Abadžićeva suptilna društvena kritika suprotstavlja urođeni eros prirodno lijepe žene androginoj lutki iz modnih magazina – ističe povjesničarka umjetnosti Anita Zlomislić
Teško je u već tako obilato izraubanu temu ženskog akta unijeti nešto novo, svježe, intrigantno. Na ovaj rizičan pothvat odlučio se fotograf Stanko Abadžić, koji u svome ciklusu »Miris žene« traži nove načine gledanja na golo žensko tijelo – pred njegovim objektivom poziraju mu »obične« djevojke, umjesto modela, a fotografira ih u intimnoj, prisnoj atmosferi, oslanjajući se isključivo na prirodno osvjetljenje.
Ove su crno-bijele fotografije, neke od njih izložene prije nekoliko godina na izložbi u galeriji »Vladimir Buzančić«, sada objedinjene u monografiji »Miris žene« koju izdaje kuća Kadar36.
Stanko Abadžić rođen je u Vukovaru 1952. Diplomirao germanistiku, bio je dopisnik Vjesnika, početkoim devedesetih boravio je u Baški, a od 1995. do 2002. boravio je u Češkoj gdje je ostvario više samostalnih i skupnih izložaba (retrospektivna izložba u Pragu u Komornoj galeriji Doma fotografije Josefa Sudeka). U Pragu je objavio i knjigu »U ogledalu života«. Monografija »In Absentia« i istoimena izložba u Muzeju Mimara u Zagrebu 2003. označavaju njegov povratak na hrvatsku fotografsku scenu. Samostalno izlagao u Osijeku, Novigradu, Splitu, Zagrebu, Dubrovniku, Karlovcu, Sisku, Rijeci, Daruvaru, u 16 europskih zemalja, u SAD-u, Argentini i Japanu. Godine 2010. boravio u Cité Internationale des Arts u Parizu, a iste je godine u Gliptoteci u Zagrebu održao izložbu pod nazivom »Pariz – Skice za portret grada«. Objavio je više monografija i dobitnik više nagrada i priznanja. Član je HDLU Zagreb, HZSU i Fotokluba Zagreb.
Vraćanje dostojanstva ženama
– Umjetnik priziva vrijednosti koje je suvremeno doba gotovo protjeralo iz slike žene, a umjesto nje zamijenilo je lažnom slikom nastalom u photoshopu, u klinikama estetske kirurgije, u umu suvremenog čovjeka za kojega je vlastito tijelo postalo stvar, a društvu roba u reklamnoj i seksualnoj industriji. Abadžićeva suptilna društvena kritika suprotstavlja urođeni eros prirodno lijepe žene androginoj lutki iz modnih magazina – ističe povjesničarka umjetnosti Anita Zlomislić koja priznaje da je kao žena imala vrlo osoban otpor temi ženskog akta, ali ju je ovaj Abadžićev ciklus uvjerio da je upravo to tematsko područje podesno za misiju vraćanja dostojanstva ženama.
I na ovim se fotografijama vidi Abadžićevo zanimanje za čovjeka u svojoj kompleksnosti – tjelesnoj, emocionalnoj i mentalnoj – koje je pokazao i u svojim ciklusima uličnih fotografija europskih gradova.
– Jednom sam trebao snimiti akt profesionalne manekenke. Pokušavao sam, ali nisam uspio napraviti ništa. Naprosto ne znam raditi s istreniranim, namještenim pozama, s umjetnim, lažnim emocijama i vodnjikavim pogledima koji su na cijeni u modnim magazinima – kaže fotograf koji u ove aktove uvodi dosta »retro štiha« pa bi netko tko ne zna da su fotografije nastajale prije deset, šet,pet ili manje godina, zaključio da su iz sedamdesetih ili osamdesetih godina prošlog stoljeća. Anita Zlomislić prepoznaje vezu između Abadžićevih aktova i njegovih intimističkih veduta Jadrana, Praga ili Pariza.
U kreiranju kadra umjetnik se služi arhitekturom i pokućstvom: na primjer, snimajući šalicu kave, »hvata« Venerin brijeg žene koja stoji pokraj stola.
Stanko Abadžić predstavit će svoju novu monografiju »Miris žene« javnosti u riječkoj Galeriji Principij u utorak, 6. rujna u 20 sati, a dan kasnije otvorit će izložbu s motivima iz te knjige u Gradskoj galeriji Crikvenica, s početkom u 21 sat.
Slikarske kvalitete fotografija
– U ovoj osobnoj, subjektivnoj fotografskoj priči govori o idealu ljepote, o izazovnom i zavodljivom u svojoj prirodnoj intimi i identitetu, o ženinoj nagosti koja nije sablažnjiva, o sanjarskim vrijednostima, profinjenoj erotici i rafiniranoj senzualnosti, ali ne na način stereotipnih fotošopiranih reklama populističkih medija – ističe u predgovoru monografije povjesničarka umjetnosti Branka Arh, koja zapaža i slikarske kvalitete u ovim fotografijama: fluidne tonske prijelaze i gradacije svjetla, meko otvaranje u prostor, uvlačenje sjena u blaga ulegnuća tijela, tektoniku kadra.
– Abadžić dugo promišlja pravi i istinski trenutak događanja u kadru: izdvajanje detalja u geometriziranoj pozadini fotografije, suprotstavljanje svijetlih i tamnih dionica, bogatstvo optičkih efekata, slikovitih površina i tekstura, naglašavanje gracilnih položaja žene u intimnim zatvorenim prostorima ili u prirodi. Bavi se problemima kojima se bave i slikari: svjetlom, kompozicijom, pravilnim komponiranjem prostora i ljudskog lika u prostoru kojemu prilazi gotovo skulptorski, s iznimnim osjećajem za trenutak i za pojedinosti – zaključuje Branka Arh.
