Kreiranje repertoara

Jelena Kovačić, ravnateljica riječke Drame: Imamo ansambl velikog potencijala

Kim Cuculić

Sviđa mi se što tu u Hrvatskoj drami nema stajanja, stvari se brzo mijenjaju i atmosfera je generalno pozitivna – Jelena Kovačić / Foto Roni BRMALJ

Sviđa mi se što tu u Hrvatskoj drami nema stajanja, stvari se brzo mijenjaju i atmosfera je generalno pozitivna – Jelena Kovačić / Foto Roni BRMALJ

Čini mi se kao da radim s kazališnom trupom, u onom najboljem smislu te riječi, što je zaista privilegij, jer uvelike olakšava neke institucionalne zakonitosti koje su ponekad prekrute kada ih se primjenjuje na umjetničku proizvodnju



U povodu nove kazališne sezone HNK-a Ivana pl. Zajca razgovaramo s ravnateljicom Hrvatske drame Jelenom Kovačić. Rođena je u Zagrebu, gdje je diplomirala polonistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu i dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti. Angažirana je kao dramaturginja na različitim kazališnim projektima te prevodi s poljskog jezika. Najčešće surađuje s redateljicom Anicom Tomić. Za svoj je rad dobila nekoliko nagrada i priznanja, između ostalih Nagradu »Veljko Maričić« Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci za dramaturgiju predstava »Oprostite, mogu li vam ispričati?« i »Menažerija« (zajedno s Anicom Tomić), Nagradu za dramski tekst na beogradskom Dječjem kazališnom festivalu »Pozorište – Zvezdarište« za tekst »Ana i Mia« (zajedno s Anicom Tomić), Nagradu hrvatskog glumišta za dramu »Ovo bi mogla biti moja ulica« (zajedno s Anicom Tomić), Nagrada »Marul« na Marulićevim danima za dramaturgiju predstave »Leda« i za glazbeni koncept predstave »Leda« (zajedno s Anicom Tomić i Franom Đurovićem).


Što vam je bila nit vodilja u osmišljavanju repertoara Hrvatske drame za ovu sezonu?


– Čini mi se da pri kreiranju repertoara uvijek treba misliti o četiri jednako važne komponente: ansamblu i autorima; pritom mislim na redatelje i njihove timove, zatim o tekstovima i, naravno, o izuzetno važnoj komponenti – publici. Repertoar ne čine isključivo naslovi, već upravo spoj te četiri komponente koje u zajedničkom susretu mogu stvoriti dobru predstavu, odnosno zanimljiv i relevantan repertoar. Bilo nam je važno da radimo predstave koje su u dijalogu s vremenom u kojem živimo te da ih rade hrabri, odlučni, kreativni i glasni autori koji se ne boje stava u kazalištu, jednako kao što ga se ne boji ni naš ansambl.


Sistem i pojedinac




S druge strane, izborom naslova pokušavamo na neki način uspostaviti dijalog između kanona i suvremenog dramskog pisma, zato su tu s jedne strane Büchner i Nazor, a s druge Schwab i Klepica, dok pak programom ZAJC LAB pokušavamo jednu čvrstu instituciju kao što je nacionalna kuća otvoriti suvremenijim kazališnim praksama. Neki zajednički naziv cijele sezone mogao bi biti pokušaj da obrnemo odnos sistema i pojedinca, odnosno da istražimo što se događa kad donesemo odluku da prestajemo biti žrtve sustava, već da pokušamo biti oni koji ga mijenjaju.


Svi se ti tekstovi i projekti bave pojedincima koji na prvi pogled nemaju moć mijenjati sistem, odnosno odluke se donose u njihovo ime, bilo da je riječ o Büchnerovom antijunacima Woyzecku i Marie, dječaku Vladi iz Nazorove »Vode«, tinejdžerima iz »Noćne škole« Vedrane Klepice, Schwabovim predsjednicama naše nečiste savjesti ili pak majci djeteta sa sindromom Down koju je ispisala Mila Čuljak. No svi ti likovi čine nevjerojatno važan dio društva u kojem živimo i bliži su nam od onih koji negdje s visine kroje naše živote.


Zašto je izbor pao na Büchnerova »Woyzecka« i Schwabove »Predsjednice«? Što nam ti naslovi govore danas?


