Je li nedavno objavljena nakana krčke Gradske uprave da na lokalitetu nelegalno podignutog naselja i divljeg kampirališta Picik uvede reda te ukloni sve tragove devastiranja okoliša, samo još jedan pucanj u prazno ili pak napokon dočekani prvi konkretni korak ozbiljnog i djelotvornog obuzdavanja sve brojnijih, hrabrijih, a u svome činjenju i arogantnijih bespravnih graditelja, pokazat će rezultati akcije koju su nedavno najavili u toj otočnoj lokalnoj samoupravi.

Pojavnost masovnog, po stanje u prostoru pogubnog načina gradnje ili pak instaliranja mobilnih kućica, kamp-prikolica, za stanovanje opremljenih kontejnera i svakojako sklepanih potleušica kojih se na tom lokalitetu namnožilo do zapanjujućih razmjera, na žalost, nije specifičnost samo Picika.

Djelom zbog višedesetljetne nedjelotvornosti komnunalaca, a još više i neagilnih inspekcijskih službi građevinskog, turističkog pa i carinskog faha, divljeg je stanovanja na Krku sve više. Sve češće i otvorenije, na cijelom Jadranu, pa tako i na Kvarneru, govori se i o iznajmljivanju takvih »objekata u nedirnutoj prirodi« u kojima se, sad već iza svake gromače, u sezoni boravi, gušta i ljetuje sve u šesnaest.

Pa što ti tu tako smeta? Gradim na svojem – rekao je ljutito autoru ovih redaka nedavno jedan od malobrojnih nesretnika kojeg su, najviše zato što je svoju nelegalnu gradnju realizirao u pogledima preizloženom masliniku, građevinski inspektori ipak zaustavili i sankcionirali, porušivši mu pritom dio izgrađenog šumskog kućerka.

– Ne, nego ćeš na mojem?! – jedino mu je prozvani stigao odgovoriti prije no što je ovaj krenuo sa žalopojkom i beskrajnim nabrajanjem društvenih dobrobiti koje bi otočni turizam i poljoprivreda imali od njegova sad uništenog »ulaganja«. Upravo ta, samopodrazumijevajuća logika po kojoj svatko na svojemu ima pravo činiti što ga je volja (jer eto – nikome ne smeta) najčešća je izlika većine bespravnih graditelja i divljih kampista.

Kao da postoji zemlja koja je ničija, odnosno kao da baš svaka zemljišna parcela, na Krku i svugdje drugdje, nije nečija? Što kad bi svaki vlasnik šumarka, livade ili maslinika, po logici »svoj na svome«, krenuo graditi i »oplemenjivati« svoje, nitko od takvih ne daje odgovor.

Socijalna komponenta priča o razlozima takvih postupanja (jer eto – nemaju svi novca za ljetovanje u hotelu ili pak kupnju apartmana na moru) također je često korišteni adut takvih objašnjavanja, jednako kao i izlizani argument potrebe osiguranja uvjeta za razvoj poljoprivredne proizvodnje.

Jer poznato je da masline ne rađaju ako ih ne opremite strujom iz solara, septičkom jamom i ne radite im društvo roštiljajući pred višesobnom »kućicom za alat« u kojoj, bdijući nad svojim nasadima, kao naši stari, ljeti s društvom danonoćno boravite!? Baš ništa takvima, pa tako ni žiteljima Picika, ne ide u prilog.

Ništa osim njihove brojnosti. Zakon velikih brojki i pretpostavka da će se s njihovim postupanjem teško izaći na kraj upravo stoga što ih je previše, objektivno gledano, i jest ono što ih razbacane po maslinicima i šumarcima, najviše i najčvršće danas ondje drži. Ipak, od nekud (ili nekog) treba krenuti. Kažu da i put od tisuću milja započinje prvim korakom.