Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 2
Sutra: 23° 23° 2
20. rujna 2018.
Ispis članka: Konzervativna revolucija u Rijeci – jedno velo niš! - Novi List

NoviList.hr

Konzervativna revolucija u Rijeci – jedno velo niš!

Komentar Roberta Franka

23. travanj 2017 07:54

Napisao: Robert Frank

Đikić i Ivančić poznati su i po svojoj isključivosti, jer tko nije s njima, taj je protiv njih. Poznati su i po netoleranciji prema drugačijim mišljenjima, ali i predrasudama prema onima koji nisu u njihovom ideološkom sklopu. Takvi Ivančić i Đikić pošteno su se upregnuli zaraditi plaću u Novostima i zadovoljiti šefa Pupovca

Foto Damir Škomrlj

U dva teksta objavljena na portalu tjednika Novosti, novinari Viktor Ivančić i Ivica Đikić, svaki sa svojim tekstom, obrušili su se kao medijske kamikaze na Novi list i mene kao glavnog urednika. Zasmetala im je naša otvorenost prema drugačijima, poštovanje različitosti i dokidanje biltenskog pristupa, zasmetalo im je naše preispitivanje nedodirljivih, među kojima je mjesto u takvoj galeriji imao i njihov nalogodavac Milorad Pupovac.

Da se razumijemo i stvari nazovemo pravim imenom – Novosti, polućirilično, a polulatinično glasilo srpske zajednice u Hrvatskoj, financirano proračunskim novcem, realno su jedna od ključnih poluga moći najutjecajnijeg, najdominantnijeg srpskog političara u Hrvatskoj, sveprisutnog sveučilišnog profesora i političara Milorada Pupovca.

Onog trenutka kad je Novi list prije dvadesetak dana dopustio različito mišljenje od Pupovčevog, a sve kroz razgovor s Jovicom Radmanovićem, kandidatom srpske zajednice za dožupana primorsko-goranskog, koji je pritom i predsjednik Demokratskog saveza Srba, Pupovac je preko Novosti protiv Novog lista i mene započeo specijalni rat. Za Pupovca odmah ustaše njegovi jurišnici: bivši Feralovci i oboje, zanimljivo, bivši novolistovci – Viktor Ivančić i Ivica Đikić. U srpskom političkom korpusu koji se ozbiljno misli baviti politikom poznato je da Pupovac ne trpi, ne podnosi, ne tolerira ni kritike ni konkurenciju. I zato, kad se i najmanje osjeti ugroženim, za napad, obranu, difamaciju koristi Novosti. I njihova udarna pera: Ivančića i Đikića.

Upregnuti u političke interese Pupovca i onoga što on predstavlja odlučili su pokazati kako imperija uzvraća udarac.

Formalne povode, razloge, motive za napade više na mene nego na Novi list pronašli su u nekim tekstovima koje smo objavili te, posljedično, svojim proizvoljnim, bedastim interpretacijama.

Osim što su poznati po čitanju tuđih misli, nemogućnosti razlikovanja onoga što stvarnost jest i onoga gdje fikcija nadvlada, Đikić i Ivančić poznati su i po svojoj isključivosti, jer tko nije s njima taj je protiv njih. Poznati su i po netoleranciji prema drugačijim mišljenjima, ali i predrasudama prema onima koji nisu u njihovom ideološkom sklopu. Takvi Ivančić i Đikić pošteno su se upregnuli zaraditi plaću u Novostima i zadovoljiti šefa Pupovca tako što će se govnima nabacivati po meni i Novom listu koji je, eto, u mom uredničkom mandatu, po njihovoj procjeni, očito ideološki, politički i svjetonazorski zastranio.

Bez ikakvih skrivenih namjera 

A što je te velikane pisane riječi toliko zasmetalo u Novom listu da su se nama odlučili baviti svatko u svom tekstu, ali s opakim, uvredljivim jezikom i neprovjerenim, ni sa čim potkrijepljenim tezama.

