Strip-crtač, animator, ilustrator i grafički dizajner

Danijel Žeželj u povodu riječke izložbe: ‘Riječi me plaše – jedino u spoju sa slikom donekle ih uspijevam iskoristiti’

Davor Mandić

Danijel Žeželj

Danijel Žeželj

S riječima imam kompliciran odnos. Možda sam baš zato puno razmišljao o riječima i komunikaciji kroz riječ, govor, jer imam osjećaj da riječima uglavnom ne uspijevam iskomunicirati ono što bih htio i to je problem koji je postojao oduvijek; kao da je ta verbalna komunikacija u mom slučaju uvijek manjkava. Fascinira me to da je u našoj komunikaciji riječ dominantna; riječima komuniciramo svakodnevno, i generalno postoje ljudi koji mogu govoriti artikulirano, koji mogu objasniti stvari, ideje, a ima i puno nas koji to ne možemo



Danijel Žeželj svjetski je priznati strip-crtač, animator, ilustrator i grafički dizajner. Popis izdavača i suradnika s kojima je radio velik je koliko i relevantan, a u Rijeci će se predstaviti novim projektom: knjigom portreta umjetnika riječi koji su ga inspirirali tijekom života i rada te pripadajućom joj izložbom. Višejezičnu knjigu pod naslovom »Divljaci / Savages« objavio je Petikat.


Predstavljanje i izložba održat će se u antikvarijatu Ex libris, 29. ožujka, što je glavni povod za razgovor s autorom.


Volite li griješiti, odnosno što su za vas greške? Referiram se, naime, na instruktivan citat uz fascinantan portret Jorgea Luisa Borgesa koji ističete u knjizi: »Budem li mogao iznova živjeti svoj život, potrudit ću se napraviti više grešaka«.




– Nije da volim griješiti – ne znam voli li itko griješiti – mislim da taj Borgesov citat ide iz razmišljanja: »Živjet ću slobodnije«, u smislu: »Manje ću paziti«. Za mene je greška dio procesa; greška u crtanju dio je procesa rada. Dok radim, dakle, jako puno korigiram. I kroz taj niz malih korekcija gradim crtež. Smatram da je greška sastavni dio svakog ozbiljnog rada.


Oduvijek ste pokazivali afinitet prema riječima. Uostalom, većina vašega opusa u neraskidivoj je vezi s riječima. Što su za vas riječi osim očitog: sredstva mišljenja i komunikacije?


– S riječima imam kompliciran odnos. Možda sam baš zato puno razmišljao o riječima i komunikaciji kroz riječ, govor, jer imam osjećaj da riječima uglavnom ne uspijevam iskomunicirati ono što bih htio i to je problem koji je postojao oduvijek; kao da je ta verbalna komunikacija u mom slučaju uvijek manjkava. Fascinira me to da je u našoj komunikaciji riječ dominantna; riječima komuniciramo svakodnevno, i generalno postoje ljudi koji mogu govoriti artikulirano, koji mogu objasniti stvari, ideje, a ima i puno nas koji to ne možemo. Sama riječ kao takva je fascinantna, ali me pomalo i plaši i uvijek osjećam neku nemoć pred njom. Jedino u spoju sa slikom ili crtežem mislim da donekle uspijem iskoristiti riječi. A konkretno, u mom radu, i u stripu generalno, riječ je jako važan element stripa. Naravno da ima stripova koji su potpuno bez riječi, ali u stripu je nužna naracija, iako ona ne mora uključivati riječi. Ja imam i par grafičkih novela potpuno bez teksta, ali nisu bez priče.
Danijel Žeželj: Franz Kafka


Danijel Žeželj: Franz Kafka


Pisci i »nepisci«


Kako ste izabrali autore, pisce koje ćete portretirati, i kako ste izabrali citate kojima ćete ih reprezentirati?


– Nije se radilo o svjesnom programskom odabiru unaprijed. Ta knjiga je nastajala iz procesa koji je trajao nekoliko godina. Čitajući pisce radio bih portrete i obično bih već radeći portret znao koji ću citat koristiti; nekad je citat bio i povod za portret, a nekad je došao naknadno. To jesu uglavnom pisci koji su meni osobno izuzetno važni i koji su mi se nametnuli kroz godine čitanja i bili putokazi u situacijama kroz koje sam prolazio. Kriterij je bio dakle taj: potpuno subjektivan izbor ljudi koji su meni važni.


Među njima je i Muhammad Ali, koji je kao i naš Mate Parlov, bio puno više od boksača, možda čak i svojevrsni primijenjeni umjetnik riječi, no ipak bismo ga teško nazvali piscem. Ne provociram vaš koncept, samo me zanima koji su vam bili motivi za njegovim uvrštavanjem.


