Goran Paskaljević na Kvarneru

Cijenjeni redatelj doselio u Opatiju: ‘Volim Kvarner, tu su ljudi daleko od ultradesne ideologije’

Vedrana Simičević

Kad sam Opatiju pokazao ženi, odlučila je da ovdje kupimo stan – Goran Paskaljević  / snimio M. ANIČIĆ

Kad sam Opatiju pokazao ženi, odlučila je da ovdje kupimo stan – Goran Paskaljević / snimio M. ANIČIĆ

Paskaljevićev film »Zemlja bogova«, snimljen u Indiji, s indijskim glumcima i na indijskom jeziku, bit će premijerno prikazan u riječkom Art-kinu. Ova pomalo meditativna drama za koju je srpski redatelj napisao i scenarij, progovara o surovoj tradiciji koja i dalje prožima prekrasni himalajski kraj



Goran Paskaljević jedan je od najslavnijih i najuspješnijih srpskih redatelja. Od prvog dugometražnog filma, »Čuvar plaže u zimskom periodu«, pa sve do danas, Paskaljević je sa svojim filmovima česti gost, pa i slavodobitnik velikih svjetskih A festivala. Redatelj kojeg i manje upućena publika s ovih prostora dobro pamti po filmovima kao što su »Varljivo leto 68« i »Bure Baruta«, a kojem je retrospektivu organizirala čak i znamenita njujorška MoMA, i dalje reda uspjehe svojim filmovima, koje nerijetko snima diljem svijeta.


Posljednji u nizu, »Zemlja bogova«, koji će riječku premijeru sutra imati u Art-kinu »Croatia«, gotovo da je u potpunosti indijski film – snimljen u Indiji, s indijskim glumcima, na indijskom jeziku. Veći dio ekipe iza kamere, međutim, čine uobičajeni Paskaljevićevi srpski suradnici, što cijelu ovu produkciju čini vrlo specifičnim međunarodnim eksperimentom. Ova pomalo meditativna drama za koju je srpski redatelj napisao i scenarij, progovara o surovoj tradiciji koja i dalje prožima prekrasni himalajski kraj.


– Film sam snimao u Uttarakhandu, jednoj od najmanjih indijskih država sa »svega« 14 milijuna stanovnika, koja obuhvaća indijski dio Himalaje. Indijci tu pokrajinu zovu Zemlja bogova, zato što se tu nalazi oko stotinu najznačajnijih hindu hramova. Priča je počela prije tri godine kad sam bio predsjednik festivalskog žirija u Goji, gdje sam upoznao i velikog indijskog glumca Victora Banerjeea, koji je igrao kod mnogih poznatih redatelja poput Polanskog, Ivoryja. Sprijateljili smo se, a kako on ima kuću u Uttarakhandu, pozvao me u goste i čak je i organizirao obilazak hramova i sela s jednim odličnim poznavateljem lokalnih običaja. To smo radili čak dva mjeseca i ja sam se zaljubio u te ljude i taj prostor te se naposljetku ohrabrio napisati jednostavnu priču koja je onda postala možda i najintimniji film koji sam dosad snimio. Našli smo i to selo na 2.500 metara u kojem smo odlučili snimati film, a zadnja scena je snimana u njihovom najpoznatijem hramu na 4.100 metara visine.




Bez obzira na vašu poziciju »outsajdera«, film je dosta angažiran. Progovarate o vrlo konkretnom »lokalnom« problemu – obespravljenosti žena.


– Istina, ali nisam htio raditi izrazito politički film. Ja nisam hindus i nemam na to pravo, ali u drugom i trećem planu svašta sam »rekao« filmom. Žene su jako obespravljene u Indiji, čak i kad završe fakultete i imaju visoki položaj, lošije su tretirane od muškaraca. U tim siromašnim selima se puno djevojaka uistinu ubilo. One završe školu, bolje su u učenju od muškaraca, željne su obrazovanja i onda ih negdje u sedamnaestoj godini zaustave, udaju ih i nikad se više ne vrate u svoje selo. U braku postaju gotovo pa robinje, rade kao sluškinje po cijeli dan. To obrazovanje koje steknu postaje više poput bumeranga. Isprva sam htio napraviti priču o jednoj takvoj djevojci, no nisam se na kraju usudio, jer mislim da bih za takvo što ipak trebao biti »njihov«. Ovako sam se odlučio za priču o čovjeku koji se nakon 40 godina vraća i gleda na cijeli problem pomalo »izvana«.


