Bizarni doks

‘Caniba’ na Mostri: Kanibal koji je volio Miyazakija i Renoira

Dragan Rubeša

Prizor iz filma 'Caniba'

Prizor iz filma 'Caniba'

Dosad najbolji film koji  smo vidjeli na Mostri uranja u japansku svakodnevicu famoznog kanibala Isseija Sagawe i njegova brata. Velik je to film o mesu i žudnji



Dosad najbolji film koji smo vidjeli na Mostri dio je njene paralelne selekcije »Orizzonti«. Radi se o, malo je reći, bizarnom doksu »Caniba« autorskog tandema Verena Paravel & Lucien Castaing-Taylor. Ona je iz švicarskog Neuchatela, a on Britanac koji je diplomirao antropologiju i predaje na Harvardu.


Njihov prethodni eksperimentalni doks »Leviathan« vidjela je i naša festivalska publika. A ovaj najnoviji uranja u japansku svakodnevicu famoznog kanibala Isseija Sagawe i njegova brata Juna, čija lica autori promatraju u seriji jezivih krupnih planova.


Kao da njihova kamera pokušava otrgnuti komad Isseijeve kože i progutati ga, kako je to on učinio svojoj pariškoj žrtvi Renee Hartevelt. U Parizu je po sudskom nalogu završio u umobolnici, da bi 1986. sâm tražio da ga puste na slobodu, te se vraća u Japan gdje ga dočekuju kao celebrityja.




Tada ga je Hisayasu Sato angažirao u svom eksploatacijskom komadu »Uwakizuma: Chijokuzeme« (Nevjerna žena: Bestidna tortura). A paralelno je pisao gastronomske recenzije za jedan časopis.


Jer, gle čuda, osim ljudskog mesa obožavao je i čokoladu, kojom ga u filmu hrani ostarjela cosplay dama prije no što ga odvede u šetnju. Vrhunac filma dogodit će se kad Sagawa počne prelistavati svoju perverznu mangu u kojoj je oslikao svoje kanibalske seanse.


No, ona nije nikad objavljena, iako geneza japanske mange pamti i daleko morbidnije i brutalnije komade. I sâm Sagawa, čija je osobnost prepuna kontradikcija, priznaje autorima da najviše obožava Disneya i Miyazakija, ali i opus slikara Renoira, jer su oni »tako nježni«, dok mu društvo u krevetu pravi dabar plišanac.


Kršćanske reference


Isto tako, Sagawa kaže da nikad nije bio sretniji, iako »živi samo zbog brata«, čiju dječju igru autori koriste u formi malog kućnog videa snimljenog tijekom njihova djetinjstva. Jer, velik je to film o mesu i žudnji.


Film koji ironično završava songom Stranglersa (‘La folie’), čiji se stihovi izmjenjuju na platnu, kao da su nas Paravel i Castaing-Taylor željeli nagovoriti da se na kraju filma malo opustimo uz karaoke. Zato je krajnje bizarna odluka festivalskog programera da u istoj dvorani prije tog filma prikaže restauriranu verziju manje poznatog Ozuova remek-djela »Ochazuke no aji«.


No, »Caniba« je isto tako prepun kršćanskih referenci. Tako Sagawa kaže da nikad ne bi mogao biti katolik jer je prljav. A ‘video footage’ pikseliziranog seksa i zlatnih tuševa ambijentiran je u sobi čije zidove krase križevi, dok njegov akter priznaje da je u svojim S/M igricama isključivo koristio oltarne svijeće.


Ipak, nitko nije tako sumanuto oprao Crkvu kao što je to u razgovoru sa svećenikom učinila neponovljiva Frances McDormand u filmu Martina McDonagha »Three Billboards Outside Ebbing, Missouri« prikazanom u festivalskoj konkurenciji.


Scena je na novinarskoj projekciji bila popraćena snažnim aplauzom, koji će nešto kasnije tijekom odjavne špice poprimiti frenetične razmjere. U filmu ona glumi prodavačicu suvenira koja živi sa sinom homoseksualcem u provincijskom gradiću zadojenom rasizmom i homofobijom. Nakon što silovatelji i ubojice njene kćeri nisu otkriveni, ona unajmljuje tri derutna jumbo plakata na izlazu iz grada i na njima ispisuje velikim crnim slovima na crvenoj podlozi provokativne poruke policiji kako bi ukazala na njihov nemar i nesposobnost.


No, kad njihov šef (Woody Harrelson) sebi prostrijeli glavu kako bi skratio muke zbog uznapredovalog karcinoma, stvar u svoje ruke preuzima njegov rasistički kolega (Sam Rockwell), kojem će se dogoditi prosvjetljenje, nakon što biva teže ranjen u požaru policijske stanice, na koju je majka u očaju izvela napad Molotovljevim koktelima. McDonaghova lukava i krajnje drska formula svodi se na jedan red smijeha i jedan red suza. ‘Feelgood’ susreće ‘feelbad’. Rezultat je i više nego impresivan.


Roditelji i djeca


U sličnom neandertalskom miljeu odrastao je i gay junak finog filma »Marvin« u režiji Anne Fontaine (glumi ga sjajni Finnegan Oldfield), samo što Missouri zamjenjuju francuski Vogezi. U bijegu od sirove i homofobne sredine utjehu pronalazi u teatru. Potom odlazi u Pariz gdje upisuje dramaturgiju te odluči ispričati svoje mučno djetinjstvo na kazališnim daskama na kojima mu se pridružuje Isabelle Huppert, koja u filmu glumi samu sebe, a koju je upoznao preko starijeg ljubavnika (Charles Berling).


Krajnje mučnu priču ispričao je Iranac Vahid Jalivand u filmu »Bez datuma, bez potpisa«. Opet su u prvom planu odnosi roditelja i djece. U njenom fokusu je forenzični patolog koji doživi nesreću u kojoj biva ranjen dječak kojeg je otac vozio na motociklu, nakon čega će on isplatiti vozača za prouzrokovanu štetu. Idućeg jutra on saznaje da je dječak završio na autopsiji, te se počinje osjećati odgovornim za njegovu smrt, iako liječnici tvrde da je uzrok smrti botulizam. Zato se otac odluči osvetiti šefu peradarske farme, iako patolog daje nalog za ekshumaciju dječakova tijela kako bi otkrio pravu istinu.


Pomalo je razočarala najnovija povijesna drama Stephena Frearsa »Viktorija i Abdul«, koja promatra odnos britanske kraljice Viktorije (Judi Dench) i njena muslimanskog sekretara, prijatelja i suradnika Abdula Karima (glumi ga Indijac Ali Fazal kojeg se sjećamo u posve drukčijem izdanju iz sedmog nastavka serijala »Fast & Furious«). Centralni dio filma postaju elegantne sobe i saloni, ali ne u diskursu gotovo trilerskih dinamika kao što je to Frears učinio u »Kraljici«, već kao prostor klasnih razlika, tračeva, pogleda i zabranjenih pristupa. Kao da se u Frearsa uvukao formalistički Ivoryjev crv. Tek će besprijekorna tehnika  Denchove postati jedini antidot koji pokušava spasiti film, čiji se autor nalazi u evidentnoj krizi.