Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 3
Sutra: 10° 10° 3
26. rujna 2018.
Ispis članka: Emil i Nikola, heroji rata bez privilegija - Novi List

NoviList.hr

Emil i Nikola, heroji rata bez privilegija

Komentar Roberta Franka

21. kolovoz 2017 20:02

Napisao: Robert Frank

Umjesto društva licemjernosti, koje će i u ovakvoj situaciji tražiti neki razlog za osporavanje Emila i Nikole, Hrvatska bi trebala postati društvo pravilnog vrednovanja doprinosa svakog pojedinca u najkritičnijim trenucima

Emil Pernar / Snimio Silvano JEŽINA

Emil i Nikola dva su vukovarska branitelja i logoraša. Emil Pernar je Riječanin, Nikola Ćibarić Vukovarac. Ratovali su za Vukovar koji je ipak pokleknuo pred neprijateljem. Padom grada pali su u zarobljeništvo. Oboje su preživjeli pakao srpskih koncentracijskih logora. Suočili su se s mizantropijom najgore vrste.

No, nadživjeli su dehumaniziranost svojih mučitelja koji su im pokušali uništiti ono ključno što čovjeka čini čovjekom – dostojanstvo. Oduzeto im je zdravlje, budućnost, urušeni su im snovi i životne ambicije, ali dostojanstvo su sačuvali.

Način na koji pričaju o svojim logoraškim danima, tjednima i mjesecima, patnjama, bolovima, strahovima i tek ponekad nadanjima da bi se mogli izvući iz kaveza nečovječnosti, daje za pravo zaključiti – to su heroji rata.

Obični ljudi oko nas, široj javnosti nepoznati. Veliki u djelima, tihi u pohvalama. Na 25. godišnjicu razmjene zarobljenika u Nemetinu, kad su srećom vraćeni svojim obiteljima, istrgnuli smo ove junake zaboravu u koji po nepisanom pravilu najprije odlazi sve što valja.

Upravo da se to ne bi dogodilo, Emila i Nikolu kao simbol onog najboljeg što je Hrvatska imala početkom 90-ih ne smije se zaboraviti. Ni zbog njih, ni zbog svih ostalih.           

Prava koja im pripadaju, poput stanova od pedesetak četvornih metara i vojne mirovine, toliko su minorna naspram onoga što su dali. Hrvatska se, naime, tih godina rađala u krvi. Njihovoj, ratničkoj. Što god tko o tome mislio.

Uostalom, nezavisnost je izborena na vojnom polju, a tek onda potvrđena političkim pregovorima i dogovorima. Ono što je država dala Emilu i Nikoli minimum je minimuma. I zato je pogrešan, zlonamjeran i pokvaren svaki pokušaj nametanja percepcije da su ti ljudi po bilo čemu privilegirani. Jer oni, kao, već 25 godina ništa ne rade, dobivaju mirovinu, a i stan im je pripao.

OK, je li onda privilegija i njihovo 300-dnevno suočavanje s patologijom čuvara srpskih koncentracijskih logora? Ima li to svoju cijenu?  Možda 5.000 kuna mjesečno, koliko recimo iznosi prosječna vojna mirovina.

Tko bi normalan bio spreman potpisati takvu ili bilo kakvu mirovinu pod uvjetom da se prethodno suoči,  bez ikakve garancije da će to i preživjeti, s Emilovim i Nikolinim strahotama i patnjama.

Umjesto društva licemjernosti, koje će i u ovakvoj situaciji tražiti neki razlog za osporavanje Emila i Nikole, Hrvatska bi trebala postati društvo pravilnog vrednovanja doprinosa svakog pojedinca u najkritičnijim trenucima.

Nije to lako mjerljivo, vjerojatno je to generalno i nemoguće, no neke se stvari ipak moraju znati. Ne zaboravilo se.