Studija o kiparu

Galerija “Adris” u Rovinju predstavlja Ivana Kožarića

Mate Ćurić

Kožarić nije ni demagog populist, ni socijalni terapeut, on je proizvođač provokativnih gesta koje tumače njegov ekspandirajući Ego. Jedni boje atelijer u zlatno, drugi boje Peristil u crveno: skreću pozornost na sebe, na svoj atelijer, na posvojeni Peristil, na boju (zlatnu, crvenu)



Zalazeći polako u mitsku dob Oca svih očeva, Kožarić se svojim djelom preobraća u dijete slobode, u ratoborna i silovita mladića, u skromna Bogotražitelja, u demijurga i kockara. Već je bio modernist, klasik, pometač svoje radionice.


   On je, ne znam takav primjer, i kipar koji je, još u snazi, prodao cijeli svoj atelijer, sa svime što je u njemu bilo i s njim trajalo: sa skulpturama, namještajem, alatom, materijalom, starim računima, nedovršenim kipovima, bilješkama, najposlije – s duhom mjesta, ne bi li se rodio iznova, bez tereta prošlosti (osobne, dobne i radne, morfološke), kao dijete bez svojih – ovim riječima povjesničar umjetnosti Igor Zidić započinje svoj tekst u katalogu izložbe Ivana Kožarića u rovinjskoj Galeriji »Adris«, u kojoj je baš Zidić uz pomoć koncerna »Adris« posljednjih 14 godina predstavio, kroz četrdesetak izložaba, ono najvažnije i najznačajnije iz bogate baštine hrvatske moderne, ali i njenog današnjeg ogledala u dostojnim nasljednicima tog bogatog niza.


   Društvo velikih


Za Kožarića pak kaže da »kad je o njemu riječ svaka je definicija – čak pokušaj elastične, fleksibilne definicije – osuđena na neuspjeh. Ima, možda, tek jedan plauzibilan opis Kožarića; to je onaj koji ga predstavlja kao Neodredivoga. Postoji, možda, i neka logika njegovih metamorfoza – onih dotada i onih poslije – ali ona nije racionalna, nije evolutivna, nije trendovska, nije selektivna, nije stilska, nije tehnička, nije…« – te se retorički pita: Ali, što jest?




   – Ako njegove konceptualne, ali i izvedbene metamorfoze nisu ni racionalne, ni iracionalne, ni evolutivne, ni trendovske – možda su baš istovremeno sve to – i hirovite, i neodgovorne, i sućutne, i ironične, i infantilne, i kaotične. Ništa se, poslije ranih obračuna s tradicijski shvaćenom skulpturom u njega ne dobiva linearnom selekcijom, redukcijom, eliminacijom, odustajanjem, a da ih vjerno ne prate i njihovi protulikovi – ističe Zidić.


      On tvrdi da je Kožarić krenuo drugim smjerom, ne samo različitim od hrvatske moderne tradicije, nego baš suprotnim i potvrđuje to tako što piše da se »Angeli Radovani učvrstio u visokom majstorstvu nove mediteranske tradicije; Bakić, na najskriveniji način Kožariću najbliži, uronio je u tradiciju moderne, apstraktne forme i fetišizam suvremenih materijala (čelik, inoks, aluminij…); Kantocijeva je rafiniranim hermetizmom ostala na margini bučnoga doba; Vulas je zbrojem svojih djela podigao spomenik drevnoj i najdrevnijoj tradiciji drva; Džamonja je, baštineći tradicionalni majstorski métier, stvorio u vatri svoje novo umijeće, povezavši prastara tvoriva i nove materijale koja su u punome skladu s jednom Kožarićevom rečenicom – skulpturu pretvarala u arhitekturu.

   Ružić je posegnuo za svim što mu je kao materijal bilo nadohvat ruke – svemu za što je vjerovao da mu je moguće udahnuti duh, vlastitu emociju, učiniti ga živim. Pa i Zrinšćak, kojega su forme, među svim našim modernim kiparima u drvu, najimaginativnije, najtananije, valjda i najzagonetnije, posvetio se samotnjački tesanju svoje oniričke mašte majstorstvom kakvo još nismo vidjeli…«


   Zidić se prisjeća vremena iz 1962., kada je prvi put pisao u esejističkoj formi o Kožariću, pokušavajući rezimirati njegov dotadašnji učinak, da nije primijetio da se umjesto reda i prividne organizacije u njega ustaljuje »determinirani kaos«, koji pokazuje takvu kiparevu moć interpretacije Prirode i Svijeta kakvu nijedno izdvojeno djelo do tada nije imalo ili ga on sam nije razumio.


