Iz Državnog muzeja Ermitaž

Što smo sve vidjeli na izložbi “Katarina velika – carica svih Rusa” u Klovićevim dvorima

Tihomir Ponoš

Snimio Nenad REBERŠAK

Snimio Nenad REBERŠAK

Gostovanja Ermitaža sama po sebi su prvorazredan događaj, a gostovanje izložbe na kojoj su izložene umjetnine vrijedne više od milijardu kuna u Hrvatskoj je doista rijetkost. Valja naglasiti da je izloženo 1.077 predmeta i svi se odnose na Katarinino razdoblje. Izložbe o Katarini Velikoj Ermitaž radi često, pa i u inozemstvu, ali izložbe s tako velikim brojem eksponata (neki od njih prvi su put izloženi) nisu česte



Oranžerije su u 17. i posebno u 18. stoljeću bile vrlo popularne na europskim dvorovima. Oranžerije, ili zimski vrtovi, vrtni paviljoni u kojima su se uzgajale naranče i drugo južno voće, izgrađene su uz Versailles, pruski kralj Friedrich II. Veliki izgradio ju je u sklopu svog dvorca Sans-Souci u Potsdamu pored Berlina, jedna je izgrađena u sklopu habsburškog Schonbrunna, a jedna nadomak Zimskog dvorca ruske dinastije Romanov.


U tom vrtnom paviljonu bili su posebni stolovi, koji su se s etaže na etažu mogli dizati i spuštati tako da se jelo serviralo, a da gosti nisu ni vidjeli poslugu. To je, pak, značilo da su gosti mogli potpuno mirno i neometano razgovarati o čemu god su htjeli, uz dogovor da sve što izgovore ostane u toj prostoriji i da nijedne uši, pa ni one vjerne posluge, ne slušaju njihove razgovore.


Vrtni paviljoni s takvim stolovima u Rusiji su se zvali ermitaž, a takav vrtni paviljon s ermitažem za svoje je potrebe izgradila ruska carica Katarina II. Velika. Iz tog je paviljona s ermitažem nastao Ermitaž, jedan od najslavnijih i umjetninama najbogatijih muzeja na svijetu, a djelić blaga tog muzeja, i to posvećen upravo Katarini II. Velikoj i ranoj fazi prikupljanja umjetnina za Ermitaž još za njenog života, izložen je od ovoga tjedna u Galeriji Klovićevi dvori na izložbi »Katarina Velika – carica svih Rusa, iz Državnog muzeja Ermitaž«.




Izložba je već prije otvaranja proglašena najatraktivnijom i najspektakularnijom izložbom godine, jer gostovanja Ermitaža sama po sebi su prvorazredan događaj, a gostovanje izložbe na kojoj su izložene umjetnine vrijedne više od milijardu kuna u Hrvatskoj je doista rijetkost. Valja naglasiti da je izloženo 1.077 predmeta i svi se odnose na Katarinino razdoblje. Izložbe o Katarini Velikoj Ermitaž radi često, pa i u inozemstvu, ali izložbe s tako velikim brojem eksponata (neki od njih prvi su put izloženi) nisu česte.


Izložba je koncipirana u dva dijela. Prvi dio posvećen je Katarini, njenoj vladavini i dvorskoj svakodnevici. Drugi dio posvećen je nastanku i stvaranju Ermitaža. Izložbu ne treba tumačiti kao zaokruženu i cjelovitu priču o životu i vladavini te vladarice koju je Voltaire nazvao »najsjajnijom zvijezdom sjevera«. Mnogo toga iz njenog života i vladanja jest predstavljeno, uglavnom one uspješnije dionice, dok su one kontroverznije, poput njene unutarnje politike, porasta društvene nepravde i seljačkih buna (od kojih je najvažnija bila ona Jemeljana Pugačova, koji je za sebe tvrdio da je on car Petar III.) nepredstavljene.



Katarina, pravim imenom Sophie Auguste Frederike von Anhalt-Zerbst bila je njemačka princeza koja je s 14 godina udana za Petra Fjodoroviča, budućeg Petra III. sa zadatakom da rađa djecu. Devet godina proteklo je dok nije rodila, 18 dok njen muž nije zasjeo na prijestolje, da bi na njemu ostao samo nekoliko mjeseci, koliko je trebalo Katarini da ga zbaci. U tih 18 godina je čitala, obrazovala se, nastojala se svidjeti carici Elizabeti i Rusima, prihvatila je rusko pravoslavlje, promijenila i rusificirala svoje ime, a njen suprug, sin kćeri Petra Velikog i vojvode od Holstein-Gottropa nije ni naučio ruski kako valja. Nije se ni okrunio za cara u Moskvi, javno je na ručku izvrijeđao svoju suprugu (uz ostalo i zato što je dva mjeseca prije toga rodila sina iz veze s grofom Grigorijem Orlovom; Petar i Katarina nisu mnogo marili za bračnu vjernost).