– Nije on čak ni jedini »nepisac«. Recimo tu su i Patti Smith, Malcolm X i drugi koji nisu nužno pisci, ili nisu to primarno, ali su meni jako važni, a imali su određeni odnos prema riječima i bili su u stanju riječima komunicirati nešto što je njima bilo važno. Muhammad Ali je bio fascinantan po tome kako je mogao uobličiti svoju misao; njegovi intervjui i izjave su već pomalo i literatura. On je nadaleko prelazio granicu samo te boksačke priče. Očito je razmišljao puno šire.


Danijel Žeželj: Charles Bukowski


Danijel Žeželj: Charles Bukowski



Namjerno sam ovdje htio pomalo otvoriti tu podjelu na kategorije, jer opet, svi smo osuđeni na riječ pa postoje oni koji ih više ili manje koriste, a pojam literature mislim da obuhvaća više od onoga što smatramo književnošću. Evo npr. Van Gogh, on je prvenstveno slikar, ali ima fascinantnu prepisku, jednu od najfascinatnijih komunikacija pismima koja postoji; pisao je po nekoliko pisama dnevno kroz život, dakle imao je intenzivan odnos prema riječi i pisanju i gotovo da mu je to bilo jednako važno kao i slikanje.


Plakatske slike


Portreti i pripadajuće im ilustracije u najvećoj su mjeri, uobičajeno za vaš rad, monokromatski uz proplamsaje crvene boje ili tek rudimentarno koje druge. U tim se kombinacijama osjećate najbolje?


– Primarno da, jer to promatranje svega kroz svjetlo i sjenu pomalo isključuje boju ili je stavlja u drugi plan. Ona je uvijek sekundarna, manje važna, više je ukrasna, dizajnerski element zapravo nikad nije bitan ili sastavni dio crteža. Oni su uvijek promišljani kao odnos svjetla i sjene. Tako je nekako bilo otpočetka. Meni je škola bilo barokno slikarstvo pa se svođenjem kontrasta na crno i bijelo razvio jedan stil koji se zasniva na promatranju odnosa svjetla i sjene.


Listajući i čitajući knjigu netko bi mogao poželjeti otiske ovih portreta i ilustracija imati na svojim zidovima. Hoće li se moći pribaviti takvo što?


– Još prije knjige bila je izložba u pulskoj galeriji Makina, pri čemu su radovi bili izloženi pomalo kao plakati. Radi se o giclee-printu, visokokvalitetnom digitalnom printu na specijalnom papiru. Inače su mnogi od tih portreta mišljeni kao plakatske slike, upečatljive, koje mogu djelovati i na daljinu. I u Rijeci će biti izloženi ti portreti, odnosno printovi. Za potrebe izložbe rađen je po jedan primjerak, ali dogovorno je postavljeno da će to biti naklada, ne bih htio pogriješiti, ali recimo od pet primjeraka od svakog rada, i oni se tretiraju kao grafike. Potpisani su i numerirani.


Dakle moći će se i kupiti?


– Da, svakako.


Što je s originalima? U kojem su formatu i imaju li već neki »dom« u kojem će trajno odsjesti?


– Originali su kod mene, jer je većina tih portreta nastala u mojoj teci za crtanje, u koju ja svaki dan nešto šaram. To je A5 format, i to su crteži crnim tušem i bijelim akrilikom na žućkastom papiru, dakle originali nisu na A3 ili većim formatima, odnosno relativno su maleni i uvezani.


Danijel Žeželj: Samuel Beckett


Danijel Žeželj: Samuel Beckett



Nema konkurencije


Knjigu je objavio vaš Petikat. Kako stoji taj projekt u okviru ove naše sve skučenije nakladničke scene?


– Mi zapravo nismo izdavači u tradicionalnom smislu. Petikat se sastoji od pet ljudi koji kroz Petikat realiziraju svoje projekte: knjige, filmove, multimedijalne performanse itd. Izdajemo naše vlastite radove, a Petikat nam omogućuje da to radimo u željenom standardu. Nemamo organiziranu distribuciju pa nemamo ni probleme s kojma se susreću ostali izdavači. To je, dakle, zatvoreni projekt koji je iskjučivo vezan uz naše radove.


U vašem kreativnom radu zabilježene su suradnje s najvećim svjetskim izdavačima, kao npr. »konkurentskim« Marvelom i DC Comicsom. Kako je surađivati s najvećima i je li uobičajeno da autori surađuju s oba ova izdavača?


– Te suradnje barem u mom iskustvu bile su sve jako pozitivna iskustva, vrlo profesionalne, a što se tiče konkurencije, ona zapravo i ne postoji. Oni shvaćaju da je u njihovom interesu da isti autori surađuju s više velikih izdavača i nikada se ne vidi kao problem ako netko radi za Marvel, DC, Dark Horse ili nekoga drugog. Dapače, to je sve samo plus.


Sagledavajući vašu karijeru od početka, kako promatrate svoj razvoj? Što vas je okupiralo prije, a što vas okupira sada?


