Vlado MARTEK, umjetnik, član Grupe šestorice

Jako sam žalostan zbog gubitka mog prijatelja i suradnika Mladena Stilinovića. Ne mogu se ni sjetiti koliko smo mnogo puta surađivali i zajedno nastupali – gotovo čitav jedan život.

On je bio svjedok mojih umjetničkih početaka, a ja sam bio svjedok njegovih. Uzajamno smo se ohrabrivali i mnoge iskorake zajednički napravili kroz rad Grupe šestorice.

Bilo je nezaboravno kad smo svi zajedno, na čelu s njim, izašli na ulicu sa svojim radovima. To je bilo nešto novo i hrabro.

Mada je njegov matični medij bio film i fotografija, a moj poezija, ipak smo se zajedno našli u mnogim umjetničkim situacijama. Kako je on počeo par godina prije mene nastupati javno, na neki način je bio moj podstrekač, vodič i ohrabritelj.

Ima i nekoliko radova koje smo zajedno napravili u obliku autorske knjige ili razglednice. To sve govori koliko smo bili srodni što se tiče umjetničkog senzibiliteta.

Naravno, teško mi je zamisliti da se više nećemo susretati na našim redovnim nedjeljnim susretima u podne, u kavani Fokus-Pokus na Krešimircu u Zagrebu. Taj ritual smo njegovali dvadesetak godina.

Mislim da je Mladen Stilinović bio, a i ostaje veliki umjetnik.

Goran PETERCOL, umjetnik

Sjećajući se sedamdesetih u kojima sam završio Akademiju, pamtim kako sam prvenstveno bio zaokupljen nastajanjem rada, kontekstom umjetnosti i strukturom medija. »Političko« u mom radu nije bilo nikada očigledno.

Mladen Stilinović je radio suprotno, započinjao iz riječi i jezika politike. Otvoreno je zagovarao drugi pristup kojeg sam osjećao izuzetno zanimljivim. To je bio period Podruma, PM-a, zanimljivih razgovora, intenzivnih druženja i izlaganja, što je trajalo čitavih dvadeset godina.

Ostaje mi sjećanje na Mladena kao izuzetne osobe, dobrog umjetnika čiji je rad ugrađen u noviju povijest umjetnosti.

SLAVEN TOLJ, umjetnik, ravnatelj MMSU-a u Rijeci

Nakon Željka Jermana i Borisa Demura otišao je i Stile. Grupa šestorice autora smanjila se za još jednog člana.

Otišao je Mladen Stilinović, čovjek koji je život posvetio umjetnosti, umjetnik koji je svojom jednostavnošću, mirnoćom i mudrošću gradio put za sve nas.

Bol. Stile ne bi mistificirao svoju smrt, smijao bi mu se brk da nas sada vidi ovako ucviljene. Otišao je sretan. Ostavio je svoje radove i svoje misli koje ćemo ponavljati kao što ponavljamo izreke mudraca.

Dragi Stile, hvala ti za svaku cigaretu koju smo popušili zajedno i za onaj jedva primjetni gest s kojim si me primio u svoje društvo umjetnika.

Branko FRANCESCHI, povjesničar umjetnosti i kustos

Odlazak Mladena Stilinovića veliki je gubitak ne samo za hrvatsku nego i za svjetsku umjetničku scenu.

Bio je jedan od najistaknutijih protagonista nove umjetničke prakse i jedan od svjetski relevantnih umjetnika koji su socijalno angažiranu i kritičku umjetnost uveli u ono što danas predstavlja uobičajenu stvaralačku metodu unutar suvremene umjetničke produkcije. Time su bitno obilježili kasnije generacije umjetnika.

Po razini i intenzitetu prezentacije Stilinović je jedan od danas najistaknutijih i najeksponiranijih umjetnika na internacionalnoj muzejskoj i galerijskoj sceni. Njegovim odlaskom hrvatska umjetnička scena izgubila je jednog od najvećih ambasadora. Siguran sam da će ostati uzor i nadahnuće generacijama umjetnika koje dolaze.

Mladen LUČIĆ, povjesničar umjetnosti i muzejski savjetnik MSUI

Hrvatska kultura je ostala bez jednog od svojih najznačajnijih pojedinaca. Mladen Stilinović je u likovnoj u umjetnosti sam otvorio vrata najvažnijih svjetskih muzeja i galerija te su njegovi radovi danas u zbirkama MoMA-e u New Yorku, Victoria and Albert Museuma u Londonu, Centra Georges Pompidou u Parizu, muzeja suvremene umjetnosti u Sydneyju, Stockholmu…

Osim što je Mladen Stilinović jedan od naših najpriznatijih umjetnika vani, stvorio je i drugačiju percepciju hrvatske suvremene umjetnosti u svijetu te je i zahvaljujući njemu Hrvatska stekla status relevantnog čimbenika. Muzej suvremene umjetnosti Istre posebno će pamtiti tog dragog, tihog i postojanog suradnika koji je svojim radovima obogatio naš fundus i naše projekte: Kriza 2009., Tu smo 2010. i Tabula rasa 2014.

Nama će, a posebno meni, jako nedostajati njegov lik, jer smo ’70-ih istovremeno ušli u svijet likovne umjetnosti i od tada uvijek bili na istim pozicijama. Osim što sam imao afiniteta prema onome što je stvarao, vezalo nas je zaista pravo prijateljstvo. Njegov je odlazak zaista težak gubitak.

