Rene Bacharach Kristofić uz svoj rad »Maljevič«,2013. / Foto D. JELINEK
Ovo nije prvi put da se Bachrach Krištofić, pripadnik hrvatskih figurativnih slikara mlađe generacije, bavi idejom otpora, protesta, revolucije. Ciklus »Studija revolucije« nastavlja se na prethodni njegov ciklus nazvan »Protest utopije«
Renea Bachracha Krištofića zaokuplja ideja pobune protiv opresivnih režima: slikarskom dokumentiranju prosvjeda koji se događaju diljem svijeta posvetio je novi ciklus radova, izložen u NO galeriji Muzeja suvremene umjetnosti pod nazivom »Studija revolucije«. Na ovim su akrilnim slikama i crtežima »uhvaćeni« komadići iz svakodnevice prosvjednika, mladih žena i muškaraca koji pružaju otpor novom kapitalističkom feudalizmu.
Vidimo njihova usredotočena lica, zaštićena od suzavca improviziranim maskama, vidimo njihove udove kako strše iz skučenog šatora u kojemu provode noć; na jednoj je slici u krupnom planu tek zapaljeni molotovljev koktel, na drugoj su nečije noge u samtanim hlačama i tenisicama, ispružene na podu, a ne znamo pripadaju li prosvjedniku koji je prilegao ili mrtvoj žrtvi borbe za ideale.
U slavu šezdesetosmašima
Ovo nije prvi put da se Bachrach Krištofić, pripadnik hrvatskih figurativnih slikara mlađe generacije, bavi idejom otpora, protesta, revolucije. Ciklus »Studija revolucije« nastavlja se na prethodni njegov ciklus nazvan »Protest utopije«, u kojemu je također istraživao društveni fenomen prosvjeda i njihovu postojanost u kolektivnoj svijesti.
– U pomno izgrađenom narativnom stilu Krištofić stvara novu seriju akrilnih slika i crteža koja se nešto izravnije bavi mehanizmima totalitarnih režima te društvenih i umjetničkih revolucija ne zalazeći pritom u sferu angažirane umjetnosti, kaže o »Studiji revolucije« kustosica Ivana Janković, koja o ovom Krištofićevom radu govori kao o »umjetničkom pseudoznanstvenom eksperimentu«.
Rene Bachrach Krištofić rođen je 1984. u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo 2009. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Igora Rončevića. Dobitnik je nagrade »Radoslav Putar«. Bavi se i dizajnom, u kojemu je ostvario niz zapaženih projekata, napravio je dizajn za edukativni projekt »Znanje je moć«, surađivao sa Ženskim studijima na dizajnu za knjige »Mala revolucionarka – Zagorka, feminizam i pop kultura« i »Neznana junakinja – nova čitanja Zagorke«, te na dizajnu raznih CD omota u okviru studija Bachrach & Krištofić. Radio je i na izvedbi projekta video-umjetnice Sanje Iveković »On the Barricades« za bijenale u Koreji, a kao umjetnik je sudjelovao u projektu Saatchi Online 100 Curators 100 Days Collection. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložaba. Izložba ostaje otvorena do 11. siječnja.
Svoje istraživanje revolucije slikar otvara s 1968., godinom koja je uzdrmala cijeli svijet i koja je podigla plimni val demonstracija i generalnih štrajkova diljem svijeta. I današnji globalni pokret »Occupy« ima korijen u šezdesetosmaškoj revoluciji: protesti su tada uključili okupaciju sveučilišta i tvornica u Francuskoj, ali i drugdje u Europi, gdje su najavljene ozbiljne promjene budućeg društva. Krištofić se vraća gotovo pola stoljeća unatrag, u osvit 1968., parolama tetoviranima na tijelu likova ili ispisanima na predmetima: »Mai ’68«, »Il est interdit d’interdire« (Zabranjeno je zabraniti) ili »Élections, piege a con« (Izbori su zamka za idiote) ili »Cela nous concerne tous« (Ovo se tiče svih nas).
Reinterpretirani spomenici
– U pristupu pojedinom motivu kao i u tretmanu pozadine Krištofić priziva u sjećanje atmosferu starih nizozemskih i flamanskih majstora 17. i 18. stoljeća. Krištofićevi likovi lišeni su gotovo svake emocije jer se slikar prema njima odnosi samo kao prema mrtvoj prirodi, odnosno predmetu studije, dok je ambijent u koji ih smješta obično neutralan, nedefiniran. Na sličan način preispituje i prepoznatljive simbole suprematizma Kazimira Maljeviča, crni kvadrat i bijelo na bijelom te se koristi cijelim repertoarom znakova preuzetih iz njegova nedovršenog apstraktnog scenarija za film, ističe Ivana Janković. U ovom su se ciklusu našli reinterpretirani i spomenici NOB-a – Dotrščina Vojina Bakića i Jasenovac Bogdana Bogdanovića. Iako prema njima ne uspostavlja vidljiv emocionalni odnos, slike prizivaju misao o distopiji, o post-apokalipsi, tužnim i dehumaniziranim ostacima poznatog svijeta.