– Teško mi je to staviti u perspektivu; obično sam uvijek fokusiran na ono što radim sada i nemam jasan odnos prema onome što je bilo prije. Neke stvari su identične, u smislu mog interesa i onog što bih htio reći u onome što radim. To se možda nije mijenjalo. Promijenile su se možda neke stvari u samoj formi, samom načinu rada i crtanja, promijenile su se kroz istraživanja, multimedijalne projekte, istraživanja u animaciji. Možda se i stvari sve više svode na najnužnije i najbitnije. Moguće je da to dolazi vremenom, taj osjećaj da nema smisla i potrebe gubiti vrijeme na bilo što osim na ono što se čini važno.



Fascinantna je pogovorna pjesma Olje Savičević Ivančević. Koja je priča iza te pjesme?– Ja sam veliki poštovatelj Oljinog rada i mi smo se upoznali preko ovog projekta, odnosno pulske izložbe. Naime ja sam te portrete stavljao na Facebook i tu sam imao i neke reakcije od ljudi pa sam zamolio Olju bi li je taj niz portreta možda inspirirao da napiše nešto u povodu izložbe i ona je napisala tu pjesmu u kojo se i direktno referira na neke portrete. Kada je složena knjiga uvrstili smo i tu pjesmu, jer postala je sastavnim dijelom tih portreta.


Jednom drugi put


Kad spominjete multimedijalne projekte, jedan od sljedećih, vrlo skorih, izvedba je jednog u nizu vaših projekata koji kombiniraju izvođenje muzike uživo te slikanja. Možete li nešto više reći o tom projektu, koji će biti izveden u bostonskom muzeju Isabella Stewart Gardner?


– Taj sljedeći performans bit će vrlo brzo, 21. ožujka, i to će biti spoj slikanja uživo, glazbe uživo i videa, s tim da video neće biti uživo, već unaprijed pripremljen. Performans se zove »Once2«, naime taj naslov »Once« pomalo i objanjava nešto što je dijelom ideja performansa: stvaranje niza slika širokim valjcima na velikoj drvenoj ploči, slika u kojima jedna prekriva drugu, dakle slike nestaju. I taj niz čini sekvencu, narativni niz, pa se opet radi o vizualnoj naraciji koja ima početak i kraj, a krajem zadnje slike nestaje i kompletna priča i utoliko je to nešto što se može vidjeti samo dok nastaje i onda nestaje zauvijek. I uz to je i popraćena glazbom uživo. To će u Bostonu biti violončelo, vrlo jednostavno, minimalistički, samo dvije osobe na pozornici.


Ovo »2« je, znači, oznaka izvođenja. Drugi put?


– Da, zato što je »Once«, s drugačijom postavom, već izveden u Bostonu.


U kontekstu takvoga načina slikanja uživo i muzike zanimljiv je to koncept primarno zbog razloga što slikare za razliku od glazbenika često doživljavamo kao i pisce – umjetnike u privatnostima svojih ateljea, domova, radnih soba… koji rijetko izlaze van, odnosno pisci i slikari uglavnom izlaze kad predstavljaju svoja djela, a ne dok ih stvaraju. Nije da ste usamljeni u tome, ima tih primjera, ali što vama to konkretno znači, stvaranje uživo pred ljudima, izmještanje iz intimnosti vaše radne sobe?


– To je dijelom bio izazov upravo tog koncepta slikanja uživo i glazbe uživo. Bio sam svjedokom takvih događanja, ali nisu mi se pretjerano dopala, jer su uglavnom u pitanju bile apstraktne slike. Pomalo, tamo još krajem 90-ih dok sam bio u Americi, počeo sam eksprerimentirati s formom spajanja s glazbenicima. To je zapravo potpuno neprirodna pozicija za slikara, jer taj se proces, kako ste rekli, uglavnom odvija u jednom zatvorenom intimnom prostoru gdje je slikar zaštićen i nema to ograničenje vermena i prostora koje postoji na pozornici. Ima to niz ograničenja, budući da se sve to mora dogoditi u kratkom vremenu, a opet, mora imati i određeni sadržaj da bi se moglo iznijeti pred publiku. Zato pokušavam uključiti neku narativnu liniju u te slike, da postoji element naracije u tom procesu nizanja slika, da postoji jedna mala dramaturgija u sekvenci, koja će tom performansu dati smisao.


Ako se ne varam, živite između SAD-a i Hrvatske. To vam i dalje odgovara?


– Pa ja sam zapravo sada uglavnom u Zagrebu, a u SAD odlazim kad radim na nekom projektu. Zapravo je to sve manje, iako je najveći dio mog rada i dalje vezan za SAD te za Italiju i Francusku. Sreća je da u mom poslu nisam vezan za mjesto, odnosno ja svoje radove šaljem preko intereta na isti način na koji sam ih slao i dok sam živio tamo. Ta se komunikacija odvija istim kanalima pa mi je to velika sreća i olakšica da ne moram biti vezan za lokaciju. A meni osobno to mjesto gdje živim i može i ne mora značiti puno, jer zapravo još uvijek jako velik dio svog vremena provodim sa svojim radom i nad njim, tako da mi ta svijest o prostoru oko mene nije previše bitna.