Slavko Grčko vrlo je temeljito promišljao sve što radi, a svakom radu prethodila je ozbiljna studija, niz skica i priprema. Svi njegovi radovi napravljeni su s takvom preciznošću i profinjenošću da se njegova osebujnost ogleda prije svega u tome. Na riječkoj likovnoj sceni teško je naći primjer takve temeljitosti u pristupu likovnom djelu
U izdanju Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka upravo je objavljena monografija istaknutog riječkog umjetnika, grafičara, crtača, slikara i dugogodišnjeg profesora na Pedagoškoj akademiji Slavka Grčka (1934-2007). Knjiga započeta još za života autora, na objavljivanje je čekala osam godina, pa se i Grčko pridružuje plejadi autora koji su je dočekali tek postumno.
Na riječkoj likovnoj sceni koja je tada brojala tridesetak članova, Grčko je djelovao od 1960-tih godina. To je vrijeme kad se suvremena riječka scena tek počinje rađati, a iduća četiri desetljeća na njoj će biti prisutan istodobno djelujući kao likovni pedagog, sve do odlaska u mirovinu.
Rođen je na Sušaku, u siromašnoj radničkoj obitelji, a nakon talijanske okupacije seli u Zagreb, gdje se školovao i završio Akademiju likovnih umjetnosti. Diplomirao je na Grafičkom odjelu, u klasi profesora Franje Baćea i Krste Hegedušića, stekavši naslov akademskog gafičara i slikara.
Prvo stalno zaposlenje nakon završenog studija dobio je u »Novom listu«, gdje je radio kao grafički dizajner, ali tek kraće vrijeme od prosinca 1963. do kolovoza 1964. godine, nakon čega postaje profesor.
No, radno iskustvo počeo je stjecati još u srednjoškolskim danima. Kao učenik Srednje škole primijenjene umjetnosti ljetne je praznike provodio radeći kao grafički urednik u »Grafokartonu« i »Tehničkoj knjizi«, a tijekom studija bavio se ilustracijom, opremom knjiga i najviše likovno grafičkim uređenjem časopisa i novina.
Povjesničar umjetnosti Boris Toman, autor teksta u monografiji, ove će biografske podatke podcrtati kao bitne uz konstataciju da su Grčkov život i umjetnički razvoj izraziti rezultat nadarenosti te marljivosti i predanog rada, o čemu svjedoči i čitavim svojim opusom.
Grafičar prije svega
Dio tog opusa riječka je publika ovih dana imala priliku vidjeti na izložbi u Malom salonu, gdje su predstavljeni Grčkovi radovi iz ciklusa »Ruke«, »Opušci« i »Smeće« iz fundusa Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u kojem je formirana specijalizirana zbirka Slavko Grčko s oko 350 radova iz njegove ostavštine.
Grčkov opus nije velik. U cjelini obuhvaća nekih 758 radova – grafika, crteža, kolaža, slika i objekata. No, on je izuzetan po svojoj kvaliteti. Svaki njegov rad je promišljen. Mislim da je Grčko vrlo temeljito promišljao sve što radi i da je svakom radu prethodila jedna ozbiljna studija, niz skica i priprema. Svi njegovi radovi napravljeni su s takvom preciznošću i profinjenošću da se i njegova osebujnost ogleda prije svega u tome. Mislim da je na riječkoj likovnoj sceni teško naći primjer takve temeljitosti u pristupu likovnom djelu.
Težnja ka perfekciji
Grčko je u tom smislu prošao nekoliko ciklusa. Šezdesetih godina to je razoblje enformela, iz kojeg je sačuvan manji broj radova, tek desetak crteža. Vjerojatno ih je napravio više, ali ne znamo gdje se danas nalaze. Pretpostavljam da ih je poklanjao, jer mislim da nije puno prodavao svoje radove, s obzirom da je radio kao profesor na Pedagoškoj akademiji, pa mu egzistencija nije ovisila o tome. Zahvaljujući tome mogao je raditi slobodno i neopterećeno. Nikad nije podlegao ukusu lokalne sredine koja je teško prihvaćala nove oblike umjetničkog izražavanja, ali mu je pedagoški rad uz tu vrstu slobode donio i nedostatak vremena i koncentracije za vlastite umjetničke interese. Zbog toga je svoje najplodnije razdoblje i vrhunac kreativnosti dostigao nakon umirovljenja.
