander nastupa kao manijakalna karijeristica i pjevačica Lola Pop, dok Maja Posavec milozvučno pjeva sve potrebne glazbnene dionice i glumi TV spikericu. Borko Perić je jedini glumac koji ni nakon što su svi ostali glumci bizarne TV serije odustali od snimanja i dalje uporno ne napušta svoj sit-com, objašnjavajući publici »što je dalje bilo« te rekapitulirajući na sceni prethodne prizore, sve do momenta kad se sa scenskim radnicima fizički bori za rekvizitu, ne dopuštajući im da je iznesu sa scene.

   Ovaj Perićev finale najvišeslojniji je, humorno najdjelotvorniji i zapravo najdirljiviji dio predstave, jer pokazuje da glumac nikada ne može odustati od svoje profesije, čak ni onda kad radi na veoma »niskim granama« kolapsa televizijskog zabavljaštva. Glumac, kao istinski kapetan kazališne umjetnosti, ne napušta svoje potonule brodove. Zato i jest glumac. Jer vjeruje u igru i onda kad je faktički bliži morskim psima no dodjeli Oscara.

Lovački rog i popularnost

Zaštitni znak scenografije Patricia Alejandra Aguera u »Kerempuhovoj« su predstavi jelenji rogovi, istaknuti na zidovima scenskog sit-coma, baš kao i na stolcima za kojima sjedi bračni par, čak i na postraničnim vješalicama. Njihovo obilje pomiče izvedbu prema kabinetu groteske koja se, međutim, ne usuđuje uistinu zavladati pozornicom, premda su brojni zanimljivi momenti predstave, primjerice pretjerani entuzijazam lokalne pevaljke koja brutalnom upornošću pjeva svoj pjesmuljak uopće se ne obazirući na rastući fizički obračun bračnog para ruskih emigranata, itekako bliski prostoru tamne, prijeteće, samožive i dakako smiješne strane ljudskih opsesija.

   Redateljica Renata Carola Gatica i koreografkinja Natalija Manojlović kao da su hrabrije u kritičkom aspektu podrivanja dramskih stereotipa od dramaturginje Dore Delbianco, što na kraju rezultira predstavom koja doduše pokazuje rogove televizijskoj komediji, ali daleko je od humorne vještine i dramaturške spretnosti klasičnog vodvilja.

   Hibridnost predstave »Kod Martinovih« dobro je primljena kod premijerne publike, nagoviještavajući da je barem jednom dijelu kazališnih gledatelja veoma bliska ideologija ismijavanja televizijske rutine. Da se domaća televizija slučajno zbog toga ne bi uvrijedila, u programskoj je knjižici otisnut tekst Vlatke Kolarović, voditeljice TV emisije »Drugi format«, koja u kulturnoj javnosti predstavlja jednu od posljednjih oaza kompetentnog masmedijskog novinarstva. I to je zapravo glavni problem »Kerempuhove« predstave: ne može se jednom rukom inscenirati glumačka pobuna protiv misaonog seta televizije, a drugom rukom ipak ići niz dlaku istoj toj »pustoši sveopće zabave« – kako veli Kolarović u svom tekstu iz knjižice.

   Možda popularnost »Kerempuhove« predstave ne bi nimalo stradala da se kompletna autorska ekipa usudila još više stati na stranu kazališta. Komedija, nadalje, ne bi ništa izgubila ni jačanjem groteske. Riječima Mela Brooksa: »Porezao sam se. Joj, to je zbilja tragedija. A komedija je kad upadnem u stroj za pranje suđa i umrem na licu mjesta. I onda još par puta, u svakome od tri ispiranja«.