Kako vam je bilo pisati tu krajnje indijsku priču, na indijskom jeziku, s pozicije stranca?


– Kad sam se ohrabrio da napišem radnu verziju, rekao sam Victoru da mi mora pomoći. Prikupio sam dosta veliki građu, napravio puno fotografija, dobro upoznao selo i njegove stanovnike. Victor mi je još prije rekao: »Piši kao da se to događa u nekom srpskom selu u planinama, to je sve isto«. I ispostavilo se da je zaista vrlo slično. Nemamo baš tu vrstu problema, no izrazito patrijarhalni odnos prema ženama nije neuobičajen u nekim srpskim selima, pogotovo nije bio u vrijeme moje bake. Ljudski problemi su svuda vrlo slični, samo se mijenja njihov oblik.


Film je bio prikazan na festivalu u Torontu i ono što mi je drago da se isti dan Netflix ponudio da ga kupi. A onda je došao Amazon s još višom ponudom. Ja sam se čudio zašto oni daju tolike novce baš za ovaj film, no pojasnili su mi da očekuju da će imati između 10 i 15 milijuna gledatelja. Ja sam, naime, »zaboravio« da se u filmu govori hindu jezik, koji pak govori preko milijardu ljudi. Film je dakle od 15. svibnja na Amazonu. Oni su kupili sva prava, a ja sam zadržao pravo da ga prikazujem na »mom terenu«, na području ex-Jugoslavije.


Kakve su reakcije gledatelja, pogotovo onih iz Indije?


– Dobio je ocjenu osam na Amazonu i koliko sam shvatio iz komentara, ljudima se sviđa. Ono što je najvažnije, prihvatili su film kao svoj. Sad čak postoji pritisak da još jedan film snimim u Indiji, no već sam dogovorio da ću idući film snimati u Italiji iduće godine.


O kakvom se projektu radi?


– Film nosi radni naslov »Moje ime je Muhamed«.


Pretpostavljam da se radi o problemu izbjeglica?


– Pa ne volim pričati o stvarima unaprijed, iz malog praznovjerja koje sam dodatno učvrstio u Indiji.


Opet ćete ići s vašim provjerenim receptom – dio vaše srpske ekipe, dio lokalne ekipe?


– Ja uvijek tako radim. Čak sam i u SAD vodio svoju ekipu. Inače poslije filma »Bure baruta« dobio sam ponude iz Hollywooda. Ali shvatio sam da je to besmisleno, jer oni žele u potpunosti kontrolirati film, žele da potpišete da imaju pravo na promjene, a ja na to nikad ne bih mogao pristati. Kinematografiju u SAD-u vode računovođe, a ne umjetnici. Nisam, međutim, imao većih problema s budžetom u posljednjih dvadesetak godina, jer me sad već dosta znaju u svijetu. No i ja se moram dosta potruditi i stalno aplicirati na fondove. Kako sam jedno vrijeme imao problema u Srbiji, jer sam otvoreno bio protiv Miloševićevog režima, odlučio sam da ne sjedim i čekam da se stvari promjene. Tako da posljednjih petnaestak godina svaki drugi film snimam u inozemstvu.


Kakve konkretne probleme ste imali u Srbiji?


– Pa znate kako je to, ako ste protiv režima, ne možete očekivati da vam režim da novce za film. A privatnih novaca nema, ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji. U zadnjih četrdeset godina nisam ni dana radio nešto drugo osim što sam bio slobodan umjetnik. Nisam prihvatio ni da budem na televiziji, a kad su mi u doba Zorana Đinđića predlagali da budem ministar kulture, i to sam odbio. Ja nisam birokrat i ne znam se baviti time. Ali to me je tjeralo da stalno moram raditi. I nije sve uvijek bilo ružičasto. Od sedamanest filmova koje sam snimio, još barem toliko ih je propalo.


