"Nemam vremena" - Mladen Stilinović
Kustosice Jasminka Babić i Leila Topić okupljaju deset hrvatskih i inozemnih umjetnika medijski i generacijski različitih izričaja koji svojim radovima tragaju za izgubljenim vremenom. Zastupljeni su Marina Abramović, Lawrence English, Igor Eškinja, Momčilo Golub, On Kawara, Julije Knifer, Dalibor Martinis, Neli Ružić, Mladen Stilinović i Gorki Žuvela
Ovu knjigu napisao sam kad nisam imao vremena. Molim čitatelje da je čitaju kad nemaju vremena – stoji u uvodu umjetničke knjige, samizdata što ga je nedavno preminuli Mladen Stilinović napravio 1979. godine – unatoč nedostatku vremena. Čitava je knjiga, stranicu za stranicom, ispunjena gusto tiskanom sintagmom »Nemam vremena« koja tako multiplicirana aludira na puno više od doslovnog značenja te fraze. Govori o najčešćoj izlici kojom u okrutnom suvremenom društvu sakrivamo svoje podbačaje, ali i otuđenost i strahove.
Upravo je ovaj rad ishodište male, zanimljive izložbe »Kradljivci vremena« na kojoj kustosice Jasminka Babić i Leila Topić okupljaju deset hrvatskih i međunarodnih umjetnika medijski i generacijski različitih izričaja koji svojim radovima tragaju za izgubljenim vremenom. Izložba je otvorena u splitskoj Galeriji umjetnina, a osim Stilinovića, zastupljeni su još Marina Abramović, Lawrence English, Igor Eškinja, Momčilo Golub, On Kawara, Julije Knifer, Dalibor Martinis, Neli Ružić i Gorki Žuvela.
Tiranija sata
– Umjetnici čije radove predstavljamo izložbom »Kradljivci vremena« također odbacuju koncept vremena kao zadane linearne strukture koja uvijek hrli naprijed. Vrijeme predstavljenih umjetničkih djela kreće se prema naprijed i prema nazad, stoji, zastajkuje, posrće ili ga jednostavno nema. S onu stranu avangardi i njezine utopijske projekcije u budućnost ili modernizma koje je vjerovalo u retoriku napretka, ovi radovi zrcale različita vremena, pokazujući kako je suvremena umjetnost neprekinuti razgovor između budućnosti, prošlosti i sadašnjeg trenutka, ističe Topić, navodeći i primjer pisma što ga je Albert Einstein, mjesec dana prije vlastite smrti, poslao obitelji umrlog prijatelja i u njemu napisao kako, za one koji vjeruju u fiziku, razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nije ništa drugo nego tvrdoglavo uporna iluzija – opipljiva upravo zahvaljujući umjetnosti.
Subjektivno vrijeme
– Prvu definiciju vremena prema prostornoj orijentaciji dao je Aristotel koji ga određuje kao broj kretanja prema »onome što je bilo ranije i što će biti kasnije«. Fizikalno je vrijeme sveobuhvatno kao kozmičko vrijeme i orijentira se prema kretanju nebeskih tijela. No, otkako je Henri Bergson odlučno odbacio racionalističko poimanje mehaničkog vremena kao izvanjski mjerljive sukcesije, pripremljen je teren za Einsteinovu teoriju relativnosti, ali i plodno polje za umjetničko problematiziranje vremena.
– Želja nam je bila otkloniti imperativ suvremenosti jer radovi koje izlažemo se na ovaj ili onaj način opiru suvremenosti koja je na koncu samo vremensko određenje, no može postati i poluga kustoske ucjene kada se pojmu suvremenosti dodaje vrijednosna kvaliteta. Primjer odnosa suvremenog i nesuvremenog je recentna usporedba o turskom političaru Erdoganu koji je suvremen jer naprosto živi u »našem« vremenu, za razliku od Ataturka koje je po svojim uvjerenjima i vrijednosnim standardima daleko »suvremeniji«, premda je živio godinama prije Erdogana, kaže kustosica Leila Topić.
Mjera koja ne mjeri
Izloženi metronom, instalacija Marine Abramović, svojim tik-takanjem podsjeća na otkucaje sata, no sat mjeri vrijeme, a metronomi diktiraju tempo određenoj glazbenoj izvedbi. Posjet izložbi ne zahtijeva određeni ritam pa se otkucaji metronoma u muzeju čine kao uzaludnom radnjom, mjerom koja zapravo ništa ne mjeri.
Kniferova fascinacija meandrom koja je potrajala više od četiri desetljeća nije ništa drugo nego znak radikalne volje koja ispisuje crnim potezima kistom ili olovkom protok vremena. U radu »Treće vrijeme« Neli Ružić spaja kazaljke dvaju zidnih satova dugačkom tankom crnom niti koja se na kraju zapliće te onemogućava normalno funkcioniranje satova. Rad govori o isprepletenosti vremena, onog vremena koje se nalazi negdje između, Meksika i Splita, gradova u kojima je živjela odnosno živi.
Izložba ostaje otvorena do 28. kolovoza 2016, a kustosice najavljuju da će ona u izmijenjenom i proširenom izdanju dogodine biti predstavljena i u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.