Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 18° 2
Sutra: 18° 18° 2
14. studenoga 2018.
Ispis članka: Srđan Smojver – monstruozni ubojica ili nesretna žrtva sustava - Novi List

NoviList.hr

Srđan Smojver – monstruozni ubojica ili nesretna žrtva sustava

Kolumna Marina Miletića

9. srpanj 2017 13:38

Napisao: Marin Miletić

Puno je ozbiljnije pitanje što je sa psihijatrijom i njenom sposobnošću da pomogne svojim pacijentima. Od svih grana medicine baš su ovdje rezultati  najteže mjerljivi i usudio bih se dodati – katkada najupitniji

Kuća u kojoj se dogodilo ubojstvo / NL arhiva

Još jedna ljudska tragedija u kojoj su sudjelovali bivši branitelji proteklog je tjedna zaposjela naslovnice mnogih domaćih medija.  Ono što smo iz prvih medijskih objava saznali jest da su obojica bili branitelji, da je žrtva, dr. Siniša Rakić, ugledni psihijatar i da su on i ubojica, Srđan Smojver iz Rijeke, bili u sukobu oko nekakvih uobičajenih susjedskih problema kao što su curenje vode s gornjeg na donji kat, te korištenja parking mjesta i odlaganje otpada u dvorištu.

Površnim čitanjem stječe se dojam kako je monstrum zbog trivijalnih razloga na najsvirepiji način najprije pucao u noge, a potom bez imalo suosjećanja likvidirao žrtvu čija se supruga jedva spasila skočivši s balkona i pritom se teško ozlijedila.

Obrušavanje na branitelje

Neki  novinari kao da su jedva dočekali ovakvu jednu tragediju da bi se svom silinom obrušili na hrvatske branitelje. Propituju se beneficije koje uživaju branitelji i njihova djeca, a jedna nedvojbeno velika tragedija koristi se za ideološko polemiziranje. 

Činjenica je da znatan broj tih autora hrvatsku državu nije niti želio i onda je logično da su im svi hrvatski branitelji odiozni baš kao što im je odiozna i država koju su upravo branitelji stvorili.

Ovakve nesreće savršeno se uklapaju u njihovu sliku o hrvatskim braniteljima,  krvoločnim ubojicama koji su im oteli državu »od Vardara pa do Triglava« u kojoj su konzumirali sve beneficije koje je u njoj uživala crvena aristokracija.  Zluradost u naslovima  kod susjedskih medija također je zamjetna.

Reklo bi se da nam susjedi s osobitim zadovoljstvom vraćaju za emisiju »Vijesti iz komšiluka«  u kojoj je nekad napredni, subverzivni radio 101 u posprdnom tonu objavljivao vijesti o sličnim nesrećama koje su se događale u Srbiji.

Osuda nasilja

Najprije moramo apsolutno bezuvjetno osuditi svako nasilje i uporabu bilo kakvog oružja, a osobito ovakvu koja završava lišavanjem života jedne osobe. Nitko nema pravo ni pod kakvim uvjetima i ni iz kojeg razloga u mirnodopskim uvjetima oduzimati ono najvrjednije što nam je Stvoritelj darovao, a to je život, naš i tuđi, jednako.  Čak i u ratnim vremenima  ljudski je život ono najvrjednije i svaki častan vojnik mora na jednak način paziti na vlastiti život kao i na živote suboraca i civila, a kad se radi o neprijatelju i tu treba postupati s maksimalnom obazrivošću i minimizirati žrtve koliko se god to može.

Tim je veća tragedija koja se dogodila prošle nedjelje u kojoj je jedan branitelj ubio drugoga. O ubijenom su objavljene informacije iz kojih je neosporno da je bio vrstan liječnik i dobar čovjek dok smo o ubojici saznali da nije mogao kontrolirati bijes,  da je prijavljivan zbog obiteljskog nasilja zbog kojeg ga je i supruga ostavila te da je već otprije poznat policiji zbog vrijeđanja komunalnog redara. Sramežljivo se je probila informacija i to nakon pažljivijeg kopanja po objavljenim tekstovima, kako se Srđan Smojver  volio igrati s djecom, da je rado pomagao drugima u obavljanju poslova te da je hranio mačke lutalice.  Ove crtice iz Smojverova života navode nas da crno-bijelu sliku koja se prirodno nameće pokušamo sagledati i iz drugog kuta.

