Sjećanje na velikane

‘I sada vidim sva ta lica’: Loredana Gašparović prisjeća se Nelka, Darka, Galliana…

Loredana Gašparović

Loredana Gašparović, Darko Gašparović i Nedjeljko Fabrio / Snimio Ivica TOMIĆ / NL arhiva

Loredana Gašparović, Darko Gašparović i Nedjeljko Fabrio / Snimio Ivica TOMIĆ / NL arhiva

U foajeu Kazališta užasna je gužva. Iznenađenje nastaje oko jedan u noći kada dojuri Jani držeći u ruci Novi list s fotoreportažom s predstave (prije dvadeset i osam godina tehnologija nije bila na današnjem nivou!). Crni zgrabi Janija, otrgne mu novine, progura se kroz mnoštvo vičući i plačući (mnogi su plakali od sreće): »Je li to moguće? To može samo Rijeka, ljudi!« Prepuno gledalište 86 puta. Gostujemo u Zagrebu, u Splitu i u Puli. Svugdje ista euforija. Pripreme za Osijek prekida rat

»Partire, partirò…« (Početni song iz »Vježbanja života«.)Znamo već: rođen u Splitu, došao u Rijeku s deset godina, s jedanaest prvi put bio u riječkom Kazalištu i gledao »Seviljskog brijača«. Započinje fascinacija… Išao u Prvu riječku gimnaziju s Dragom Crnčevićem, budućim intendantom, inicijatorom ideje o scenskom uprizorenju »Vježbanja života«. Kroz te mladenačke godine stvara se trajna veza i ljubav na relaciji: Fabrio – Rijeka – riječko Kazalište. Povratkom iz Zagreba sa studija počinje njegov stvaralački rad koji se tijekom godina i desetljeća pretvara u autorski monument, hrvatski i europski… Sjećanje:Vedra zimska noć, vraćam se s društvom s praizvedbe »Reformatora« (29. veljače 1968.) u režiji T. Tanhofera. Sjajni glumci Miodrag Lončar (Martin Luther) i Slavko Šestak (Matija Vlačić Ilirik). Jedan prijatelj zadivljeno kaže: »Tek mu je trideset, dokle će ga još dovesti ta kreativna moć!?«Dovela ga je do zadivljujuće veličine.

Rijeka i Zagreb


Praizvedba mirakula »Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?« u režiji V. Vukmirovića slijedi 20. veljače 1970. u Zadru. Zgrada riječkog Kazališta zatvorena je 1. siječnja 1970. zbog obnove koja traje dvanaest godina!. »Svinje« u Rijeci igraju u zgradi Nebodera (današnji HKD) nekako otužno, skroz skrovito. Lik Nuncule (briljantna Zlata Nikolić), metafora hrvatske povijesti, označuje i bunt mladog hrvatskog intelektualca. Hrvatsko proljeće je tu. Fabrio je obilježen, svjesno napušta Rijeku. Jedan zaposlenik u Muzičkoj omladini (časnik u civilu) kaže: »Dobro da je otišao, linčovali bi ga u MZ-u Vežica«. U Zagrebu dobiva mjesto dramaturga na televiziji. Nema ga u javnosti, počinje vrijeme intenzivnog posvećenja stvaralačkom radu…Paralelno ide druga sudbina. Darko Gašparović služi vojsku u Pirotu. Podmetnutom primitivnom vojniku tumači razliku hrvatskog i srpskog jezika. Dođe do pretresa literature koju prima iz Hrvatske (»Hrvatski glasnik«) i njegove privatne korespondencije. Odvode ga u zatvor u Skopje, nepravomoćnom presudom biva osuđen na godinu i pol. Prebacuju ga u Beograd. Zahvaljujući angažmanu ljudi sa strane biva oslobođen poslije šest mjeseci, oduzetih dokumenata, bez mogućnosti kretanja izvan Jugoslavije. Vraća se u Zagreb. Direktor Drame HNK-a Petar Šarčević skrovito ga zapošljava kao inspicijenta. Obilježen je, ne može dalje.

No u međuvremenu u Rijeku iz Beograda za direktora Hrvatske drame dolazi renomirani umjetnik Marijan Lovrić. Darko i ja smo u braku, čekamo dijete. Lovrić se oduševi idejom da Darko dođe na mjesto dramaturga (koje je do nedavno imao Fabrio). Negativne sile djeluju, ali Lovrić je uporan i Darko dolazi 1974. godine.


Rezime: Fabrio bježi iz Rijeke u Zagreb gdje miruje i stvara, a Gašparović iz Zagreba dolazi u Rijeku na mjesto dostojno njegova znanja i obrazovanja. Zar nije to groteska sudbine hrvatskog intelektualca u raznim povijesnim razdobljima?


No Rijeka je bitna i Fabrio je s njom sudbinski povezan. Godine 1985. izlazi »Vježbanje života«, »cjelovita slika grada u punoj i bogatoj povijesnoj dimenziji novijeg doba od početka XIX. do polovice XX. stoljeća arkibijom kroničara i snagom i ekspresijom pjesnika«. (D. G.) Ali još uvijek obilježen, autor ne može taj vrhunski roman posvećen jednom gradu (našem gradu!) promovirati u Rijeci. Promovira ga ipak, hvalevrijedno, Zajednica Talijana.




»Ciao, Domenico«, usklikujemo radosno Margo (Margherita Gilić, ravnateljica Talijanske drame, izuzetno angažirana oko promocije) i ja. Generacije Licea (Margo) i Prve riječke gimnazije (Nelko i ja) blistaju od radosti… »Lo gavemo fato!« (Uspjeli smo!)