To je svakako intervju s Jovicom Radmanovićem koji Pupovcu glasno i – da se čuje i do Beograda – jasno poručuje: – Dosta! Dosta je manipulacija, dosta je izmišljanja problema da bi ih se onda rješavalo, dosta je nametanja svojih teza i rješenja, dosta je ratnog SDSS-a… Radmanović je razotkrio Pupovčev jeftini, politikantski modus operandi. »Pupovac Srbe predstavlja ugroženima – dok ne dođu novci«, poručio je Radmanović Pupovcu, a ja posredno dobio etiketu konzervativnog revolucionara.

Onda, tekstovi koje je Novi list objavljivao, a tiču se našeg pisanja o Gradu Rijeci. Točno je da smo u nizu tekstova, od sredine siječnja pa donedavno, kad je započela neformalna kampanja, istraživali funkcioniranje gradske uprave, nekih pročelnika i s Gradom povezanih komunalnih društava. I svašta smo (raz)otkrili: od sukoba interesa, lošeg upravljanja gradskim prostorima i proračunskim novcem pa do zastoja u većini pretencioznih, megalomanskih projekata. Posljedično: jedan je pročelnik, onaj ključni, gradski, koji upravlja komunalnim sustavom, suspendiran, a javnost je dobila uvid u realno stanje gradske uprave i u njihovu (ne)efikasnost. Novinarski smo, sve bazirano na činjenicama i s argumentima, prodrmali gradsku vlast jer se to godinama nije radilo, a mi smo to radili samo zato jer je to naš posao. Bez ikakvih skrivenih namjera.

Nadalje, tekst koji je uzburkao duhove u Novostima, ali, priznajem, i šire, napisao je osebujni riječki književnik Davor Velnić. Osuo je kritiku, tešku paljbu, vjerojatno i prekomjerno granatiranje na Deklaraciju o zajedničkom jeziku. OK, možemo se složiti s time što je napisao, ili ne moramo, svejedno. Velnić ima pravo na svoje mišljenje.

Dodatni povod, razlog i motiv prilično gnjusnog Ivančićevog i Đikićevog pisanja o meni i Novom listu, iako od koga takve riječi dolaze drugo nisam ni očekivao, nametnuta je teza o konzervativnoj revoluciji koju provodim, u njoj sudjelujem, vjerojatno je oblikujem u nekakvim mračnim, zagušljivim podrumima sve jačih ultradesničarskih snaga koje okupiraju hrvatski društveni, politički i podzemni prostor s prijetnjom zatiranja svega drugačijeg i različitog.

Jedan od ključnih razloga napada na Novi list i mene, a ovo sve prethodno je i malo dimne zavjese da se zamagli ovaj dio priče, zaštita je lika i djela velikog vođe, Milorada Pupovca. E da bi se njega zaštitilo, mene se odlučilo zablatiti, zavaljati po govnima hrvatske politike.

Pupovac miritelj, a Obersnel spasitelj 

Pa 'ajmo onda kolega Đikiću malo secirati što ste htjeli poručiti u svojem tekstu objavljenom u Novostima u kojem me optužujete da se bavim »specijalnim ratom protiv Obersnela, a ne novinarstvom«. Teza je da sam se sav upregnuo, do mjere da ću dobiti i kilu vjerojatno, u rušenje riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela. Đikić je u tom svom tekstu u Novostima blagonaklon prema Obersnelu, potpuno otvoreno i bez uvijanja pokazuje svoju pristranost prema riječkom gradonačelniku, smatrajući da je upravo on brana nadirućoj konzervativnoj revoluciji, koja se ne događa nigdje drugdje nego u Rijeci, a što mogu nazvati totalnom glupošću i promašenom tezom. Obersnel i Đikić, a vidjet će se poslije u tekstu i Ivančić, zajednički, možda i sinkronizirano, proguravaju tezu o famoznoj, nepostojećoj, za izbore jednokratnoj, ad hoc smišljenoj sintagmi koja glasi »konzervativna revolucija«. Sintagma je to koja ništa ne znači, rupa je to bez dna, riječi bez sadržaja, praznina u svojoj suštini… Sintagma »konzervativna revolucija« u kontekstu Rijeke jedno je velo niš! Izmišljena je u Obersnelovom političkom laboratoriju i njegovo je sredstvo za manipulaciju i plašenje građana opasnostima kojih ustvari nema. E sad, Đikić doista »prepoznaje« mogućnost, ako Obersnel izgubi gradske izbore, da će se Rijeka u »vrlo kratkom vremenu pretvoriti u suprotnost sadašnjoj i dosadašnjoj sebi, naime u utvrdu katoličkog konzervativizma i ekskluzivnog kič-hrvatstva«.