– »Woyzeck« je jedan od onih tekstova o kojima se s pravom govori da su »svevremeni«. Melchinger taj tekst čak karakterizira kao bezgranično suvremen. Jedna od najzanimljivijih ideja tog komada jest ona koja postavlja pitanje o odnosu morala i novca, odnosno ima li egzistencijalno ugrožen čovjek uopće uvjete da bude moralan. Čini mi se da danas nema relevantnijeg pitanja od toga. Svijet u kojem živimo relativizira sve osim kapitala, dakle novca u čijim god da se on rukama nalazio. S druge strane Büchnerov »Woyzeck« vrlo empirijski, gotovo kriminalističko-analitički pokušava otkriti uzroke zla odnosno nasilja, te zašto smo na njega postali toliko ravnodušni, a ravnodušnost je jedna od najgorih klopki u koju suvremeni čovjek svakodnevno upada.


Nedostatak vode


Schwabove »Predsjednice« tu su isto tako iz više razloga. Schwab je kao pisac, čini mi se, nepravedno zapostavljen u Hrvatskoj. Osim u ITD-u 1997., uopće nije postavljan u Hrvatskoj, a riječ je zaista o jednom dramskom geniju, koji se u svojoj crnohumornoj, grotesknoj perspektivi nevjerojatno spretno poigrava najrazličitijim tabuima, ali i iluzijama koje uvijek gajimo s posebnom pažnjom.


Mislim da nevjerojatno točno detektira na koji način sudjelujemo u stvaranju vrlo opasnih ideologija kada ih samo deklarativno osuđujemo ili pak tvrdimo da one ne postoje, a danas se zbog očigledno prilično krivog shvaćanja demokracije različite opasne isključivosti pokušavaju svesti pod slobodu govora, ne reispisuje se samo povijest nego i suvremenost. »Predsjednice« se takvim nastojanjima vrlo spretno izruguju, zbog toga ih ja, kao što sam već spomenula, volim zvati predsjednicama naše nečiste savjesti. Ovdje, naravno, nije važan samo izbor naslova, nego i izbor redateljica. »Woyzecka« režira Anica Tomić, a »Predsjednice« Bojana Lazić, obje vrlo uspješne i poetski vrlo definirane autorice, spremne na rizik u kazalištu.


Kako je zamišljen projekt »Voda«, u režiji i koreografiji Matije Ferlina?


– »Voda« je naš ovosezonski projekt za djecu, a zamišljen je kao suradnja ansambala Hrvatske drame i Baleta. Riječ je o jednoj od najpoznatijih Nazorovih pripovijetki koja tematizira jednu prilično kriznu situaciju – situaciju nedostataka vode. U »gradu koji teče«, voda je jedan od njegovih gotovo identitetskih elementa, a ono što je jednako zanimljivo u samom tekstu jest da je on istovremeno i priča o odrastanju, dakle opet jedan prilično jak identitetski proces. Matija Ferlin autor je specifične kreativnosti i maštovitosti, istovremeno redatelj, koreograf, plesač i glumac s izrazito istraživačkim pristupom kazalištu u svim njegovim segmentima. Adaptaciju će raditi njegov stalni suradnik, dramaturg i pisac Goran Ferčec, kojem je ovo, jednako kao i Matiji, prvi rad u kazalištu za djecu, stoga mislim da ćemo dobiti jedan zaista svjež i novi pristup iz kojeg će profitirati i naši ansambli i naša publika.


Tematski lokalan projekt


Kako ste došli na ideju za predstavu radnog naslova »Noćna škola«, koju će režirati Renata Carola Gatica?


– Projekt »Noćna škola« inspiriran je istinitim događajima koji su integrirani u tkivo grada Rijeke – kaznena djela počinjena protiv štićenika psihijatrijske bolnice »Lopača« pokraj Rijeke, između 2002. i 2008. godine. Stoga je s jedne strane taj projekt tematski lokalan i propitkuje vrlo direktno zajednicu u kojoj nastaje, a s druge strane otvara neka izuzetno važna pitanja vezano uz probleme delinkvencije mladih ljudi te načina na koji ih institucije tretiraju.


Važno je napomenuti da ovdje nije riječ o dokumentarnom kazalištu; tekst za predstavu piše jedna od najperspektivnijih spisateljica mlađe generacije Vedrana Klepica. A ovaj je projekt ujedno i prva suradnja Hrvatske drame sa studijem Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. U predstavi će, naime, uz glumce našeg ansambla igrati i studenti treće godine Glume, zaista nevjerojatno talentirani mladi glumci. Mislim da je izuzetno važno ponuditi mladim ljudima generacijsku predstavu koja vrlo direktno i otvoreno progovara o problemima njihovih vršnjaka. Istovremeno, ovaj nam projekt otvara mogućnost da još pridonesemo kulturi mladih, posebice u području kazališta, stoga će ga pratiti i niz popratnih događanja.


Možete li nešto reći o projektima »Down, by Law« i »Orgija«?


