Izložba u 'Račiću'

Hommage olovci: Kad olovka postane organski nastavak ruke

Sandra Sabovljev

Razlika u godinama troje vrsnih crtača seže čak šest desetljeća. To široko vremensko razdoblje omogućava autoru Feđi Gavriloviću da realizira svoju namjeru da izložbom pokaže neprekinutu tradiciju crtanja olovkom u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti



Na Izložbi »Hommage olovci« u Studiju Moderne galerije »Josip Račić« trojica umjetnika različitih generacija – Josip Vaništa, Davor Vrankić i Duje Medić – supostavila su svoje poetike koje unatoč mnogim razlikama povezuje suptilan i rafiniran odnos prema grafitnom mediju u kojem izražavaju svoje stvaralačke fascinacije.


– Doajena hrvatske umjetnosti, Josipa Vaništu (1924) ćemo tako povezati s minimalizmom koji poništava formu, s određenom geometrijskom strogošću kojom konstruira prostore (»Večernje očajanje«), objekte (»Pismo i olovka«, »Kalvarija«) i lica (R. M. Rilke), ali ne da bi potvrdio njihovu prostornost, kako bi se očekivalo od geometrizirana crteža, nego više kako bi ih sveo na njihove vlastite obrise, na sjene onoga tvarnoga.


Vrankić (1965) u radovima nastalima (tehničkom) olovkom postiže bogatstvo različitih tekstura u nadrealnim prizorima interijera (»In the house there were two of us«), arčimboldovske figure sazdane od različitih predmeta ili materijala (»Painters & Co«) ili mrtve prirode (»Les Cadeaux«). Crtač uživa u stvaranju organskih oblika koji tvore svijet izvan iskustva, bogat u svojem vitalističkom širenju i bujanju, koji je potpuna suprotnost minimalnoj poetici.



Josip Vaništa (Karlovac, 1924) završio je slikarstvo u Zagrebu u klasi Marina Tartaglie. Radio je kao profesor na Arhitektonskom fakultetu, a njegov umjetnički put obilježilo je djelovanje u umjetničkog grupi Gorgona (1959-1965). Osim likovnom umjetnošću, bavi se književnošću – u nekoliko knjiga objavio je lirske zapise svojih sjećanja, fascinacija i pogleda. Članje HAZU-a. Davor Vrankić (Osijek, 1965) završio je grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Ante Kuduza, a nakon toga i Faculte d’Arts Plastiques u Parizu gdje i danas živi. Jedan je od najcjenjenijih hrvatskih umjetnika u svijetu. Duje Medić (Makarska, 1986)  završio je također grafiku na zagrebačkoj Akademiji – u klasi Nevenke Arbanas. Uz grafiku i crtež eksperimentira s multimedijalnim instalacijama. Živi u Zagrebu.


Uz već spomenutu paralelu jednoga ciklusa s manirističkim umjetnikom Arcimboldom, može se reći da umjetnik teži raskošnom rastu oprostorenoga ornamenta, pa čak i dramatici u osvjetljenju i prostornom postavu (krevet u crtežu iz ciklusa  »In the house there were two of us«) ili u formama koje pokazuju pregršt nabora, izgužvanih slojeva i nedefiniranih oblika (objekti iz ciklusa »Les Cadeaux«), što sve asocira na baroknu raskoš.


Kreativan i fizički posao


Najmlađi od ovoga trojca, Duje Medić (1986), iskušava mogućnosti olovke u realnome svijetu, ali toliko približenom našemu oku, da možemo isto tako bez pogreške njegove crteže proglasiti apstraktnima: on, naime, prikazuje mikroskopski uvećane uzorke predmeta iz svojega atelijera. Stvarni objekti svedeni su na svoj maleni detalj, lišeni predmetne odredivosti, a njihova je definicija označena samo naslovom – analizira minuciozno autor izložbene koncepcije i kataloškog teksta Feđa Gavrilović opuse troje vrsnih crtača među kojima razlika u godima seže čak šest desetljeća.


Zahvaćeno široko vremensko razdoblje omogućava Gavriloviću da realizira svoju namjeru da izložbom pokaže neprekinutu tradiciju crtanja olovkom u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti.


– Umjetnički crtež olovkom posjeduje posebnu suptilnost. Zbog mekoće njezina traga, njome je moguće vrlo precizno manipulirati u ostvarenju različitih površina, sjenčanjem postići brojne svjetlosne efekte i naglasiti ili negirati linearnu komponentu crteža. Oblici koje stvara pokazuju se i u čvrstoj trodimenzionalnosti, ali se i se gube u plinovitom i nematerijalnom dojmu; iako grafit ostavlja prvenstveno liniju, crteži u njemu odlikuju se često tonskim bogatstvom građenja u njegovu sivilu. To je neobična dvojnost koju posjeduje ova umjetnost, a zbog činjenice da se pojedini crtež često (a gotovo u pravilu kod ovdje izloženih autora) radi jednim tipom olovke, ona se ne mijenja dok se ne istroši,  tumači Gavrilović naglašavajući da »pisaljka tako srasta za ruku umjetnika, postaje njezinim organskim nastavkom, ona se troši i izgara zajedno s njim u tom kreativnom, ali i prvenstveno fizičkom poslu«.


Fluidnost misli


– Zapanjujuće je, zapravo, kako mekana materija grafita, kada se njome ustrajno i uporno riše po papiru, zahtijeva gotovo jednako angažman mišića i tjelesnog napora kao i mentalne koncentracije i umne napetosti, da bi se liniju ukrotilo i ton dovelo do željene zasićenosti, odaje ovim riječima Gavrilović hommage olovci i naglašava da u vrijeme kada se sve može proglasiti umjetnošću, crtež izaziva sve veće zanimanje svjetskih kunsthistoričara upravo zbog opisanog tehničkog umijeća i vještine koje od autora zahtijeva.Gavrilović posvetu olovci završava s čuvenim francuskim povjesničarom umjetnosti Henrijem Focillonom koji u »Pohvali ruci« vezu napisanoga ili nacrtanoga s rukom vidi u »čvrstoći misli«.

– Međutim, ljudske misli najčešće nisu jako čvrste i odredive, a u umjetničkom djelu nerijetko se otimaju zacementiranim značenjima čak i kada su jednom fiksirane. Prenesene u grafitu, posredstvom obične ili tehničke olovke, one zadržavaju fluidnost koju imaju u svojemu mentalnom začetku. Jer olovka pokretu ruke i misli (koje ne treba razdvajati kada govorimo o konstituciji čovjeka) pruža malen otpor, podaje mu se u potpunosti svojom mekoćom i označava njegov možda najizravniji trag, svjedočanstvo njegovih titraja, gesta i figura prstiju ili težine pritisaka, kojima se umjetnikova poetika otkriva u nanosima njezina sivoga praha, zaključuje Gavrilović.


Dvadesetak crteža Vanište, Vrankića i Medića izloženih pod egidom  »Hommage olovci« u Studiju Moderne galerije »Josip Račić« mogu se pogledati do 2. kolovoza.