   Naime, za to vrijeme se činilo da u Kožariću bivaju dva lika – prevladavajući modernist i podređeni, uvjetno rečeno, tradicionalist fragmentaran u temi ili motivu, u materijalu, a da ništa nije priječilo da se nasluti laka i dogledna pobjeda modernista. U tom, kako on kaže, dvoboju Kožarića s rodinovskom, ili meštrovićevskom tradicijom, pobijedilo je osvajanje Novoga, a poticatelji, suputnici i saveznici su mu bili Schwitters i dadaisti, Duchamp, Brancusi, Ernst i nadrealisti, Moore, popartisti i neodadaisti.   

Eto skulpture


– Treba pritom uzeti u obzir Kožarićevu determinaciju, štoviše njegovu tvrdoglavost. On je, doista, bio živo zainteresiran za to da svako njegovo djelo, ma koja da mu je tematska ili motivska preokupacija bila: autoportret, mladić pod tušem, čovjek sa šeširom, figura bez noge, ptica, auto budućnosti, auto prošlosti, fra Grgo Martić, stablo ili torzo – bude tako izražajno da gledatelju odmah priopći: Kožarić – piše dalje Zidić i podsjeća na moment kada je Kožarić u dvorištu svoga negdašnjega atelijera, u Medulićevoj 12, postavljajući u slobodan prostor bojom pozlaćena vrata svog radnog prostora i, također, bojom pozlaćene stare, razvaljene cipele, samom tom gestom je izrekao: Eto skulpture!



Akademik Kožarić iako u poznim godinama, sigurno je jedan od najprisutnijih hrvatskih umjetnika u mnogim domaćim i svjetskim galerijama i – najpoznatiji. Njegova legendarna skulptura A. G. Matoša na zagrebačkom Strossmayerovom šetalištu dobila je svoju kopiju nedavno u Parizu; u New Yorku su mu izložena djela s još nekolicinom hrvatskih umjetnika, a gotovo da i nema likovnog programa i postava u suvremenom europskom okruženju koje se ne bazira na Kožarićevim radovima ili idejama.



   Povjesničar umjetnosti naglašava da »svi to nisu mogli prihvatiti i da su se mnogi snebivali: takvo što im se učinilo ludim«, ali ukazuje što je to u te tri pohabane, polovne stvari ponudio Kožarić. »Prvo je bojom (pozlatom) izuzeo predmete iz njihove zamorne, svakidašnje funkcionalnosti. Zatim ih je izuzeo iz realnoga prostora i tako ih (jednim+drugim) posve obestvario – bili su razriješeni i svoje banalnosti. Kožarićevo pozlaćivanje atelijera, inventara, radne odjeće i obuće, kiparskih »proizvoda« govori o potrebi da bitan, atelijerski dio svoga života »spasi«, da ga iznese iz konzumentske zbilje, da ga pozlatom posveti. O tome, dodatno, govore i njegove zlatne cipele«.   

Agresivne reakcije


Drugim riječima Zidić ističe da Kožarić time nije pristao na podjelu po kojoj bi jedno bilo elitno, a drugo profano, već je njegova misija bila baš to »da uzdigne obično« i nastavlja da to »nije bio praktičan zadatak, nego mentalni projekt. Kožarić nije ni demagog populist, ni socijalni terapeut, on je proizvođač provokativnih gesta koje tumače njegov ekspandirajući Ego. Jedni boje atelijer u zlatno, drugi boje Peristil u crveno: skreću pozornost na sebe, na svoj atelijer, na posvojeni Peristil, na boju (zlatnu, crvenu)«.