Koji je bio najdrastičniji primjer?


– Nakon što sam u Irskoj snimio film »Kako je Harry postao drvo«, koji je završio i na Mostri, dobio sam ponudu od francuskih producenata da radim film »Tristan i Izolda«. To je u ono vrijeme bio ambiciozni projekt, vrijedan 20 milijuna dolara, francuska televizija ga je htjela financirati, našao sam vrhunsku glumačku ekipu. I onda se sve srušilo u jednom danu. Producenti su odustali, jer je Kenneth Branagh upravo snimio kostimirani film s radnjom iz tog perioda koji nije komercijalno uspio. Već smo u tom trenutku bili potrošili dva milijuna dolara, na pripremi smo radili godinu dana. To me je baš zaboljelo.


Vaš predzanji film »Kad svane dan« na temu nacističkog logora u Beogradu također je u dijelu srpske javnosti dignuo buru kao »anti-srpski« film…


– To je bila potpuna glupost i te reakcije su zapravo više išle na račun toga što sam ja u to doba davao ogorčene izjave po novinama, jer se pričalo o rehabilitaciji Milana Nedića. Moje reakcije su bile oštre, jer je potpuno nedopustivo da se rehabilitira osoba koja je otvoreno surađivala s Nijemcima. Poslije toga su me dežurni »patrioti« počeli napadati iz sve snage. A kad vam prilijepe to »anti-Srbin«, teško se toga otarasiti. Nisam ni pokušavao, baš me briga. Ja ne mogu biti anti-Srbin. Ja sam, inače, i Srbin i Francuz, imam naime i francusko državljanstvo već 20 godina.


U Hrvatskoj jača zadnjih godina sličan problem – rehabilitacija ustaštva, relativiziranje fašizma… Brinu li vas ti trendovi? Mislite li da je bitno da umjetnici progovaraju o tome?


– Kao intelektualac ste obavezni progovarati o tome i tome se suprotstavljati. Kako da me ne brine? Došle su neke nove generacije koje ne pamte to jezivo vrijeme. No kako itko može oživljavati jednu takvu ideologiju, toliko suprotnu čovječnosti? Meni je jasan mehanizam kako se to događa. Ljudi na vlasti nemaju što ponuditi narodu i onda kreću u populizam. Najlakše je reći: ti si Hrvat, bolji si od drugih, Srbi su ti krivi za sve i obrnuto, naravno. Nažalost ultradesna ideologija se svuda sve više vraća na scenu.


Mislite li da intelektualci, umjetnici, dovoljno progovaraju o tome?


– Pa nas više nitko ne sluša. Nekad su filmovi bili opasni za vlast, a danas je televizija ta koja utječe na narod. Jednostavno nas puštaju da pričamo. Ali kritika je neophodna, morate se boriti, morate glasno govoriti što mislite. Ono što meni prija tu na Kvarneru i u Istri je što su ljudi dosta daleko od te ultradesne ideologije. Ja sam tu u godinu dana stekao puno prijatelja i svi slično mislimo. Ljudi su ovdje zaista divni. Mislim da će na premijeri u Art-kinu pola sale zauzeti moji prijatelji i susjedi iz Ičića.


Kako to da ste uopće došli živjeti u Opatiju?


– Moj otac je bio književnik i novinar, izbacivali su ga iz partije i u pedesetoj godini je dobio infarkt. Zime je onda počeo provoditi u Opatiji gdje je imao stančić. Ja sam ga povremeno obilazio, šetali smo puno uz obalu i pričali. I tako sam zavolio Opatiju i pokazao sam je kasnije i mojoj ženi, Parižanki. Kad je ona prošle godine dobila neko nasljedstvo, odlučila je da ovdje kupimo stan.