To je, valjda, ta famozna »konzervativna revolucija«. Ono što njih dvojica vide, čega se oni plaše, drugi ni ne primjećuju. Obersnel, konkretno rečeno, lokalne izbore koji bi po logici trebali odgovoriti na rješavanje gradskih, komunalnih i za građane važnih servisnih problema, svjesno pretvara u tešku ideološku konfrontaciju.

Lijevi, desni, ustaše, partizani, kič hrvatstvo, katolički konzervativizam – to je dio Obersnelove predizborne taktike. Želi prebaciti borbu na taj teren jer se na drugom možda osjeća inferiornim. Funkcionira slično Pupovcu koji planski i ciljano, a svakako (pre)često stvara hrvatsko-srpski problem pa ga onda »gasi« najprije benzinom kako bi ga dodatno raspirio, da bi se onda pojavio kao neizostavni miritelj, posrednik među zaraćenim stranama. I pobjednik. Međutim, u jednom trenutku pojavi se Jovica Radmanović i sve mu poremeti. No dobro, još malo Obersnela. Dakle, po vrlo sličnoj matrici kako funkcionira Pupovac, sada nastupa i riječki gradonačelnik u potrazi za petim mandatom.

Stvara, ponovit ćemo, izmišlja problem s »konzervativnom revolucijom«, diže nepotrebne tenzije, izbjegava, u drugi plan stavlja probleme koje nije riješio i forsira ideološku borbu u kojoj spašava Rijeku od »nadirućeg katoličkog konzervativizma i ekskluzivnog kič hrvatstva«, kako mu to u svom tekstu Đikić servira. Spašava(ju) Rijeku od »konzervativne revolucije«. U svojim pristupima Pupovac se nameće kao politički miritelj, a Obersnel kao politički spasitelj. Tako ih predstavlja Đikić koji svojom razgranatom maštom plasira još jedan suludi politički scenarij. Osim što se Novi list i ja, kao što rekoh, po Đikićevim riječima, »ne bavimo novinarstvom, nego specijalnim ratom protiv Obersnela«, zauzeli smo i »centralnu liniju napada na Grad« zato jer još nije počela gradnja stadiona na Kantridi.

»Novi list optužuje gradsku vlast za opstruiranje tog projekta iza kojeg stoji Damir Mišković« – to je, dakle, Đikićeva teza. Kolega Đikić, 'ajde, nek' ne bude teško, prokopajte malo arhivu Novog lista od 15. siječnja 2017. dosad, a to je razdoblje otkad ga ja vodim, pa pronađite, osim jednog korektno napisanog izvještaja, samo još jedan tekst, ma samo jednu rečenicu koja potvrđuje vašu tezu o Novom listu koji optužuje Grad za opstruiranje projekta Kantrida, i imate moju najdublju ispriku! Priznat ću vam da ste u pravu u svemu što tvrdite! Nema, kolega, te rečenice, nema te teze! Što bi se u Srbiji reklo – promašili ste ceo fudbal! Očekivano, Đikić konfabulira i u nastavku teksta.