Sedamdesetih se više posvećuje slikarstvu, ali su te slike po načinu razmišljanja i slikarskim postupcima pandan njegovim grafičkim serijama. Rađene su vrlo precizno, s elementima plošnosti. Grčko uvijek radi plošno i njegovi radovi podsjećaju više na grafički otisak nego na slikarstvo.
U to vrijeme nastaje ciklus »Ruke« na kojem radi dugi niz godina, varirajući ga u različitim tehnikama. Ta ruka prikazana kao divovski znak upozorava nas na prisustvo čovjeka. Ona je najfiniji umjetnički alat koji postaje predmet Grčkova divljenja, a istodobno je simbol kulture koja polako nestaje i metafora stalne čovjekove težnje za perfekcijom i tehničkim savršenstvom stroja.
Grčko u svome radu teži upravo takvoj perfekciji i taj ga ideal čini bliskim Warholovoj poetici. Time je ostvario rijedak i dragocjen prilog, neusporediv s bilo čime što se u posljednjih tridest godina događalo na riječkoj likovnoj sceni.
Crtačko čudo
No, prije svega radove iz ciklusa »Opušci« treba shvatiti kao čistu demonstraciju crtačke vještine, svojevrsnu crtačku alkemiju koja banalni predmet pretvara u divovski znak istinskog vizualnog mirakula i misterija. Opušak je pretvorio u crtačko čudo!
Taj ciklus ujedno je uvretira u njegov kasniji ciklus »Smeće« u kojem će od limene ambalaže popularnih napitaka poput Coca Cole ili Spritea i drugih predmeta masovne potrošnje stvarati objekte maksimalne estetske čistoće. Sjećam se da me je jednom zamolio da mu prikupim i ustupim godišnju produkciju svojih opušaka. Vjerojatno je i s njima nešto planirao napraviti, ali ja nisam imao hrabrosti suočiti se s istinom o razmjerima vlastite ovisnosti.
Na izložbi »Čovjek i njegov svijet« 1997. godine pokazao je serijal posvećen simbolici križa koji spada u jedan je od njegovih najupečatljivijih ciklusa u kojem varirajući simbole masovnog i potrošačkog društva irozinira svijet masovne kulture i zabave, u kojem se sve vrijednosti izjednačavaju poprimajući karakter robe, pa čak i agonija ljudskog stradanja, patnje i smrti.
Nedostaje retrospektiva
On je prije svega slikar urbanog, čak bih rekao najurbaniji umjetnik riječkog kruga, što se vidi i po njegovoj ikonografiji koja je uvijek vezana za za potrošačku, masovnu kulturu, za grad. S druge strane on je slikar koji nikad ne podilazi trendovskim modama i užasno ga nervira egocentrizam današnje umjetnosti. Njegovi radovi lišeni su bilo kakvog psihološkog zagađenja i ego je potpuno utišan.
Gledajući ih, čovjek ne može vjerovati da su izvedeni rukom, jer su toliki precizni da izgledaju kao litografije ili serigrafije. U tom smislu možemo govoriti o jednoj desubjektivizaciji likovnog jezika. Čitav njegov rad baziran je na intelektualnom poštenju, na strpljivosti i upornosti. Mislim da su to osnovne kvalitete iz kojih može nastati nešto vrijedno, a posebno ih je važno naglasiti danas kad umjetnost ide prema jednoj ideologizaciji, a mladi naraštaji mimo ozbiljnog rada pokušavaju doći do nekakvih rezultata.