Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 27° 4
Sutra: 27° 27° 4
19. rujna 2018.
Ispis članka: Kad smo tukli Engleze, Dance i Ruse - Novi List

NoviList.hr

Kad smo tukli Engleze, Dance i Ruse

Kolumna

15. srpanj 2018 10:36

Napisao: Dražen Ciglenečki

Zaslužili smo to finale i nitko nam ne može oduzeti san o kapetanu Luki Modriću koji grli trofej svjetskog prvaka. Međutim, kako god okončao ovaj predivan 15. srpanj 2018., valjat će ga nekako trajno obilježiti. Najbolji je za to način izgradnja stadiona na kojem će igrati novi hrvatski reprezentativci, a, ako se brzo krene u to, i poneki od sadašnjih

Snimio Ivica TOMIĆ

Kad je Napoli predvođen Diegom Maradonom 1987. osvojio prvu titulu talijanskog prvaka, u gradu je zavladala neopisiva euforija, a na zidu groblja netko je napisao »Ne znate što propuštate«.

Tadašnji navijači Napolija osjećali su se privilegiranima što žive u vremenu u kojem je njihov obožavani klub postigao takav uspjeh. Tri godine kasnije Napoli je još jednom bio prvak i poslije toga više ne. Napolitanci rođeni u posljednjih četvrt stoljeća samo iz priča i na osnovu televizijskih snimaka znaju kako je to kad su bogati klubovi sa sjevera Italije inferiorni Napoliju. I mnogi od njih sigurno ponekad sa sjetom pomisle: E, da sam barem to doživio.

Koliki su Hrvati koji nisu više s nama maštali o nogometnoj reprezentaciji u finalu Svjetskog prvenstva, koliki će ih od budućih naših generacija požaliti što nisu imali priliku svjedočiti tom veličanstvenom trenutku. Mi koji smo danas tu doista smo povlašteni. Lako je moguće da se ovo više neće ponoviti, da se Hrvatska više nikad neće plasirati u završnicu najvažnijeg svjetskog sportskog natjecanja.

Sudjelovanje u finalu Mundijala nevjerojatno je rijetka i dragocjena stvar, prije Hrvatske se time moglo pohvaliti samo 12 nacija. Moramo stoga itekako cijeniti to što će se poslijepodne na stadionu Lužnjiki svirati »Lijepa naša« i što će potom Vatreni stati nasuprot Francuzima. Čak bismo možda, ovisno o tijeku utakmice, mogli biti zadovoljni i minimalnim porazom, jer, objektivno, Tricolori raspolažu s ukupno boljim igračkim kadrom. Neće gubitak finala, naročito ne tijesan, nimalo umanjiti našu radost zbog svega što nam je u mjesec dana pružila momčad Zlatka Dalića. Ali, imamo se pravo nadati i ultimativnoj nagradi.

Kad su novinari, nakon dobivene bitke s Englezima, pitali Dalića što je hrvatsku reprezentaciju pretvorilo u pobjedničku, on im je odgovorio »prvo, sreća«. Da, Hrvatska je na ovom fantastičnom putovanju imala i dosta sreće.

Sjetimo se samo kako je, primjerice, Argentinac Enzo Perez kod rezultata 0:0 promašio prazna vrata. U slučaju da je zabio gol, Hrvatska bi možda dospjela u daleko jači dio eliminacijske faze prvenstva, s Francuskom, Brazilom, Belgijom, Urugvajem i Portugalom, i ispala već u osmini finala. No, to sada više nije bitno.

Zaslužili smo to finale i nitko nam ne može oduzeti san o kapetanu Luki Modriću koji grli trofej svjetskog prvaka. Međutim, kako god okončao ovaj predivan 15. srpanj 2018., valjat će ga nekako trajno obilježiti. Najbolji je za to način izgradnja stadiona na kojem će igrati novi hrvatski reprezentativci, a, ako se brzo krene u to, i poneki od sadašnjih. Ne treba to biti megalomanski projekt, kapacitet od tridesetak tisuća mjesta sasvim je dovoljan za Hrvatsku. Taj bi stadion bio sjajna uspomena na dane kad su Vatreni tukli Engleze, Dance i Ruse.