Bivši direktor HNK Rijeka Marinko Koljanin i moja malenkost glavni su Miškovićevi igrači u pokušaju da naš grad dobije drugog gradonačelnika umjesto vječnog Vojka Obersnela. A Koljanin je, kaže Đikić, »nesumnjivo projekt Miškovića i Franka«. No onda se od »projekta Koljanin« odustalo jer je dobio samo šest posto podrške. Pa smo valjda Mišković i ja gurnuli Koljanina nezavisnom Hrvoju Buriću. Kaže još Đikić: »Mišković se javno nije opredijelio, ali se tajno obećao i Buriću i Obersnelu«. Sveznadar Đikić. Uf, uf, toliko nategnutih situacija da ih neću ni komentirati. Bitno da ipak Mišković, Burić, Koljanin i moja malenkost, svi zajedno upakirani u nekakav tajni politički poluproizvod stvoren za jednokratnu, izbornu priliku, kolektivno nismo etiketirani nositeljima konzervativne revolucije, katoličkog konzervativizma i kič hrvatstva. Ili možda jesmo? Jer to su, po njihovom mišljenju, svi oni koji misle svojom glavom, a nitko ne smije misliti drugačije od Obersnela i Đikića. Posebno se ne smije ni pomisliti da bi netko mogao zamijeniti vječnog Obija i bolje voditi grad. Tko to samo pomisli, a ne mora to ni javno reći, jer znamo da Obersnel i Đikić čitaju misli, taj je sudionik, kojeg će oni prepoznati, »konzervativne revolucije« s članskom iskaznicom. Moja, čujem, ima broj 2.

Đikiću, dok vi navijate za Obersnela, Novi list i ja – a dopuštam da svaki moj kolega ima apsolutno pravo misliti o svakom kandidatu što hoće te da pritom jedni druge ne gazimo kao što vi radite – tražit ćemo kandidata s najboljim rješenjima za grad koji je nažalost zastao i zaostao u razvoju. Mi Rijeci želimo najbolje.

Šikaniran, cenzuriran i dobro plaćen 

Kad se radi o sukobu s onima koji različito razmišljaju, Đikić je »mala beba« naspram Viktora Ivančića. Kad on piše o nekome ili nečemu s čime se ne slaže, to je erupcija mržnje, srdžbe i bijesa. Strasti Viktora Ivančića do neslućenih je razmjera razbuktao tekst objavljen u Novom listu u subotnjem prilogu Pogled od 8. travnja ove godine. Napisao ga je član Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske, Riječanin Davor Velnić, kao što negdje prije rekoh, osebujan lik, protiv svih struja. Velnićev je tekst o Deklaraciji o zajedničkom jeziku, koju su neki prepoznali kao nepotreban pokušaj politizacije jezika od onih koji stoje iza te inicijative, težak, možda i pamfletaški, možda nekima i uvredljiv, na granici dobrog ukusa, možda i neobjavljiv, neki će reći (ratno)huškački, šovinistički…

Ivančić, upravo zbog tog teksta, za Novi list kaže da je »ugledna novinska kuća koja skreće u medijsku kanalizaciju«.

Dodaje: »Novi list je tim tekstom u zoni hrvatske medijske kanalizacije zaplutao tim gustim vodama«.

Za Ivančića je očito da Velnić i ja izlazimo iz kanalizacijskog šahta. Nije nas štedio, spustio je gard pa će valjda znati primiti udarac natrag. Samo dvije stvari bih skromno i ne previše ekstenzivno stavio u kontekst nekakvih principa u medijskom svijetu.

Prvo, nek' se Ivančić sjeti koliko je novca mjesečno, i koliko mjeseci, uredno uprihodovao u Novom listu ne pišući ni retka, ni teksta, ni stranice, ni duplerice. On će reći šikaniran, cenzuriran, ne znam što već, nije mogao pisati što je htio. Ali je uredno uzimao veeeliku lovu, toliku da se čovjek smrzne kad shvati o kojim je iznosima riječ. No radio, ponavljam, nije. Nije mu se, kao, dopuštalo. OK, onda je samo morao podići sidro i napustiti odmah riječku luku, a ne ostajati ovdje i primati novac od mrskih klasnih, ideoloških, interesnih i političkih neprijatelja.

Drugo, ima navodno neka epizoda kod raspada Ferala u kojoj su nekima ostali problemi i besparica, a nekima stanovi. I porezni dug prema državi. Ne znam točno u kojoj je Ivančić bio skupini, ali naslućujem. Što je poanta ovoga? Kao takav Ivančić naprosto nije i ne može biti, kao ni bilo tko drugi, jedan i jedini, univerzalan, svevišnji moralni i životni kriterij koji procjenjuje i ocjenjuje je li nešto dobro ili loše, prihvatljivo ili neprihvatljivo… Sapienti sat.

