Izložba »Šezdesete u Hrvatskoj – mit i stvarnost« najvažnija je ovogodišnja izložba Muzeja za umjetnost i obrt, koju je ravnatelj MUO-a Miroslav Gaparović okarakterizirao kao kulturološku. Krenimo od naziva izložbe, posebno drugog dijela koji objedinuje mit i stvarnost. Šezdesete su u sjećanju mnogih mit, vrijeme raznolike, relevantne, vatrometne kulture i umjetnosti, vrijeme polaganog širenja prostora slobode, vrijeme znatnog napretka materijalne kulture i svakodnevnog života, ali da bi taj mit mogao funkcionirati, on mora biti utemeljen u stvarnosti. U suprotnom je laž.

Temeljni koncept izrade potpisuje Zvonimir Maković i on ju je postavio oko dvaju nosivih stupova unutar jednoga okvira. Ti su nosivi stupovi široko pojmljena kultura, od visoke i elitne do zabavnoglazbene festivalske, i svakodnevni život, prikazan kroz golemo povećanje mobilnosti, porast kulture stanovanja, povećanje standarda i razvoj potrošačkog društva.

Okvir je društveno-politički, u kojem Maković ne ide u dubinu, a postavlja ga od 7. kongresa SKJ 1958. godine u Ljubljani, koji je za njega međaš kada je riječ o stvaranju potrošačkog društva i okretanju SKJ prema zadovoljavanju materijalnih potreba stanovništva, do sloma Hrvatskog proljeća 1971. u Karađorđevu.

Foto Denis Lovrović

U intervalima tog okvira Maković nije preskočio formiranje Pokreta nesvrstanih u Beogradu 1961. kao točke stvaranja dugoročne jugoslavenske vanjskopolitičke strateške odrednice, Brijunski plenum 1966., na kojem je srušen drugi čovjek režima i prvi čovjek tajne službe Aleksandar Ranković i čime započinje razdoblje intenzivnije liberalizacije (koje će potpuni slom doživjeti padom srpskih liberala 1972.), Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., što je bio jedan od inicijalnih događaja koji je doveo do Hrvatskog proljeća, a začuđujuće malo pozornosti pridano je ’68. u Jugoslaviji.

Foto Denis Lovrović

Anovlar 21

Svakodnevni život se doista brzo mijenjao, a njegova bitna odlika postala je mobilnost i mobilnost fizički uokviruje izložbu. Na početku izložbe je »fićo« i to onaj prvotni model s kvakom naprijed. Iza njega je fotografija. Na njoj petero ljudi s balkona iz prizemlja promatra novog »fiću«, a uz auto je ponosni vlasnik i otac (na fotografiji je i dvoje djece). Eto kakav je događaj bio dolazak »fićeka« u porodicu: susjedi su izlazili na balkon da vide to čudo, uspomena se čuvala fotografijom.

Za »fiću« je isprva trebalo izdvojiti 25 prosječnih plaća; kasnije je pojeftinio na razinu godišnje prosječne plaće. Bio je čudo mobilnosti u desetljeću u kojem je broj automobila u Hrvatskoj povećan za 12 puta. Omogućio je putovanja, omogućio je obiteljske izlete izvan grada, uvelike je omogućio i vikendice (jer trebalo je do nje ipak nekako doći, i to po mogućnosti udobno), a omogućio je i razvoj turizma na obali, jer su najednom sva mjesta (ne samo veliki gradovi na obali), dobro povezana autobusima i željeznicom s unutrašnjošću, mogla razvijati »Zimmer frei«.

Foto Denis Lovrović

Na kraju izložbe je kontracepcijska pilula anovlar 21 (za ovu priliku posuđena iz muzeja u Berlinu), a ona je, pak, omogućila do tada neslućenu seksualnu mobilnost. Ima o mobilnost toga još: izložena je vespa, izloženi su kultni predmeti dječje mobilnosti (koturaljke i pony bicikl), a izložen je i prijenosni radio marke Braun, koji je omogućio da se svugdje bude informiran i svugdje sluša Radio Luxembourg. Nije preskočen ni prijenosni frižider, u koji bi se prije odlaska na izlet, ili na ljetovanju na plažu, spremila pohana piletina, paradajzi, krastavci i neko osvježavajuće (bez)alkoholno piće.

Kultura i umjetnost

Šezdesetih se mijenja moda (na izložbi je možda previše prostora dano visokoj modi, iako je 5.000 haljina za izvoz Žuži Jelinek 1961. godine bio doista velik uspjeh), mijenja se i odijevanje, suknje se skraćuju, a hlače koje se mora imati, jer se njima iskazuje stav, su traperice. Našlo bi se u onodobnom tisku (atraktivno vizualno predstavljenom, ali uz bespotrebna ponavljanja naslovnica istih brojeva pojedinih listova, primjerice Vjesnika u srijedu) dosta tema koje su aktualne i danas. Tada se pisalo da nakon osvajanja Mjeseca slijedi utrka na Mars, nogometaši koji su igrali u inozemstvu tretirani su kao ekonomski emigranti »u mreži pokvarenih menadžera«.

