PRONAĐENA ZEMLJA

BORIS PAVELIĆ Silvestarska noć 1938.

Boris Pavelić

Reuters

Reuters

placeholder
Samo je slučaj htio da nismo mi, nego oni, s onu stranu »bezbrižnosti« o kojoj je u Silvestarskoj noći govorio ministar unutarnjih poslova Davor Božinović na graničnome prijelazu Maljevac. Imajmo to na umu kada, s mnogo samodopadnosti, prihvaćamo policijsko-vojni žargon o »migrantskom pritisku« i »sigurnosti, miru i javnom redu«.Istina, od ministra policije teško je išta drugo očekivati. U svijetu kakav jest, nerealno je misliti da bi državni činovnik mogao njegovati odgovoran uvid u represivnu prirodu države. Naprosto, Davor Božinović u novogodišnjoj je noći obišao policajce na jednome od najosjetljivijih graničnih ulaza u današnju »tvrđavu Europu« – činjenica jest da ti ljudi rade teškim uvjetima – i osokolio ih da nastave raditi ono za što ih država plaća. Sve se to, na prvi pogled, čini logičnim da logičnije ne može biti.Ali nije. Nije, jer predodžba o prijetnji zbog koje je ministar odlučio posjetiti baš Maljevac nije drugo doli nehumana obmana utemeljena na smjesi rasizma – katkad čak otvorenog – i loše savjesti Zapada, koju Hrvatska prihvaća bez ikakve volje za kritikom, poslušno prihvaćajući ulogu Kerbera Europe.

– Unatoč migrantskom pritisku, naša policija je hrvatskim građanima osigurala miran život u sigurnoj zemlji, rekordnu turističku sezonu, stotine događanja na kojima su se okupile tisuće ljudi – prenijela je Hina ministrove riječi.


Sve što je rekao, sugeriralo je tek jednu poruku: migranti nas ugrožavaju, a policija štiti.Kada to govori, ministar očito govori sa samosviješću glasnogovornika današnjeg europskog političkog konsenzusa, s užitkom svijesti da se kroz njegova usta objavljuje sam duh današnje Europe.

I uistinu: time se hrvatski političari u protekla dva desetljeća nisu mogli pohvaliti. Kada je politička Europa govorila o ljudskih pravima i zaštiti manjina, ovdašnji politički glas fatalno je kaskao za njom; danas, kada je Europa progovorila jezikom straha, zatvaranja i militarizacije, Hrvatska se uklapa kao u za nju stvoren kalup. Političkim egzekutorima današnjice – i ovdašnjim, i briselskim – grije dušu ta spoznaja. Trebaju li na nju, međutim, pristati i građani? Dolaze li »migranti« uistinu da unište sigurnost ove zemlje? Da razore turističku sezonu? Onemoguće »stotine događanja na kojima su se okupile tisuće ljudi«?


Ili su današnji »migranti« – taj maleni postotak nepregledne, milijunske mase izbjeglica iz Azije i Afrike koji su smogli novca, snage i hrabrosti da se domognu Balkana – ipak nešto drugo, a ne vojska zla poslana da poremeti miran san dobrodušnih Hrvata?




Nisu li oni, kako netko dobro ovih dana reče, »suvišni ljudi«, odbačena izbjeglička gomila na rubu opstanka koja svjedoči o dubokoj nepravdi današnjega naopakog svijeta? I ne zavređuju li, ako ništa drugo, a ono bar pošteno promišljanje – što zapravo slušamo, i na što zapravo pristajemo, kada šutimo na tvrdnje hrvatske vlade, da od tih nevoljnika čuva našu sigurnost i mir?


Da bismo odgovorili, dovoljno je znati jedno: rečenice slične onima koje je na graničnom prijelazu Maljevac izgovorio Davor Božinović, mogao je izgovoriti i mnogi drugi europski ministar policije – u Silvestarskoj noći 1938.