63. Splitsko ljeto

Aziz ili Svadba koja je spasila zapad: “Pir malograđana” uz Lucićev “twist” nepozvanog gosta

Mario Matana

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Svaki glumac ima (pregršt) svojih minijatura u pozadini glavnih zbivanja: tri istražitelja u jednom trenutku zauzimaju pozu triju mudrih majmuna, Nives Ivanković u pozadini povlači »lajne« pri početku predstave, na desetak ekrana idu reklame putničkih agencija...



SPLIT Vila Dalmacija ovog četvrtka nije bila mjesto za pireve (kako je često slučaj posljednjih godina, no o tome malo kasnije, jer događanja u »zabačenom« šumarku nekadašnjeg Titovog kompleksa na splitskim Mejama koincidiraju s onima u glavnom objektu), već za praizvedbu jedne prilično specifične predstave.


Riječ je o drami »Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad« Predraga Lucića, u režiji Dina Mustafića, koja je ispunila puni kapacitet (istina malih) montažnih tribina na pozornici unekoliko sličnoj onoj na Dubrovačkim ljetnim igrama u parku Gradac.


A tribine su popunili brojni poznati i nepoznati ljubitelji kazališnih predstava, pogotovo oni s istančanim smislom za humor, jer »Aziz« je zahtijevao pozorno praćenje teksta, dijaloga, uobičajenih Lucićevih opservacija koje nisu baš za svakoga. Čini nam se da je publika ipak »ubrala« dobar dio teškog ironiziranja i/ili samokritike; reagirali su (uglavnom) na pravim mjestima, dok je ansambl pred njima briljirao.




No vrijedi zabilježiti i da se pored Viktora Ivančića (koji je došao sa »starom ekipom« iz Ferala), dijela kružoka poznatih »utorkaša« i kruga koji je slijedio nauk Miljenka Smoje na predstavi našlo i puno poznatih lica: od Severine i njenog supruga, preko Ane Gruice, Ksenije Prohaske, Ante Tomića sa suprugom, Saše Antića iz TBF-a, Damira i Dragana Markovine do intendanta splitskog HNK-a Gorana Golovka. No nijedno lice nije bilo iz gradskih ili županijskih vlasti!


Nije se pojavio čak ni Andro Krstulović Opara (vjerojatno je imao druge obaveze), iako je praizvedba Lucićeve drame nakon 11 godina »porođajnih« muka to zaslužila. Ili možda baš zbog toga nije…


Kako bilo, vrućine nisu umanjile doživljaj prisutnima. Žene su mahom iskoristile priliku za večernje toalete, kako i priliči, dok su muškarci ipak birali ležernije odjevne kombinacije – hlače od »tri kvarta« bile su izbor večeri snažnijeg spola, a »ventule« su na pregrijanim tribinama, uz povremeno javljanje zrikavaca i šum mora, radile »prekovremeno«. Ambijent se svejedno pokazao kao pun pogodak, dok je drama uzimala maha (dramaturginja Željka Udovičić Pleština) gotovo uobičajeno vrhunski nastup Nives Ivanković preuzimali su i ostali glumci.


Kao Alan Ford


Predstava se inače temelji na predlošku »Pira malograđana« Bertolta Brechta, uz Lucićev »twist«. Užim članovima obitelji na (malograđanskom) piru priključuje se (ne)pozvan Aziz, tamnoputi stranac koji je, kao, plesač (Marokaner, Arapin, Magrebčanac, u svakom slučaju osoba sumnjivih namjera), no svatovi pozovu trojicu »specijalaca« u strahu od potencijalne terorističke prijetnje…


Kako ne bismo kvarili doživljaj predstave, kraj nećemo otkriti, no neizbježno je naglasiti da se ova predstava mora pratiti kao što se nekad čitao Alan Ford: svaki glumac ima (pregršt) svojih minijatura u pozadini glavnih zbivanja (tri istražitelja u jednom trenutku zauzimaju pozu triju mudrih majmuna, Nives Ivanković u pozadini povlači »lajne« pri početku predstave, na desetak ekrana idu reklame putničkih agencija za jeftine aranžmane u kojima ćete vidjeti krasote arapskog svijeta dok iz zvučnika paralelno odzvanja bombardiranje i rat…). Nekoliko je i glazbenih numera, u jednoj su »vragovi crni, žuti i zeleni«, a sve nas je, dakle glumce, »strah stranaca dok veslaju prema nama«.


