Slikar mlađe generacije

Zlatan Vehabović: Umjetnost mora gađati neuroze svakodnevice

Sandra Sabovljev

Ne postoji samo jedan oblik umjetničkog angažmana – Zlatan Vehabović / Snimio Damir ŽIŽIĆ

Ne postoji samo jedan oblik umjetničkog angažmana – Zlatan Vehabović / Snimio Damir ŽIŽIĆ

Čvrsto vjerujem u umjetnost kao komunikacijsko sredstvo. A da bi umjetnost uspješno komunicirala, mora se baviti širokim poljem tema koje označavaju ljude oko nas. Svi smo opterećeni svojim životima i postojanjem i zato umjetnost mora adresirati te neuroze da bi bila relevantna 



Iako iza sebe ima desetke samostalnih i grupnih izložaba u svjetski relevantnim galerijama od Hrvatske, BiH, Slovenije, Austrije, Njemačke, Italije do Danske i SAD-a, Zlatan Vehabović od 15. rujna do 4. listopada prvi put samostalno izlaže u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Matičnoj publici i svim posjetiteljima predstavit će se sa šest novih ulja na platnu velikog formata tematski objedinjenih naslovom »Temelji u blatu«. U ovom ciklusu Vehabović napušta naraciju koja je uz figuraciju uvelike obilježavala njegov umjetnički rukopis i upušta se u avanturu poigravanja s tehnikom i materijom. 


Beskrajno je likovno polje stvaralačkih mogućnosti pred ovim mladim i znatiželjnim umjetnikom koji svakodnevno, predanim radom u ateljeu, u skladu s maksimom »nijedan dan bez crte«, brusi svoj izraz i obogaćuje svoj likovni vokabular promišljajući pritom društvo oko sebe i probleme koji tište svakoga od nas. Jer umjetnost je relevantna samo ako gađa u neuralgične točke naših egzistencija, poručuje Vehabović dok obavlja posljednje pripreme za nadolazeću izložbu.


Djelo Zlatana Vehabovića


Djelo Zlatana Vehabovića





Recite mi nešto o seriji od šest novih slika »Temelji u blatu« koje ćemo uskoro vidjeti na izložbi u MSU-u?


– Na tim je slikama vidljiv odmak od moje uobičajene prakse koja je dosada bila narativno orijentirana. Uvijek sam svoje slike planirao, one su imale neku specifičnu radnju koju sam na platnu sprovodio ili rješavao. Sad toga nema. Postavio sam široku, efemernu temu koja mi je omogućila iskorak u formalnom dijelu. Promijenio sam način slikanja i dao sam se malo više u avanturu materijala. Izostankom priče i naracije u slikama, dobio sam veći tehnički manevarski prostor. 


Čovjek i društvo


Zašto »Temelji u blatu«? Kako biste objasnili temu ove izožbe?


– Želio sam se pozabaviti značajem prostora, prostora u koje se zatvaramo i povlačimo – ono što je dom, sklonište, habitat… Sa snažnim psihološkim značajem tih interijera. Dugo je radni naziv ovog ciklusa bio »Sklonište«, ali nisam bio zadovoljan tim imenom, značenje je bilo isuviše usko i nedovoljno. Onda se isprofilirao naslov »Temelji u blatu« koji pokriva puno više semantičkih slojeva. Na svim su slikama prikazani arhitektonski oblici, ono što čovjek stvara i u što se sklanja, a s druge strane ta je arhitektura okružena prijetećim eksterijerima. Temelji se referiraju na taj arhitektonski dio, a zemljani tonovi vežu se koloritom uz blato. S druge strane, poetična mi je ta priča izostanka naslijeđa koju vežem za vlastito iskustvo. Naslijeđa ili nema ili je krhko. U cijeloj mojoj povijesti odrastanja i školovanja izostaje neka čvrsta struktura, uporište. Neka generacijska ostavština. 



Pozvani ste na umjetničko-znanstvenu ekspediciju »The Arctic Circle« najesen druge godine. O čemu se radi?


– U organizaciji jedne njujorške udruge The Arctic Circle odvijaju se dvije ekspedicije godišnje po arktičkom arhipelagu. To je rezidencijalni program pokrenut 2009. godine i otada je kroz njega prošlo puno umjetnika i znanstvenika. Sudjelovao je i naš Tomislav Brajnović. Iako nisam čuo njegova iskustva, jako se veselim tom putovanju. Ukratko, nalazimo se na norveškom otoku Svalbardu, tamo se ukrcavamo na brod i tri tjedna kružimo Arktikom. Posada je sastavljena od umjetnika i znanstvenika s raznih područja, a velik je naglasak stavljen na edukaciju. 


Čini se kao da ste svojim slikama iz serije »Prokleta posada«, koja je izložena prije dvije godine u Laubi i nešto kasnije u New Yorku u Galeriji Marca Strausa – s motivima kitova, kitolovaca, surovih krajolika sjevernih mora – anticipirali ovu ekspediciju. Kako to komentirate? I kakvim bi slikama ona mogla rezultirati? 