Foto Denis Lovrović

Drugi nosivi stup su kultura i umjetnost. Maković i njegovi suradnici htjeli su prikazati šezdesete, koje je sam Maković nazvao »zlatnim dobom naše novije povijesti«, kao vatromet kulture i umjetnosti. Nema čega nije bilo. U likovnim umjetnostima paralelno žive Gorgona i naivci, nove tendencije i enformel, spomenička plastika doživljava svoj vrhunac, urbanizam je na razini na kojoj danas na žalost nije zamisliv. Izložena je maketa »južnog Zagreba«, odnosno Novog Zagreba, tek toliko da se vidi kako se gradovi i naselja mogu i planirano graditi. To je vrijeme promjene, a tu promjenu izvanredno je uhvatila fotografkinja Slavka Pavić na fotografiji »Dolazi novi grad«. Ta fotografija bi trebala biti, uz »fiću«, amblem izložbe. Na njoj je biciklist, uz njega konj, a u pozadini nova betonska stambena četvrt.

Krasno muziciranje

U filmu su svoj procvat doživjeli eksperimentalni film, vrhunac doseže Zagrebačka škola crtanog filma (i donosi u Zagreb jedinog Oscara) predstavljena, uz ostalo i originalnim crtežima iz »Surogata« Dušana Vukotića, a snažan zamah, pa i oslobađanje od partijske stege (što je paradoksalno urodilo snažnijom cenzurom, jer su se filmovi pregledavali tek nakon što su bili snimljeni) doživljava igrani film. Mnogo je filmova zastupljeno na izložbi (»Rondo«, »Bitka na Neretvi«, »Prometej s otoka Viševice«, »Ponedjeljak ili utorak«, »Breza«, »Imam 2 mame i 2 tate«…), a doista nije jasno gdje je zagubljen »Deveti krug«. Ipak je to prvi jugoslavenski film nominiran za Oscara u kategoriji za najbolji film na jeziku koji nije engleski, snimio ga je zagrebački Jadran film, a tema filma u to je doba bila doista rijedak filmski motiv u svjetskim okvirima – holokaust, pa još u Hrvatskoj.

Šezdesetih se i krasno muziciralo, od Muzičkog biennala do niza zabavnoglazbenih festivala, vrijeme je to šansone, šlagera, jazza, i nadolazećeg buntovnog rocka (možda također podzastupljenog, ipak je on stvorio vlastitu globalnu kulturu). Mlađi posjetitelji moći će se čuditi na kakvim su to primitivnim uređajima njihovi roditelji ili djedovi i bake slušali glazbu. Izložene su danas neke čudne sprave poput gramofona (marke Traviata) i još čudnijeg aparata jukeboxa, u koji se ubaci novac, stisne gumb, pa on svira željenu pjesmu, bila to »Balada o tovaru« Đorđija Peruzovića, bio to »Milioner« Zvonka Špišića. Suvremeni ples bio je, cijeni Maković, nikad ponovljene razine. Književnost je cvala, Krleža je objavio »Zastave«, Marinković »Kiklopa«, Novak »Mirise, zlato i tamjan«. U kazalištu su postavljene »Stilske vježbe« (eto ih i u 51. godini igranja), Dino Radivojević postavio je »Kraljevo«, osnovan je Teatar &TD.

I kad se već htjelo naglasiti koliko su kultura, umjetnost i umovanje u Hrvatskoj šezdesetih bili na međunarodnoj visini, trebalo je »Praxisu« ipak posvetiti više od jedne rečenice iz koje neupućen neće shvatiti ama baš ništa. Izložen je primjerak časopisa, a na kronologiji je napisano tek: »grupa filozofa marksističke orijentacije u čijoj organizaciji djeluje Korčulanska ljetna škola na kojoj okupljaju vodeće intelektualce nedogmatske ljevice (Bloch, Fromm, Kolakowski, Marcuse, Habermas)«. Kada se već suvremenom plesu, valjanju po podu i sličnim umjetničkim ekspresijama dalo dosta prostora, malo više prostora trebalo je dati i »Praxisu«, jer njegovo je razdoblje ne samo razdoblje u kojem je filozofija u Hrvatskoj na najvišoj razini u svojoj povijesti, nego je to i jedino razdoblje u kojem je ta filozofija doista međunarodno relevantna.

Foto Denis Lovrović

Gastarbajteri

Usprkos svim tim postignućima u kulturi, umjetnosti, povećanju materijalnog blagostanja, širenju dokolice, to zlatno doba ipak ima i na izložbi spomenutu svoju drugu stranu medalje. Usprkos svem ekonomskom napretku, on nije bio dovoljan, pa se javlja fenomen gastarbajtera. Nisu šezdesete ni prvo ni posljednje razdoblje u kojem Hrvati iseljavaju iz svoje zemlje, ali su šezdesete razdoblje jednog od masovnijih iseljavanja, što je posljedica i domaćih društveno-ekonomskih neuspjeha (koji su paradoksalno imali i pozitivne posljedice: potencijalni broj mladih i nezadovoljnih u Jugoslaviji bio je manji, a još su iz inozemstva slali devize).

Razvoj potrošačkog društva bio je skokovit, ali nedovoljno brz za potrošačke ambicije stanovništva. Srećom, Jugoslavija je bila dovoljno otvorena prema zapadnim zemljama pa su se nepostojeća ili nedovoljna potrošna dobra u Jugoslaviji relativno lako i po povoljnoj cijeni kupovala u Trstu. Kao i svaka izložba koja je posvećena zlatnom dobu i ova izložba osvjetljava prije svega ono što je u tom razdoblju bilo zlatno, a ono ispod pozlate često je tek skicirano. Ipak, nesumnjivo je riječ o jednoj od najvažnijih izložbi godine, koja je za neke poučna, za neke velika retrospektiva šezdesetih, a za neke će dijelom biti i sentimentalno putovanje, pa tko ima prilike neka otputuje do Muzeja za umjetnost i obrt.