Vremena se polako mijenjaju; 1988. godine na mjesto intendanta dolazi Drago Crnčević (Crni), čovjek ideja i slobode misli. Umjetničko vodstvo Hrvatske drame preuzima Darko Gašparović. Dolazi do dogovora oko dramatizacije »Vježbanja života«. Režiju prihvaća čarobnjak kazališne scene Georgij Paro. I kreće…


Predstava i grad


Prva tiskovna konferencija, najveća koje se sjećam, održava se u orkestralnoj dvorani. Dupkom puno: intendant, umjetnički ravnatelji (Hrvatska drama, Talijanska drama, Opera, Balet), autorska ekipa, glumačka postava, predstavnici orkestra, zbora, baleta i velik broj predstavnika medija. Počinjem, nosim »Vježbanje« u srcu i duši, kao Fiumanka s Podmurvica… Vidim i sada pred sobom sva ta brojna lica, lica radosti, iščekivanja, kretanje u kolopletu života kroz 150 godina… Na licu Fabrija začudnost, ne može vjerovati da se sve to zaista zbiva…


Ali trebamo osvojiti grad, probuditi ga, ukazati na njegov moćni skriveni identitet. Predlažem morčića kao zaštitni znak predstave i budući riječki suvenir. Slaže se »trojka« i dr. Radmila Matejčić.


Morčić na prstenu ljubavi spaja dvije obale Jadrana.


Začuđujući tempo, iz dana u dan, sve brže i brže, predstava se prelijeva u grad, a grad ulazi u predstavu. Stapaju se. Riječani se bude, zastaju pred izlozima velikih trgovina u kojima se (preko videa) prenose dijelovi proba sa scene, intervjui, rad u kazališnim radionicama… Grupa gimnazijalaca uređuje bilten, tu se prvi put pojavljuje stari grb grada Rijeke, dvoglavi orao, crta ga Nemanja Cvijanović.


Na balkonu Radija Rijeke vijori šest zastava (prvi put fiumanska i hrvatska!). Bogati propagandni materijal, rad ALU-a, studenata grafičkog dizajna iz Zagreba. Povijest i jezici prelamaju se i stvaraju mozaik zaboravljenog kulturološkog bogatstva  grada na Rječini.


Nelko i Darko


Praizvedba je 27. veljače 1990. godine, Predstava traje četiri sata. Kako kaže Dalibor Foretić: »Najdulji aplauz koji sam čuo na nekoj predstavi.«


U foajeu je užasna gužva. Iznenađenje nastaje oko jedan u noći kada dojuri Jani držeći u ruci Novi list s fotoreportažom s predstave (prije dvadeset i osam godina tehnologija nije bila na današnjem nivou!). Crni zgrabi Janija, otrgne mu novine, progura se kroz mnoštvo vičući i plačući (mnogi su tada plakali od sreće): »Je li to moguće? To može samo Rijeka, ljudi!« Prepuno gledalište 86 puta. Gostujemo u Zagrebu, u Splitu i u Puli. Svugdje ista euforija. Pripreme za Osijek prekida rat.


U kontekstu »Vježbanja života« moram spomenuti jedno veliko ime riječke scene, kojeg više nema među nama, kao što mnogih više nema. Galliano Pahor. Živ je predamnom i sada: mladi Fumulo koji gubi svoju nevinost u salonu mame Flore i onemoćali starac Fumulo pred smrt. O toj interpretaciji kazališni teoretičar mogao bi napisati cijelu studiju.


Veliki, veliki Galliano!


Ne mogu ne napisati da je Fabrijeva velika zvijezda vodilja kazališnog miljea, još u gimnaziji, bila kolegica iz viših razreda Neva Rošić, kći prvog riječkog intendanta dr. Đure Rošića, prvakinja hrvatskog glumišta, Mafalda u »Vježbanju života«, koja bi i danas mogla interpretirati taj lik istim intenzitetom zbog iskonske scenske snage koju nosi u sebi. Da, Neva Rošić je apsolutno primadona Nedjeljka Fabrija.


Nakon »Vježbanja života« Žorž Paro postavio je u Splitu »Berenikinu kosu«, ali uspjeh nije dosegao riječku predstavu.


Možda naslovi iz moćne »Jadranske trilogije«: »Vježbanje života«, »Berenikina kosa« i »Triemeron« čekaju nove generacije scenskih stvaralaca… Ali za nas, odnosno za riječko Kazalište važno je spomenuti da se 1995. godine na scenu postavlja najnoviji roman Nedjeljka Fabrija »Smrt Vronskog«, u kojemu Tolstojeva junaka autor odvodi na bojište Domovinskog rata. Režija je povjerena Ivici Boban, grofa Vronskog igra Božidar Boban, a Anu Karenjinu Ena Begović. Je li bilo preuranjeno pogledati istini u oči, odnosno prihvatiti velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, faktografski prihvatiti pad Vukovara, je li trebao postojati neki odmak od te krvave povijesne slike? I dio kazališne kritike, i dio publike predstavu nije dobro primio. Zato evociramo Fabrijeve riječi iz »Vježbanja života«: »Povijest nije učiteljica života. Ona je ludilo, jalovost i smrt.«


A sada Nelko i Darko, kao dva velika prijatelja, počivaju pod čempresima groblja na Kozali.


Ali uvijek uz nas.