Josip Pino IVANČIĆ, multimedijalni umjetnik

Stilinovića znam dok je djelovao u Grupi šestorice. Našli smo se na Salonu mladih, došao sam do galerije u Mesničkoj, u podrumu su oni mali neko svoje druženje, izlagali svoje čudne radove i održavali akcije po gradu pa sam onda i ja počeo s njima raditi u tim akcijama. Tu je počelo to naše radno prijateljstvo. Našli smo se na tom drugačijem pogledu, tom iskoraku iz klasičnog arta, koji je u to vrijeme bio dovoljno veliki iskorak i u kapitalizmu, a naročito u socijalizmu.

Kasnije, ’80-ih smo se vrtjeli u istom krugu, oko akcija u Poletu i Studentskom listu, novog vala, rock’n’rolla, a onda je svatko krenuo svojim pravcem, ali smo jedan drugome uvažavali te iskorake i jedan drugom pomagali kada smo mogli. Ujedinile su se te naše javne akcije koje su bile provokativne za to vrijeme pa i kasnije, devedesetih, u drugom sistemu. Njegov odlazak je veliki gubitak za cijelu scenu.

U svjetskim galerijama

– Moji su radovi jednostavni, razumljivi, i tiču se svakodnevnice. Tu uvijek ima različitih stvari, od umjetnosti, politike, ekonomije, seksa, zaumnosti, poezije, do nekih referenci koje su malo složenije, sve je to povezano. Takav je i naš život – čovjek sam sebe promatra kako ide kroz život, kroz ulicu, razne prostore i događanja, to je kao jedna izložba. Mijenjaju se perspektive i viđenja. To je ono što mene zanima – rekao je Stilinović u intervjuu za naš list u lipnju 2014. godine, u povodu Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo i izložbe u Puli.

Stilinovićev najpoznatiji ciklus nazvan je »Eksploatacija mrtvih«. Nastao je između 1984. i 1990. godine i sastoji se od oko 400 radova, uglavnom malog formata, s citatima djela suprematizma, konstruktivizma i socrealizma. Umjetnik manipulira crvenom bojom, »trademarkom« socijalizma, želeći je osloboditi od konotativnih značenja svođenjem crvene na fizičku supstancu, na pigment. Rad je izlagan na mnogim izložbama, između ostalih i na Documenti u Kasselu 2007. i u Istanbulu 2009. godine.

Jedan od radova iz tog ciklusa – zidna instalacija od 36 elemenata – dio je fundusa Centra Pompidou od 2004. godine, a prošle je godine u newyorškoj MoMA-i jedan rad iz ciklusa koji je u fundusu toga muzeja od 2014., uvršten u izložbu »Scenes for a New Heritage: Contemporary Art from the Collection«.

Stilinović je izlagao na prestižnim problemskim izložbama kao što je Documenta u Kasselu i na svjetskim bijenalima u Istanbulu i Madridu, a radovi su mu pohranjeni u najvažnijim kolekcijama muzeja moderne i suvremene umjetnosti poput Museum of Modern Art u New Yorku, Musee national d’art moderne (Centre Georges Pompidou) u Parizu, londonskog Victoria and Albert Museuma i stockholmskog Modena Museeta te u fundusu zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti i Moderne galerije u Ljubljani.

Ništa se ne mora

– Ja nisam baš jako uključen u taj svijet umjetnosti da bih se nešto bavio time. S umjetnosti da, ali ne sa svojom promocijom. Dosta rano sam shvatio da me to ne zanima. Ranije nije bilo interesa za moj rad. Izlagao sam, ali se to nije baš kupovalo. Sada kada su se galerije u inozemstvu zainteresirale da predstavljaju moj rad, ja sam jako oprezan i imam svoju strategiju. Ne želim dopustiti da me oni predstavljaju, nego da prodaju ono što im dam za izložbu i to samo neko određeno vrijeme. To je vrlo jednostavno. Želim ostati slobodan i svakako ne želim im dozvoliti da mi se upliću u rad.

Na pitanje je li prisiljen činiti kompromise da bi preživio Stilinović je odgovorio:

– Kao umjetnik pazim što radim. Ne ulazim u diskusije oko različitih stvari, nego imam neke svoje stavove i donosim svoje odluke, pa sada, da li netko hoće ili neće… Čak i prije, kad nisam imao novaca. Kao mlad treba naučiti – prvo, da ne mora pristati, a drugo, da nije ništa dramatično, da se jednostavno može izmaknuti ako mu nešto ne odgovara, bez ikakve diskusije ili otpora.

U zagrebačkom MSU Stilinoviću je 2012. priređena retrospektivna izložba »Nula iz vladanja« koja je obuhvatila razdoblje od prvih njegovih filmova s početka sedamdesetih pa sve do novijih radova. Stilinović je dobitnik nagrade za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika (2011), a Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo, dobio je 2014. godine.

– Apsolutno vjerujem u život umjetnosti. Kada sam malo čitao o toj tezi o smrti umjetnosti, onda sam vidio da su neki teoretičari govorili da umjetnost treba naći neki drugi put. Ja sam zagovarao neku slobodu umjetnosti, a estetičari su zatvoreni. Imaju te svoje kanone i onda kad se prijelomi događaju, onda oni ili govore o smrti umjetnosti, ili o nečemu jako novome. A to »jako novo« baš i nije tako novo. Kada pogledate, recimo, Duchampa ili druge, to nije radikalni prekid s tradicijom, nego je korištenje tradicije. To je novo u smislu jezika, ali ne da bi se poništilo ono prije. To su veliki nesporazumi. Oni danas kažu – on je Mona Lisi nacrtao brkove. Pa nije on na originalu slike Mona Lise nacrtao brkove, već na reprodukciji. Mislim (smijeh), to su velike razlike – rekao je Stilinović u intervjuu za naš list te 2014. godine.