Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 28° 1
Sutra: 28° 28° 1
21. rujna 2018.
Ispis članka: Ne pucajte! Zaposlite - Novi List

NoviList.hr

Ne pucajte! Zaposlite

PRONAĐENA ZEMLJA Borisa PAVELIĆA

14. lipanj 2018 22:48

Napisao: Boris Pavelić

Hrvatskoj danas ne pada na pamet razmisliti o mogućnosti da emigrantima koji – tu, ni dvjestotinjak kilometara od Rijeke – tavore na granicama, omogući ulazak, te da ih pozove da ostanu živjeti u zemlji koja ima sreće uživati u miru i kakvom-takvom blagostanju

Reuters

Tisuće potencijalnih radnika čeka na hrvatskim granicama, a hrvatska policija ne pušta ih u zemlju. Novinski naslovi iz dana u dan upozoravaju da zemlji manjka radnika – ugrožen je, navodno, i turizam, a nitko ne zna kako riješiti problem. Istodobno, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović predstavlja dokument o demografskim mjerama u kojemu su važan dio »mjere useljavanja«, i koji mašta o tome da u Hrvatsku vrati uvelike fantomske »hrvatske iseljenike« o kojima već trideset godina sanja ta tuđmanovska devetnaestostoljetna romantičarsko-nacionalistička pripovijest o hrvatskome narodu koji navodno živi samo za svoju jednu i jedinu, ljubljenu domovinu Hrvatsku.

Da, brus – Hrvati iz domovine odlaze, pa otkud predsjednici ideja da bi se u nju još i vraćali? Iz te jedne i jedine, navodno ljubljene domovine, po podacima koje je iznijela predsjednica Republike osobno, samo je prošle godine zbrisalo osamdeset tisuća ljudi. Toliki odlazak nije zapamćen valjda ni u ono mitsko doba, prije stotinu i više godina, koje je u pučkoj svijesti ostalo zapamćeno kao »doba peronospore«, kada je bolest vinove loze gotovo uništila Dalmaciju te prouzročila egzodus u prekooceanske zemlje koji je demografski opustošio priobalje, ali je tko zna koje »jamerike«, »bonazaire« i »novezelande« do dana današnjega obogatio dragocjenim znanjima o ribarstvu, vinogradarstvu, brodogradnji i drugim ovdašnjim umijećima.

No, postojala je ključna razlika: tadašnje prekooceanske zemlje, za razliku od današnje Hrvatske, nisu imale ništa protiv emigranata. Hrvatska danas grozi se istih takvih ljudi: dolaze izdaleka, iz nepoznatih zemalja, nerazumljivog jezika, priprosti, neobični, zbunjeni, siromašni, preplanuli, ali mladi, zainteresirani, često obrazovani, ambiciozni i spremni da rade… Hrvatskoj danas ne pada na pamet razmisliti o mogućnosti da emigrantima koji – tu, ni dvjestostotinjak kilometara od Rijeke – tavore na granicama, omogući ulazak, te da ih kroz proceduru koja ne mora biti ni skupa ni komplicirana, pozove da ostanu živjeti u zemlji koja ima sreće uživati u miru i kakvom-takvom blagostanju. Hrvatskoj to ne pada na pamet, premda su emigranti današnjice – istraživanja ne postoje, ali možemo opravdano pretpostavljati – prosječno obrazovaniji i suvremenosti prilagođeniji nego što su prije sto i više godina bili iseljenici iz Dalmacije.

Pa zar nije apsurdno da hrvatska politička elita širi paniku zbog navodne demografske katastrofe, a istodobno puca na djecu čije obitelji žele ući u Hrvatsku, a pobjegle su od rata ili ekonomskih poteškoća? Nije li apsurdno da vlada osniva ministarstva za demografiju, a predsjednica Republike organizira pompozna predstavljanja svojih »demografskih mjera«, dok pred hrvatskim granicama tisuće nevoljnika sanjaju o tome da dobiju ništa više osim stana i posla u mirnoj, slobodnoj i bogatoj Europi? I nije li shizofreno da se o tome ne vodi nikakva ozbiljna društvena rasprava, nego da većinsko javno mišljenje ne vidi nikakav problem u tome što petogodišnju djevojčicu iz Afganistana na hrvatskoj granici zgazi vlak, samo zato što hrvatska policija njezine roditelje nije pustila u zemlju, jer je, eto, takav propis? I nije li socijalno patološki da ne postoji utjecajan društveni glas koji će reći da je potpuno nedopustivo i apsolutno neprihvatljivo pucati na djecu u svakim okolnostima, a kamoli u okolnostima u kojima baš takva djeca, kao i njihovi roditelji, ovoj zemlji trebaju do mjere koju će Kolinda Grabar Kitarović svojim odglumljeno tronutim glasom nazvati uvjetom opstanka same ove nacije?

Jest, sve je to apsurdno, shizofreno i socijalno patološki – ali ova zemlja to ne vidi. Ne vidi, jer njezina politička i društvena elita živi u nacionalističkome balonu, napunjenome još početkom devedesetih tuđmanovskim sanjarijama o ekskluzivnoj i homogenoj hrvatskoj naciji, pa tom anakronom mitologijom i dandanas zavarava ovo društvo, fatalno ne uspijevajući promatrati svijet očima političke racionalnosti i gospodarske pragmatike. Iz tog je nacionalističkog balona, eto, i ta komična nada Grabar-Kitarović da u ovakvu zemlju može vratiti, štajaznam, četvrtu ili petu generaciju Hrvata iz bogatog Novog Zelanda, i otud njezina nesposobnost da zaključi kako bi pametnije, jeftinije, brže i neusporedivo korisnije bilo naprosto otvoriti granični prijelaz Vojnić, i u Hrvatskoj omogućiti novi život za, recimo, pet tisuća migranata iz Azije i Afrike koji se samo tome i nadaju – prilici za novi život dostojan čovjeka. Prilici istoj onakvoj kakvu su prije sto, sto pedeset godina tražili – i dobili – preci onih koje bi Grabar-Kitarović, uistinu komično, danas vraćala u zemlju u kojoj ni njezini stanovnici više ne žele živjeti. A ako bi hrvatska elita, toliko licemjerno zabrinuta za demografsko propadanje zemlje, zatražila slogan tog novog useljavanja koje ovdje predlažemo, ni to ne bi bio problem smisliti. Mogao bi glasiti: »Ne pucajte – zaposlite«.