   – To se najbolje uočilo onog trena čim je »Prizemljeno sunce« (1971), najveća od njegovih zlatnih skulptura, napustila atelijer i smjestila se, makar i privremeno, u zagrebačkom javnom prostoru – izazvala je agresivne reakcije pojedinaca, premda nije narušila postojeću urbanističku situaciju, premda nije oštetila nikakav spomenički kompleks, premda nije – srazmjerno širini prostora – unijela nikakav specifičan disakord, niti je veličinom narušila zatečene mjere i razmjere, niti je prostor opteretila psihološki dvojbenim sadržajem, a nije bila ni locirana autorskom samovoljom kipara. Bila je to kugla, najsavršenije geometrijsko tijelo.


   Što je, onda, bilo iritirajuće u tome fragmentu Kožarićeva zlatnog sna? – pita se on i zaključuje – samo dvije činjenice: zlato i Kožarić. Nepodnošljiva je do boli bila »božanska svjetlost« koncentrirana u tom prostoru naše bijede; njegova zlatna čistoća u predjelima naše javne nečisti; njegovo zlatno bogatstvo u vremenu našeg siromaštva. Ta je očigledno savršena forma djelovala obespokojavajuće, a umjetnik osim imenovanja svoga još i posvaja (kožarićizira) prostor oko sebe – analizira Zidić i podsjeća na neke važne samostalne izložbe, ali i neke biografske elemente.


   »Teret nepoćudnosti nosio je otprije (od 1945), a tri su mu, u ratnom vrtlogu iščezla brata činila nesretni pandan ubijenoj braći Voje Bakića, te Zidić kroz ovu dvojicu provlači paralelu da je »njih osobna tragedija zbližila, razvila neki osjećaj solidarnosti umjesto da izazove uobičajenu ideološku nepomirljivost«, izdvaja autor.   

Neizvedive zamisli


Kao i u ranijim Zidićevim katalozima za ove izložbe, on donosi i ovdje niz biografskih elemenata koji su ujedno i dio povijesti hrvatskog slikarstva. Piše kako je Kožarić od 1943, kao student ALU bio mobiliziran u Prosvjetnu bojnu, Odjel za ratno slikarstvo MINORS-a, uz Iva Dulčića, Stevana Biničkog, Ivana Schwertaseka, Milana Vulpea, Matka Peića, Slavka Striegla i druge, što mu je, također, bila loša preporuka u poraću bleiburških osvetnika. Također, u svojim osobnim kontaktima s autorima, pa i s Kožćarićem, nastajale su kasnije neke važne faze, ili čak cijele programske vizije (kao meandri kod Knifera), a prisjećajući se prostora Kožarićeva atelijera kad je nj ušao, kaže da je »odisao bjelinom«.


   – Štogod se dalo vidjeti od zgotovljenih skulptura bilo je bijelo. Na policama bijeli gipsevi, na stolu bijeli pakpapiri, na podu prst bijele prašine. Kažem Kožariću: – Dodajmo tome i hereditarno bijelo. Gleda me u nedoumici: – Kako mislite: hereditarno? – Pa niste li rekli da je ovdje bilo mljekarstvo? Dućan bijelih pića i bijelih namirnica: mlijeka, vrhnja, jogurta, sireva: sve bijelo…


   Kožarić se smješka; huče u dlanove, razgibava se. Polako mrznemo. Vani, u Novoj Vesi, sve se ledi; sija zubato zimsko sunce, snijeg je sve prekrio. I okoliš se odjenuo u bijelo. Pada mi na pamet da je, u ono doba, bijelo njegovih »Oblika prostora« bilo preteklo »zlatnog« Kožarića. Bijelo je bila boja posve otvorenih mogućnosti, zlatna je bila boja dosegnutog cilja. Svoje individualne u zlatnu broncu odlivene skulpture nije, poslije, objeljivao, ali je mnoge svoje bijele »Oblike prostora« pozlatio, bilježi Zidić.


   Posve su osobite njegove »neizvedive zamisli« (projekti), čime je među prvima osvajao potenciju »virtualnog« i pretvarao je u oslobađajuću energiju (»Rezanje Sljemena«, 1960), u nadrealno-fantazijske gigantizacije (»Nazovi je kako hoćeš«, 1971; »Projekt Praška«, 1971; »Intervencija u gradu«, 1972), u verbalnu, metarealnu komunikaciju (»Proglas/Kipari svijeta načinimo odljev zemaljske kugle«, 1963; »Pronašao sam čvrstu točku u Svemiru…!«, s.a.; »Siromaštvo obećava«, s.a. i dr.). Zidić kaže da Kožarića nije zanimalo savršenstvo; s kime će podijeliti svoj zanos, a komu će iskazati svoju zadivljenost bit će jasno svakome koji pročita njegov »proglas«: »Bože koliki si«, 1999/2000.   

