Nakon objavljivanja albuma »LINK« karijera riječkog bubnjara i skladatelja Branimira Gazdika naglo je krenula uzlaznom putanjom.

Održao je niz koncerata sa svojim kvartetom u kojem, uz njega, sviraju saksofonist Lenart Krečič, klavijaturist Maasej Kovačević i bas gitarist Vedran Ružić. Tako su tijekom ovog ljeta već nastupili u Šibeniku, Karlovcu, Balama, Postojni i Poreču, neki će koncerti tek uslijediti, primjerice u Rabu, a od jeseni se nastavljaju nove epizode.

No, najvažniji je koncert što će ga održati 27. kolovoza na Trsatskoj gradini. Naime, višekanalno će ga snimiti i objaviti u CD formatu.

Zašto ste odlučili snimiti koncertni album?

– U životu svakog glazbenika koncertna pozornica je posebno mjesto, mjesto gdje se zbiva najiskrenija komunikacija. Tu nema varanja, tu se »poslažu sve karte na stol« – slušanje, poštovanje, interakcija… Imam sreću da, svirajući sa svojim kvartetom, pozornicu dijelim s, prema mojem mišljenju, nekima od najboljih glazbenika na ovim prostorima. To su istinski glazbeni vjernici i veliki emotivci koji ne kalkuliraju nego na svakom koncertu daju 120 posto sebe. Među nama vlada veliko glazbeno i ljudsko povjerenje. Želja mi je bila zabilježiti jednu epizodu na našem zajedničkom »glazbenom putovanju«, kojih imamo podosta ovog ljeta.

Koja je razlika između snimanja u studiju i na koncertu?

– Prema mojem mišljenju, glavna razlika je u energiji publike. Mi smo glazbenici koji sviramo prvenstveno za publiku, svojom svirkom pokušavamo doprijeti do ljudi, prenosti energiju koju stvaramo na bini. To je karika koja je potrebna da se zatvori krug. To je najljepši osjećaj. Najgore je kada je publika na koncertu nezainteresirana. To je znak da smo ili na krivoj pozornici ili da nešto ne radimo kako treba. Na našu sreću do sada nismo imali takve epizode, uglavnom smo uspjeli doprijeti do publike i prenijeti s bine dio naše ljubavi i vjere prema glazbi. U studiju je potpuno druga atmosfera. Tamo smo sami u svom svijetu, što nije nužno loše. Volim i jedno i drugo, ali mi je ipak draže dijeliti, kako u životu tako i u glazbi.

Nova dimenzija

Zašto ste za koncert odabrali Trsatsku gradinu?

– Puno sam puta nastupao na Trsatskoj gradini, u raznim glazbenim kombinacijama. Taj prostor je stvarno čaroban i savršeno se slaže s glazbom koju izvodimo. Osim toga, u mojem je gradu! Nakon objavljivanja albuma »LINK« u Rijeci smo imali samo jedan koncert, u sklopu programa »Jazz petkom na Zametu« koji organizira naš prijatelj Vladimir Matošević.

Nakon toga smo puno svirali, ali nismo više svirali u Rijeci. Poželio sam ponoviti koncert, dijelom i za sve ljude koji podržavaju našu glazbu, a tada nisu uspjeli doći. Moj prijatelj Ante Žeželj, koji je uz Vedrana Babića organizator programa »Ljeto na gradini«, predložio mi je da koncert napravimo ovog ljeta. Naravno, oduševio sam se idejom i odlučio baš taj koncert dokumentirati za album. Sve se poklapa – ambijent i glazba koju izvodimo, publika, Rijeka… Još samo da nas vrijeme posluži, ali siguran sam da hoće.

Kako ambijent u kojem nastupate utječe na glazbu koju izvodite u tom trenutku?

– Ambijent je važan, ali nije presudan. Presudna je vjera i posvećenost tomu što radiš. Ambijent svakako može pomoći u glazbenoj kreaciji, isto kao i ozvučenje, akustika, monitoring… Sve je to jednako važno i uvelike može pomoći ili odmoći, ali ipak mislim da je najvažnija »tvoja odluka« s kojom staneš na pozornicu. To publika uvijek osjeti, nevezano za ambijent ili sound.

Kako vaše skladbe žive u izvedbama kvarteta, dok ste ih za album snimali s više suradnika?

– Dok sam zamišljao svoju glazbu, uvijek sam imao na umu neku manju formaciju, uglavnom kvartet s kojim bih mogao svirati uživo. Sve skladbe na albumu su koncipirane za 4 ili 5 instrumenata, samo sam na snimanju u nekima dodao brass sekciju ili udaraljke, tako da, kada smo krenuli s probama, ništa nije nedostajalo. Dapače, nastajao je novi zvuk, neka nova energija, što mi se jako sviđa.