Istovremeno se nastavlja glavna potka priče, a tekst odiše autoironijom spram »naprednog« (zapadnjačkog) društva. Glavni junak, koji do samog kraja drame ne govori, na koncu prepriča mudrost svoga djeda:


– Stajati na ulici i ne čekati ništa, to je moć – kaže Aziz, nakon što gledateljima pojasni da Aziz na njegovom jeziku (tijekom predstave se, smisleno naravno, spomene imaginarna zemlja Naftistan) znači upravo moć.


Iako smo dojma da je pljesak na kraju praizvedbe »Aziza« mogao biti uvjerljiviji, poznati sarajevski redatelj Dino Mustafić nije krio pozitivne emocije prijemom splitske publike.


– Vrlo smo zadovoljni reakcijom publike; uspjeli smo u naumu da jednu takvu pozornu teatarsku alegoriju koja govori o paralelnom civilizacijskom modelu ispričamo kao priču u kojoj se konfrontiramo sa stubovima malograđanštine limitiranog horizonta i straha od drugačijeg, nepoznatog. Publika je prepoznala iskrenost i našu energiju, a potom i uvjerenje da smo slijedili satirički ton, vrlo specifičan humor – rekao je Mustafić.


11 godina


Na pitanje kako mu se svidio otvoreni prostor scene među borovima pored središnjeg objekta Vile Dalmacije, Mustafić nam je odgovorio da takav teatar daje novi značaj literarnom predlošku te je to povezao s komercijalnim korištenjem elitnog prostora, koji se iznajmljuje za pireve…


– Tijekom rada je bilo neobično slušati muziku koja je dolazila iz Vile Dalmacije, koja se često miješala s muzikom iz predstave koju je radila Tamara Obrovac. Kada je Predrag prije 11 godina napisao taj tekst sasvim je sigurno bio anticipacijski, na neki način proročanski, koji govori o činjeničnom strahu. Shvaćali smo da je taj kraj koji smo napravili, kraj koji vrlo jasno pokazuje da je bez dijaloga kultura, razumijevanja drugoga, cijeli planet u opasnosti – rekao je Mustafić, dodavši i da se Split postavljanjem ove predstave, koja je niz godina bila maknuta s repertoara iz njemu nejasnih političkih i ideoloških razloga, odužio svom sugrađaninu koji spada u sam vrh suvremene hrvatske dramaturgije.


– Ne vidim u tom tekstu ništa sporno, nikakav razlog da taj tekst tolike godine čeka svoje prvo uprizorenje, sem da je vjerojatno taj tekst upravo onima koji su odlučivali o njegovoj sudbini probudio upravo malograđanske strahove koje Predrag Lucić britko, satirički pokazuje – zaključio je redatelj.


Glavni glumac neobične role – jer prve rečenice progovara de facto na samom kraju jednočinke – Nikša Arčanin, odnosno Aziz, pripremao se za ulogu tamnoputog stranca sunčajući se… Smatra međutim da njegova ipak svijetla put nije problem za ulogu.


– Praizvedba je stvarno prošla sjajno, bolje nego generalna. Vidi se na licima ljudi ako nešto jest ili nije. Uglavnom su pozitivne reakcije, osjećao sam se super tijekom cijelog procesa stvaranja ove predstave koji je trajao dva mjeseca. Baš me zanimala ta uloga, ne zato što je glavna, nego intuitivno, iz mog habitusa. Htjeli smo raditi, a poklopile su se moje ideje i ostalih članova ansambla i produkcije, kliknuli smo bez obzira na generacijske razlike. Volim drugačije uloge, netko misli da je šutjeti lagano, no to je i zahvalno i zahtjevno, ali u izričaju scenskog pokreta je doista trebalo raditi – napomenuo je Arčanin, koji je za predstavu imao i »visinske pripreme« (nije lagano plesati na noćnih +30), radio je na koreografiji, prolazio terapiju strujom za mišiće leđa.


Inače predstava će imati još četiri termina u sklopu 63. splitskog ljeta, a sve se glasnije govori i o njenom seljenju u regularnu sezonu.