Ni nakon deset minuta aplauza, ponovljenog scherza uz još nekoliko izlazaka dirigenta na poklon i podizanja orkestra, aplauz prepunog gledališta ne samo da se nije smirivao već se pretvorio u ritmično skandiranje. Kao da se publici nije napuštalo kazalište. Prva izvedba Pete Mahlerove simfonije u Rijeci bila je, naprosto, doživljaj!

Pod dirigentskom rukom Villea Matvejeffa, slušali smo Mahlerovu glazbu kao ogledalo njegove podijeljene ličnosti, a čija je prava slika Peta simfonija. Kroz čitavo djelo izmjenjuju se suprotna raspoloženja – tuga i zadovoljstvo, depresija i manija, bol i nada, očaj i ugoda… Sve to pažljiva i slušački angažirana riječka publika, koja je gotovo do posljednjeg mjesta ispunila kazališno gledalište, osjetila je u izvedbi riječkog orkestra Opere i članova Panonske filharmonije iz Pečuha, burno reagirajući na kraju koncerta.

Prvi stavak – Trauermarsch – tužna je, na momente posmrtna, koračnica s elegičnim elementima koji mjestimično prerastaju u provale bola ali i uzlete nade. Početak simfonije Mahler je napisao za trubu, simbolični zvuk koračnice, dajući solistu priliku da postavi temelj čitave simfonije. Plemenito a snažno zazvučala je truba (Valentyn Skljarenko), popraćena udaraljkama i sekcijom horni, da bi već slijedeću Mahlerovu misao ponijeli gudači (koncertni majstor Anton Kyrylov), mekano i prozračno, bolno… vraćajući se ponovo tužnom maršu u čiji je bogati zvuk uključen čitav orkestar.

Na prvoj izvedbi ove Mahlerove simfonije svi segmenti riječkog orkestra dali su svoj maksimum. Uz limene puhače koji su plijenili ljepotom zapjeva, precizni i raspjevani drveni puhači nosili su svoje dionice prema gudačkom korpusu koji je činio moćan mahlerovski zvuk u rasponu od nemira i sumnje do trijumfa.

Drugi i treći stavak (s fantastičnim solom horniste, Boštjan Lipovšek ) donio je vrtlog osjećaja ali i pravu erupciju energije, da bi Adagietto ponudio smirenje no i bolno preplitanje autorovih misli koje se nadovezuju jedna na drugu magleno se razvlačeći prostorom. U ovom stavku orkestar riječke Opere pod vodstvom Villea Matvejeffa postigao je točno onu atmosferu koja se otvara svakom ljubitelju glazbe kad sluša Adagietto. Kompletan gudački korpus i harfa bili su uronjeni u Mahlerovu glazbu – ozračje bolnog mira i pritajene, duboke uznemirenosti s proplamsajima neke mutne i sasvim neizvjesne nade… Peti stavak, ponovo energičan, vodio je k eksplozivnom finalu koji je riječka publika ispratila povicima Bravo!

Za svakog dirigenta ova je simfonija veliki izazov jer mora Mahlerovo djelo prepuno oprečnih osjećaja – donijeti kao jedinstveno, a ipak dozvoliti svakom pojedinom emotivnom aspektu svoju slobodu i pravu mjeru.

Ville Matvejeff više je puta izlazio na poklon, pozivajući redom soliste – prva truba pa čitava sekcija trubača, prva horna i sekcija hornista, tromboni, klarineti, flaute, fagoti, oboe, harfa, udaraljke i čitav gudački korpus. Na uporno insistiranje publike ponovljen je scherzo, dočekan povicima odobravanja. Ukratko, ne sjećam se ovako euforičnog ispraćaja jednog koncerta u Rijeci.

A da je osjećaj duboke prožetosti glazbom i euforija uspjeha obuzela i glazbenike, svjedočila je živost u kafićima oko kazališta do duboko u noć.