Hrpe i seljenja


– Ksenija Kantoci, odlična i od Kožarića starija naša kiparica (koja je također bila predstavljena u Galeriji »Adris«) jednom mi je zgodom, otprilike, rekla: Ako želite poniziti moju skulpturu – stavite ju na pod; još bolje u hrpu, pa u kut… To je bio njezin pogled na ambijentiranje komorne skulpture i u nj uračunato njezino spoznajno iskustvo. Kožarićevo je, međutim, bilo protuslovno: on je hotimice ostavljao svoje skulpture na podu, miješao ih s raznoraznim radnim otpacima, vertikalne naginjao ili rušio, hrpi dodavao i neke polomljene objekte i, ne očajavajući nad kaotičnim prizorom koji se ukazivao, ponavljao te scene bilo kao »Hrpe«, bilo kao »Ansamble« ili »Asamblaže« nakon Venecije 1976, u Zagrebu, Parizu, Münchenu i drugdje – podvlači Zidić i ukazuje na izložbu koju je usred rata priredio Antun Maračić u zagrebačkoj Galeriji »Zvonimir« (prosinac 1993. – siječanj 1994.).


   Da podsjetimo, bila je to akcija preseljenja Kožarićeve radionice u izlagački prostor Hrvatske vojske kada se ponovo aktualizirala Kožarićeva ideja »hrpe« umjetnina, nagomilanih bez strogo utvrđenog reda, na podu. »Preseljenje je stvorilo novo zračenje i skrenulo pozornost na to da je Kožarićev atelijer – možda – jedinstveno djelo: hrvatski Merzbau« – kaže Zidić.


   – Druga je poanta bila na »selidbi«, nekom kiparovom unutrašnjem nemiru, nečemu što ga sili na stvaranje izlagačkih hrpi svojih djela, kao što je to već davno učinio na Venecijanskom bijenalu 1976. U dane velikih, ratom izazvanih migracija, kada su očajni ljudi napuštali svoje razorene domove pred barbarskom paravojskom i nemilosrdnim agresorskim jedinicama, s kožarićevski egzistencijalnim »pinklecima« u ruci, posve sam razumio duboku motivaciju Kožarićeve seobe.


   Repertoar materijala i tehnika


On je samo ritualno ponovio pokret svoga izbjegličkog naroda i morao se snalaziti u novome prostoru. Ono što je bilo najvažnije, bila je poruka da čovjek s »pinklecom« može i mora preživjeti, da mora ispuniti sudbinu bića-na–putu, svoga temeljnog, egzistencijalnog položaja u svijetu, tvrdi Zidić.  

  Kožarić koristi sve dostupne materijale: od gline, gipsa, kamena, preko drva, željeza, fiberglasa, do tekstila, kartona, papira, najraznovrsnijeg otpada, pečene zemlje i pritom se služi nebrojenim tehnikama i postupcima: od modeliranja i kolažiranja, do fotografiranja, otiskivanja, lijevanja, varenja, gužvanja i prisvajanja nađenoga ili tuđega u – svoje ili tuđe – napravljeno.


   – Gotovo da je nemoguće zamisliti širi repertoar tehnika, materijala, postupaka i žanrova: susrećemo portrete, autoportrete, figure i figuralne kompozicije, pejzaže, tašističke apstraktne »likove«, geometrijske instalacije, virtualne urbane zahvate, ready-made kompozicije, ekološke sadržaje, ironijske provokacije, humoreske i fantazije. Raspon je njegovih persona golem: on je čas pasionantan, ravnodušan, ustezljiv, narativan, čas ciničan, grub, izazovan, dobrodušan, samosvjestan, zbunjen, tragičan, a onda pak, nasilan, sjetan, zaljubljen, rezigniran…


   Sve je u njemu i on u svemu, zaključuje Zidić svoju studiju o Kožariću i pred Kožarićem u Rovinju.