U žanru glazbe koju izvodimo najdosadnije je kad bend zvuči »kao CD«! To je možda super u nekim pop epizodama ili u nekim drugim žanrovima glazbe, ali ne i u našem slučaju. Mi sviramo glazbu u kojoj ima jako puno improvizacije »on the spot« i svaki koncert donosi drukčiji senzibilitet. S ovim kvartetom smo definitivno dobili neku novu dimenziju. Na snimanju studijskog albuma želio sam veći broj suradnika, nekih meni omiljenih glazbenika i dragih prijatelja. Želio sam da i oni budu dio moje glazbene priče, ali za »live« nastupe odlučio sam se za kvartet. Uvijek isti, koji će iz koncerta u koncert biti sve bolji i bolji. Za sad smo na dobrom putu.

Foto: D. NESKUSIL

Slijediti snove

Kako je kvartet zaživio na nedavnim koncertima?

– Ove godine, u glazbenom smislu, dešavaju se divne stvari. Album »LINK« je prepoznat od publike, nominiran je za nagradu Porin u svim jazz kategorijama – album, skladba, izvedba. I nakon toga, puno je ljudi pokazalo interes da našu glazbu čuje i uživo. Dobili smo dosta poziva za koncerte ovog ljeta, neke smo morali i odbiti zbog poklapanja datuma. Ta putovanja su predivna za naš kvartet. Jedino »live« nastupima možemo graditi našu glazbenu priču i biti bolji i bolji. Svi članovi kvarteta – Lenart, Maasej i Vedran – imaju veliku vjeru, volju i upornost prema glazbi koju sviramo. Prolazimo kroz predivne epizode i jako se radujemo svakom sljedećem koncertu, a pogotovo onom koji ćemo održati na Trsatskoj gradini u Rijeci.

Kako se skladbe mijenjaju – od onih na albumu do onih na koncertima, te iz koncerta u koncert?

– Uglavnom smo zadržali iste forme pjesama kao na albumu, ali imamo potpunu slobodu u njihovoj realizaciji. Držimo se zadanih okvira što se tiče melodija pjesama, a u solo dionicama svih članova kvarteta imamo potpunu slobodu izraza. Na svakom koncertu dešavaju se novi glazbeni momenti vezani za senzibilitet i dinamiku svirke, uz puno dobre energije i nepredvidivih momenata koje kreiramo na licu mjesta.

Kako vi oblikujete glazbu, a kako ona oblikuje vas?

– Glazbi pristupam iskreno. Svatko od nas voli određeni glazbeni stil. Ne postoji osoba koja svaki glazbeni izraz voli jednako. Uvijek je nešto »pri srcu« a nešto je simpatija ili znatiželja. Tako i oblikujem svoju glazbu – u glazbenom pravcu koji volim, pa vezano za razne inspiracije i životne momente koji me tjeraju da stvaram. Nastojim biti iskren i slijediti svoje snove, a sama glazba ti na kraju daje najbolji odgovor.

Neuhvatljiv ideal

Što je potrebno da biste ostvarili glazbene snove?

– Potrebna je posvećenost i energija. Nije nužno da izvedba uvijek bude savršena. Ljepota često leži u nesavršenstvu. Puno puta se desilo da baš oni momenti koji su nam se na bini učinili u najmanju ruku čudni, na kraju budu najbolji. Potrebno je i da se desi dobra sinergija među glazbenicima, da se postigne dobar »flow«. Tada to prepozna i publika.

Što je najvažnije u stvaranju glazbe?

– Najvažnije je biti inspiriran, motiviran i iskren prema glazbi. Inspiracija i motivacija mogu doći iz raznih izvora – da li nekih životnih momenata, odnosa s prirodom, nekih drugih glazbenih motiva. Također je bitno biti okružen iskrenim suradnicima u koje imaš glazbeno povjerenje. I ne kalkulirati, jednostavno realizirati svoju ideju, pokušati dopustiti svojim snovima da se ostvare. A glazba ionako sama pronalazi svoj put, i daje puno odgovora.

U čemu leži suština glazbe?

– Prema mojem mišljenju, suština glazbe leži u njenoj ljepoti. U toj riječi je sadržano mnogo toga – sloboda, stav, mentalna higijena. To je od presudne važnosti. Za mene su glazba i život vrlo slični, zapravo isti. Za mene je glazba život, i obrnuto.

Što je vaš ideal?

– Ideal je na sreću neuhvatljiv. Taman kad misliš da je to – to, uvijek još nešto nedostaje. No to je super jer nas upravo to uvijek tjera naprijed. Barem je kod mene tako. Ideal je za mene poput neke sjene. Stalno je prisutan, stalno je u pratnji, ali ga ne možeš uhvatiti niti staviti pod kontrolu. Često mi se u mojoj kreaciji čini da sam nešto uspio, da je to – to, ali vrlo brzo shvatim da sam samo na dobrom putu, da trebam još više učiti i raditi da bih se pokušao približiti »svom idealnom«. I tako opet u sljedećoj epizodi. I opet. I tako stalno. Ali za mene je u tome ljepota. Mislim da stalno treba gurati naprijed, »podizati letvicu« i raditi na sebi.

Jeste li ikad osjetili da ste se približili idealu?

– Mnogo puta, ali samo približio – ne i dohvatio.