– »Down, by law« i »Orgija« dio su ZAJC LAB-a, programa koji je zamišljen kao svojevrsni inkubator novih ideja, istraživački poligon novih umjetničkih praksi. Osim umjetničke izvrsnosti i inovativnosti, projekti realizirani unutar programa ZAJC LAB u sebi sadržavaju i konkretnu društvenu relevantnost, odnosno visoku razinu društvene angažiranosti. »Down, by law« monodrama je koju je napisala Mila Čuljak, izuzetno emotivan i hrabar tekst koji progovara o iskustvu majke djeteta s Down sindromom. Mila će ujedno i režirati predstavu, a radimo je u koprodukciji s Umjetničkom organizacijom Koautorska inicijativa OOUR. Uz samu predstavu organizirat ćemo u suradnji s Udrugom za sindrom Down – Rijeka 21 likovnu i glazbenu radionicu te tribinu »Osobe s invaliditetom i reprezentacija«.


Mira Furlan


»Orgija« je koprodukcija s Ljubljanskim gledališčem Glej, jednim od najstarijih slovenskih eksperimentalnih kazališta. Riječ je o trećem dijelu trilogije autora Urške Brodar, Katarine Stegnar i Jure Novaka, autora koji između ostalog pokušavaju razbiti klasičnu kazališnu hijerarhiju podjele autorstva. »Orgija« je predstava o prekoračivanju granica, granica u odnosima i obitelji, u javnosti i politici, ali i u kazalištu. Same izvedbe bit će i pomalo ekskluzivne, jer će ih moći pogledati prilično mali broj gledatelja.


Kakvo je općenito stanje u Hrvatskoj drami?


– Mislim da je u Hrvatskoj drami stanje zaista dobro. Veliko mi je zadovoljstvo raditi s ansamblom koji je hrabar, otvoren, kreativan i spreman na najrazličitije kazališne izazove. Čini mi se kao da radim s kazališnom trupom, u onom najboljem smislu te riječi, što je zaista privilegij, jer uvelike olakšava neke institucionalne zakonitosti koje su ponekad prekrute kada ih se primjenjuje na umjetničku proizvodnju. Imamo vrlo otvoren i profesionalan odnos. Sviđa mi se što tu nema stajanja, stvari se brzo mijenjaju i atmosfera je generalno pozitivna.


Neki su glumci otišli… Raspisan je natječaj za nove članove. Kakav vam profil glumaca/glumica trenutačno nedostaje?


– S obzirom da nam odlaze dva muška glumca, napravili smo natječaj za dva nova muška člana. Važno je napomenuti da je natječaj bio otvoren i za glumce koji nisu državljani Republike Hrvatske. U kazalištu je odlazak glumaca normalna i svakodnevna pojava – glumci nalaze nove putove i na taj način istovremeno otvaraju put nekim novim licima, protočnost i mobilnost ljudi uvijek donosi novu energiju.


Kakva je vaša vizija razvoja Hrvatske drame?


– Vizija je prilično teška riječ i nije ju lako opravdati, stoga mogu samo reći da imamo puno planova i da ćemo napraviti sve da ih realiziramo. Hrvatska drama ima ansambl velikog potencijala, potrebno je iznaći načine kako da se on u potpunosti ostvari.


Hoće li se nastaviti suradnja s glumicom Mirom Furlan i u sljedećim sezonama? U kakvom je ona sada statusu?


– Mira Furlan je od početka ove godine vanjski suradnik Hrvatske drame. Izuzetna mi je čast što sam imala prilike surađivati s tako ne samo sjajnom glumicom, nego i sjajnom osobom. Čini mi se da njenim povratkom nije samo puno dobilo kazalište, nego i grad Rijeka. Naša će se suradnja naravno nastaviti. Ove sezone zbog terminskih razloga Mira neće sudjelovati u premijernim naslovima, ali uskoro ćemo se naći u novim projektima.


Na koja gostovanja HD ide ove sezone?


– Nedavno smo se vratili s makedonskog festivala MOT, koji smo otvorili s predstavom »Naše nasilje i vaše nasilje« Olivera Frljića. Ove sezone »Naše nasilje i vaše nasilje« i dalje nastavlja svoju turneju, otvaramo Borštnikovo srečanje u Mariboru, a za sada su dogovorena gostovanja u Milanu i Bogoti. Igramo naravno i u Ljubljani u Slovenskom mladinskom gledališču, koje je naš koproducent. S predstavom »Mizantrop« Igora Vuka Torbice sudjelovali smo na Gavellinim večerima, a dogovaramo i gostovanje »Mizantropa« u Mariboru. U studenom gostujemo s predstavom Olivera Frljića i Marina Blaževića »Hrvatsko glumište« u Varšavi.