– Prije »Proklete posade«, 2011. napravio sam ciklus pod nazivom »Zauvijek ću te pamtiti« koji je bio još bliži ovoj ekspediciji. Bavio sam se životom i kulturološkim naslijeđem Ernesta Shackletona i njegovih antarktičkih ekspedicija. Teško mi je naći adekvatne riječi za opisati koliko je za mene to značajno. Nikada nisam pomislio da će mi rad u umjetnosti donijeti priliku vlastitog iskustva ekstremne geografije Arktika.


Dosad je svo moje iskustvo bazirano na kolektivnom shvaćanju krajnjeg sjevera kroz lako dostupne prežvakane priče i slike tog podneblja. Za mene je ovo neizmjerno važno.



Je li ciklus direktno nadahnut nekim posebnim događajem ili pričom, kao što je seriju slika »Prokleta posada« inspirirala škotska pjesma o kitolovcima?


– Ovaj put nije. Iako je cijela moja slikarska praksa izgrađena na nekoliko širokih tema kojima se uvijek vraćam. Od tih tema ni »Temelji u blatu« ne odstupaju. Zanimaju me mnoge teme, nekako vječno vezane za čovjeka i njegova stremljenja, identitet, njegov odnos s društvom, svijet osobnog…


Tematski dijapazon vam je, čini se, od praiskonskih do postapokaliptičkih motiva.


– Točno to i jest moje polje interesa. Društvo me jako zanima, ali nijedno specifično društvo, nego ono u najširem smislu. Ono koje se tiče ljudske vrste i njenoga opstanka, preživljavanja. Tako mi je ovdje najznačajniji žanr distopije. Što se dešava s društvom nakon kraja civilizacije? Koji dijelovi društvenog ugovora će opstati? Postoji li prirodno stanje? Veza evolucije i ljudskog tehnološkog napretka? Sve su to pitanja koja nalaze put do mojih radova, naravno bez ideje mogućeg odgovora. 


Široko polje interesa


Kažete da slikarstvo u današnje vrijeme ne može postojati izvan konteksta u kojem nastaje. Kako biste definirali svoju umjetničku angažiranost?


– Ne postoji samo jedan oblik umjetničkog angažmana, ali najčešće se pritom cilja na umjetnost društvenog aktivizma. Moji radovi tu ne pripadaju. No, ne vjerujem niti u umjetnost koja je izolirana od svijeta u kojem nastaje. Ona mora komunicirati s publikom i to je osnovni preduvjet da neki umjetnički artefakt zaživi, da ne umre u nekoj ladici, ateljeu ili skladištu. Čvrsto vjerujem u umjetnost kao komunikacijsko sredstvo. A da bi umjetnost uspješno komunicirala, mora se baviti širokim poljem tema koje označavaju ljude oko nas. Svi smo opterećeni svojim životima i postojanjem i zato umjetnost mora adresirati te neuroze da bi bila relevantna. 


Formalno vaš izraz kategoriziraju kao subjektivistički realizam. Slažete li se s time?


– Meni je figuracija bila nužna da bih dotaknuo sve od navedenih tema koje su me zanimale. Tako sam sustavno došao do jednog oblika realizma kojime sam pokušao pokriti taj široki teren svojih interesa. Paralelno su se u Hrvatskoj pojavile neke nove naznake figuracije i svojevrsnog realizma, no taj formalni predznak nikada nije nešto što me pretjerano u umjetnosti zanimalo. Meni je važnije »što« nego »kako«, a kategorizacijama ne pridajem puno pažnje. Često se pojavljuju na mjestima gdje izostaje suvisla analiza i kritički kapacitet.


Pokušaji i pogreške


Ne isključujete ni mogućnost da odete u apstrakciju? Je li ovaj ciklus neka prijelazna faza?


– U ovom mi se trenutku to ipak čini dosta dalekim. No, pitanje je na jednoj razini promašeno. Sve je to u procesu nastanka hrpa mrlja i ničega na platnu. Ne želim mistificirati čin slikanja, no ja ne vidim razliku. Slikajući rješavam probleme koji su isti i u figurativnom i apstraktnom slikarstvu. Ti problemi su fundamentalno, na bazičnoj formalnoj razni kompozicije, ritma i boje – isti. 


Svakodnevno provedete barem osam sati u ateljeu. Kažete da bez svakodnevnog rada, nema napretka. Sastoji li se taj rad od samog slikanja ili i od kontemplacije na koju pozivaju vaše slike?


– Uglavnom je to sama izvedba koja u mom slučaju traje dugo. U mom slučaju to je napredak kroz pokušaje i pogreške što je u konačnici dugotrajan proces. Nema tu puno inspiracije. Samo sustavan rad i mali i spori pomaci.