Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
24. rujna 2018.
Ispis članka: U obranu Europe - Novi List

NoviList.hr

U obranu Europe

PRONAĐENA ZEMLJA Borisa PAVELIĆA

28. lipanj 2018 23:35

Napisao: Boris Pavelić

U obranu Europe

Gotovo sa stidom sjećamo se tog pompoznog, uvelike bizarnog slavlja u središtu Zagreba od prije pet godina: oni senzibilniji već su tada slutili da državna proslava priključenja Hrvatske EU-u, upriličena na glavnome zagrebačkom trgu, poručuje suprotno od onoga što je službeno proklamirano: umjesto slavlja, navješćivala je labuđi pjev Europe. Nekoliko stotina metara dalje, na Trgu Franje Tuđmana, odigravao se međutim performans koji je mnogo preciznije naviještao što tek ima doći, ali malo tko – uključujući i potpisanog novinara – tada je htio uistinu slušati: aktivisti za ljudska prava bili su postavili uznemirujuću instalaciju križeva koji svijetle u noći, kao znak upozorenja kamo kroči Europska unija, a od te večeri, i Hrvatska zajedno s njom.

I uistinu: u pet godina hrvatskog članstva – obljetnica je u nedjelju – Unija je degradirala koliko vjerojatno nije u cijeloj svojoj povijesti: danas ona nije više utočište ideala, nego nemilosrdna tvrđava na čijim se granicama masovno umire; napustila ju je velika i važna Velika Britanija; ekonomska kriza žanje pogubne plodove; toliko slavljeni istok Europe iz dana u dan pokazuje skriveno, najružnije, protudemokratsko lice; izbjeglička kriza trese same temelje poslijeratne Europe, strah i resantiman građane opet pretvaraju u masu, pa hrane najgori populizam čak i u demokratski najpouzdanijim zemljama kontinenta: Nizozemskoj, Francuskoj, Njemačkoj...

Ništa manje nije nazadovala i Hrvatska: od koliko-toliko upristojene poslijeratne balkanske državice, koja je smogla snage suditi počiniteljima najtežih korupcijskih skandala i ratnih zločina, srozala se natrag na zemlju u kojoj isti ti počinitelji, poput Glavaša i Sanadera, nakon dugogodišnjeg zatvora, s ukinutim pravomoćnim presudama sjede u parlamentu i mudroslove o političkom sustavu. Hrvatski politički krajolik, pak, sveo se opet na uvijek istu vladajuću partiju, uništenu opoziciju, polupismenu populisticu i revizionisticu na položaju predsjednice države, sramotno sudstvo i javnu scenu kojom dominiraju desničarske prijetnje cenzurom i valjanjem ulicama. »Pa onda – kakva vam je to Europa?«, logično bi bilo pitati. Kakva vam je to Europa, u kojoj napreduje svo moguće zamislivo antieuropejstvo, i u kojoj živimo sve čega smo se nadali otarasiti, kad jednom postanemo dijelom te – sada je jasno – europske utopije?

To su, nažalost, opravdana pitanja. Samo – imamo li alternative do Europe, pa bila ona tek i odgođeni ideal? Kakvu su to alternativu, primjerice, ikad ponudili hrvatski antieuropejci, od onog grotesknog Ilčića koji je 2011. predvodio antieuropsku kampanju, do ovih novopronađenih i sve utjecajnijih, poput Pernara i Sinčića? Jesu li svi ti ljudi ikad ponudili ijednu suvislu, održivu politiku, ikada ijedan dostižan politički cilj, zajedno s metodama kako do njeg stići – osim ako održivim politikama ne smatramo zabrane i prazna obećanja? Nisu, nikada.

U Europi, želite li suditi o političkim namjerama, testirajte samo što tko govori o manjinama: nekad, o Židovima; danas, o izbjeglicama, o homoseksualcima, o Romima, o Srbima... Ta nije li i Hitler onomad »branio Europu«? Nećemo opterećivati tekst neprimjerenim usporedbama te vrste, ali činjenica je da danas »brane Europu« i Orban i  Kaczynsky; u trku im se pridružuju Kurz, Conte i Salvini, a za njima kaskaju Grabar-Kitarović i Božinović, da ne zaboravimo Plenkovića, Ficoa, Babiša, i sve ostale što upravo plešu svoj »danse macabre« s neopravdanim strahovima europskih ljudi. Ne, ti političari ne brane Europu. Oni Europu uništavaju, Europu otvorenosti, dijaloga, dogovora, kompromisa, pomoći, suosjećanja i solidarnosti.

Ali, takvoj Europi naprosto nema alternative. Kad prođe kriza, ma kakva i kolika bila, ma koliko žrtava odnijela, ma koliko života uništila, tim se vrijednostima uvijek iznova moramo vraćati. Čak i poslije kataklizme Drugoga svjetskog rata – poslije nje naročito – Europa se vratila samoj sebi, svojoj otvorenosti i svojim idealima. Morat ćemo im se vratiti i mi, jer drugoga puta naprosto nema – pod uvjetom da represiju, nasilje i smrt ne smatramo legitimnim političkim putem. Zato nam ovdje ne preostaje drugo nego ponoviti ono što smo na ovome istom mjestu citirali i prije pet godina – na pledoyer za Europu velikog Antuna Šoljana, u čijoj je drami »Bard« o idealima našeg kontinenta govorio njegov odbačeni individualac Otto Faroler: »Ne dajte im se, djeco. Ne dajte svijet. Mi smo mali otok na rubu tog svijeta, ali smo svejedno njegov dio. Možda se vama čini da smo daleko od Evrope, ali nismo. Mi je nosimo u sebi. Mi smo ta Evropa, o kojoj sanjamo! Ako nismo Evropa, nismo apsolutno ništa i nikad nećemo ni biti. Djeco, što god bilo, ne dajte da opet ispadne da smo provincija, ne dajte se gurnuti u blato! Borite se rukama i nogama! Grizite! I nemojte se nikada žaliti na uvjete! Ne dajte se uvjetima! Čovjek može, čovjek mora blistati bez obzira na svinjac koji ga okružuje!«