Uglavnom, Velnićeve teze, koje je iznio u svom tekstu u Pogledu i koje su Ivančića dovele do ludila, neću ni podržavati ni osuđivati, neću reći ni da je u krivu ni u pravu, jer je sve to pomalo. Ali ću zato braniti, do kraja, Ivančiću, do zadnje kapi krvi, njegovo pravo da kaže i napiše što misli.

Ne moram se s nekim slagati, a da mu kao glavni urednik ipak otvorim stranice ove novine. Novi list je, uostalom, upravo i (pre)poznat i cijenjen po tome što je svoje stranice često otvarao onima koji se drugdje nisu mogli izraziti, onima koji su bili rubni, na margini prihvatljivog i korektnog, neshvaćeni, neprihvaćeni, anatemizirani, stigmatizirani, unaprijed osuđivani i zabranjivani, ili su nastupali s ideološki suprotnih pozicija ili su bili ekstremni, proskribirani, zaustavljeni u izricanju svojih stavova svugdje osim u Novom listu.

I zato, u ime takvih, Novi list je objavio Velnića. Kojim slučajem, da je Velnić ovo napisao ranih, srednjih ili kasnih devedesetih, pokojni Veljko Vičević, glavni urednik koji je, po mojem mišljenju, udario temelje modernog Novog lista, to bi mu objavio. I onda i sada. Jedan od kriterija zašto objaviti Velnićev tekst upravo je bila ta procjena. Da se kod stvaranja i objavljivanja Velnićevog teksta ne radi ni o kakvom unaprijed određenom scenariju, poganom planu ili uroti koja se poklapa s »konzervativnom revolucijom« koju navodno provodim, svjedoči jednostavan podatak da dvojica naših novinara, izrazito lijeve političke orijentacije, nisu bili u situaciji napisati bilo kakav tekst o Deklaraciji. Ponuđeno je to, bezuspješno, i jednom književniku s kojim povremeno surađujemo.

Velnić se nametao tek kao četvrti izbor. Kocka je na kraju pala na njega, više slučajno, nego promišljeno, svakako ne s ciljem provođenja »konzervativne revolucije«. Onako kako je napisan, s tezama koje je postavio, Velnićev tekst ne samo da zahtijeva odgovor, on traži polemiku, traži suparnika po stavovima, kao teškaš zaziva sebi ravnog, inzistira na srazu bez garda, praktički do nokauta. Pa tko živ, tko mrtav. Reakcije, koje sam kao glavni urednik priželjkivao, potpuno su izostale.

Nekada, prije dvadesetak godina, na stranicama Novog lista nakon teksta poput Velnićevog, koji bi se objavio – jamčim to, za vrijeme Veljka Vičevića bi se objavio – nastala bi strka, metež…

Telefoni bi zvonili, a faxovi pristizali suludom brzinom, razni znani i neznani, kvalificirani i nekvalificirani, podobni i nepodobni, prihvatljivi i neprihvatljivi… svi bi nudili svoje mišljenje i već napisane tekstove o Velnićevim tezama. Razvila bi se beskompromisna polemika, sa stavovima pro et contra. Polemiziralo bi se s autorom i njegovim stavovima, ali se novinu ne bi nazivalo »glasnikom podzemlja«, kako je to napisao Viktor Ivančić.

I na kraju postavlja se pitanje može li novina jednim tekstom, zajebanim, provokativnim i (polu)incidentnim, postati dijelom »konzervativne revolucije«. Ma ne može! Naravno da ne može.

Dežurnim dušebrižnicima poručujem neka dobro proanaliziraju sve što smo objavili u posljednjih 90 dana. I morat će prihvatiti da su Novi list moderne novine, novine 21. stoljeća s velikom empatijom prema slabijima, nemoćnima i ugroženima, novine koje istražuju dosad neistraženo, novine koje najbolje od svih analiziraju, novine čiji novinari putuju i donose ekskluzivne priče, novine koje preispituje gradsku i državnu vlast, ali i novine koje imaju, među prvih pet najcitiranijih novinara u Hrvatskoj, pet svojih kolega! To je Novi list.