Katarina je odlično znala kakva je uloga garde u povijesti države i državnih udara, organizirala je udar, maknula nepopularnog Petra, proglašena je za caricu, njen je muž otjeran u progonstvo, gdje je ubrzo, kako je obaviještena, iznenada umro. Katarina je na početku vladavine istaknula svoje vladarsko geslo: »Gradim, gradit ću, nagovarati druge da grade, podržavat ću znanost, pokrenut ću predstave« (izgradila je velik dio Sankt Petersburga, a uz ostalo, izgradila je i osnovala Odesu) i njena vladavina doista je bila obilježena gradnjom, napretkom znanosti i prosvijećenosti u Rusiji, nizom reformi, teritorijalnim širenjem i stvaranjem imperijalne Rusije (ona je tri puta, u zajedništvu s Prusijom i Habsburzima, podijelila Poljsku).



Krunidbena soba jedan je od prvih vrhunaca zagrebačke izložbe. U njoj je izloženo rusko rodoslovno stablo dinastije Romanov, portret grofa Orlova (jednog od više važnih grofova, plemića i vojnika i za njenu intimu), a po prvi su  put izložene čizme i šešir glasnika koji su najavljivali krunidbu carice. Od njene krunidbe započelo je Katarinino razdoblje koje je potrajalo 34 godine. Smatrala se pravom nasljednicom Petra Velikog, koji joj je bio uzor, iako je između njegove smrti i njene krunidbe 37 godina razmaka i šest careva i carica. Govorila je »Petar I., Katarina II.«



Mnogo je toga na izložbi posvećeno djeci, posebno Katarininim unucima Aleksandru i Konstantinu. Od dječje odjeće, uskšrnjih jaja koja je naručila kao poklone za njih, do jaja koja je sama isklesala (osim što je bila obrazovana, Katarina je bila i veoma vješta, obrađivala je kamen, tokarila je, smatrala je da mora biti što svestranije obrazovana), pa do zbirke oružja koja sadrži i kolekciju dječjeg, ali pravog oružja, veličinom prilagođenog dječjem uzrastu. Znatan dio tog oružja proizveden je u tvornici u Tuli koju je Katarina osnovala.



Katarina II. poštovala je rusku tradiciju i bila duboko uronjena u onodobnu europsku sadašnjost. Bila je zagovornica prosvjetiteljstva (otkupila je knjižnice Voltairea i Diderota s kojima se dopisivala i poznavala ih), izložene su biste Voltairea, Rousseaua i Diderota, a između njih njen radni stol i na njemu tabakera s likom Petra I., koju je stalno nosila uza se da bi se, kako je govorila, uvijek mogla konzultirati sa svojim velikim prethodnikom. Voltairea je htjela počastiti izgradnjom replike njegove kuće u Rusiji. Bio je to jedan od njenih rijetkih neostvarenih građevinskih planova, dalje od detaljne makete, precizne rekonstrukcije svake prostorije u kući, nije se otišlo.


Katarina je strasno skupljala kameje i geme, rezbareno kameno posuđe i govorila da pati od »kamejske bolesti«. No čini se da je bolovala od kolekcionarske bolesti. Strasno je skupljala i kineski zlatni nakit (Ermitaž danas ima najveću svjetsku kolekciju takvog nakita), koji je dobivala na poklon, kineski toaletni pribor i posuđe. Za svoj je Ermitaž (on je tada doista bio njen, njena privatna zbirka) otkupljivala kolekcije slika zapadnih majstora. Jednu takvu zbirku trebao je otkupiti Friedrich II. Veliki, ali nakon Sedmogodišnjeg rata Prusija je bila financijski iscrpljena i zbirka je završila u Sankt Petersburgu.



Njen odnos prema umjetnosti i Carskoj akademiji znanosti i umjetnosti (kojoj je 1783. godine na čelo dovela Katarinu Daškovu, prvu ženu na svijetu na čelu takve institucije) doveo je i do naglog procvata ruskog slikarstva, u drugoj polovici 18. stoljeća posebno portreta, a i taj dio njene zbirke predstavljen je na zagrebačkoj izložbi. Snažno je utjecala i na modu, u građansko odjela unijela je elemente ruske tradicije (baš kao i u rusku gardijsku odoru), a u žensku odjeću uvela je mundir.



Njena vanjska politika primarno je prikazana kroz ratove protiv Osmanlija. Izložena je slika koja prikazuje pomorsku bitku u zaljevu Cesme kod Hiosa. Slikar isprva nije dobro naslikao eksploziju turskoga broda, pa je Katarina, ne bi li slikar vidio kako izgleda kada brod eksplodira, naredila da se jedan brod digne u zrak. Upravo je ona ta koja je istjerala Turke s Krima, pripojila ga Rusiji, a što je prikazano na za tu priliku posebno izrađenom tanjuru. Pokoji se eksponat može i ironijski tumačiti. Primjerice ručni rad djevojke koja ga je izradila u Institutu Smoljni i koji je dostavljen u Zimski dvorac. Institut Smoljni će u listopadu 1917. biti Lenjinov štab revolucije iz kojega će koordinirati revoluciju i napad na Zimski dvorac.


Ukratko, od portreta do maketa, od kamenog posuđa do zbirke kineskog posuđa, od oružja do odjeće, od nakita do namještaja, sve to opisuje priču o Katarini II. Velikoj i nastanku Ermitaža.