Srđan Smojver kojeg su prijatelji s Gornje Vežice, gdje je odrastao, zvali Kina, bio je relativno popularan mladić koji se nikada nije isticao kriminalom ili nasiljem. Kada se 91.' zaratilo taj još golobradi mladac, našao se kao dragovoljac u prvom autobusu koji je vozio u Liku. 455 dana je Smojver proveo na prvoj liniji, a što je tamo proživio znao je samo on i možda još pokoji njegov suborac. O ratnim zbivanjima nerado je govorio. Izloženost ratnim djelovanjima sigurno je ostavilo traga na psihi mladog čovjeka.

 
Poziv upomoć

Ipak, Smojver nije tražio nikakvu pomoć, nije tražio penziju, beneficije niti braniteljska prava. Želio je raditi, zasnovati obitelj i živjeti kao svaki normalan čovjek. Želio je, ali nije mogao jer svaki normalan čovjek u životu najčešće ne prolazi ono što je on u svojoj mladosti prošao. Pokušavao je živjeti od svoga rada i bio je ogorčen što svoju sreću ne može naći u državi za koju se je borio.  Ta gorčina ga je izjedala, uočavao je nepravdu na svakom koraku, a frustracija je u njemu samo rasla. Zaredale su nesreće s kojima se je sve teže nosio, ostao je bez posla, a financijski problemi doveli su do problema u braku s kojima se nije znao nositi, a još se je manje znao nositi s bijesom koji je u njemu bujao.

 
Ponavljam da nema nikakvog opravdanja za nasilje, ali u ovom je slučaju više nego očito da je svojim postupcima Smojver zvao upomoć, cijelo njegovo biće urlalo je kako je on tempirana bomba koja samo što ne eksplodira. Policija je znala da je u posljednje vrijeme nasilan, bivša supruga je to, nažalost, na svojoj koži osjetila.

Postavlja se pitanje je li policija mogla spriječiti ovaj događaj kao i odakle branitelju oružje? Sasvim je jasno da policija ne može nadzirati sve potencijalno opasne osobe i tako spriječiti svaki potencijalni zločin.

Možda će to uskoro biti moguće jer, zbog terorističkih prijetnji, svijet polako  klizi u jedno policijsko društvo koje nastoji sve i svakoga u svakom trenutku nadgledati, ali za sad to još nije izvedivo. Mnogi branitelji, osobito oni koji su odmah '91 krenuli u obranu domovine morali su, zbog embarga međunarodne zajednice na uvoz oružja, isto sami nabavljati. 

Pod utjecajem izreka  »Ne ponovilo se«  i »Zlu ne trebalo« puno je komada takvog oružja završilo pod zemljom.  To naravno nije dobro, ali to je činjenica i teško ćemo od nje pobjeći.

Uloga psihijatrije?

Puno je ozbiljnije pitanje što je sa psihijatrijom i njenom sposobnošću da pomogne svojim pacijentima. Od svih grana medicine baš su ovdje rezultati  najteže mjerljivi i usudio bih se dodati – katkada najupitniji. Psihijatrija skrbi i o ovisnicima, a jedino što za njih uspijeva učiniti, uz čast izuzecima,  jest pripisati legalnu zamjensku drogu. 

Slično je i s PTSP-ovcima i ostalim pacijentima koji se »filaju« lijekovima ne bi li se sanirale posljedice dok na otkrivanju uzroka i njihovom osvještavanju psihijatrija postiže mnogo slabije rezultate. Ne mogu ovdje ne navesti i teško ubojstvo djeteta u Puli. Zar nije i tamo zakazao cijeli sustav? Teta ubijenog dječaka je navodila kako su prijavljivali slučaj centru za socijalnu skrb, da je tamošnjoj majci-ubojici oduzeta i poslovna sposobnost, ali ne i skrb nad trogodišnjim djetetom. Ili slučajevi u kojima se gimnazijalce pod stresom, a koji se teže nose sa zahtjevnim obrazovanjem, uredno stavlja na terapije tabletama.

Koji mehanizmi sustava kontroliraju kvalitetu rada kako centara za socijalnu skrb, tako i svih onih koji bi trebali na vrijeme uočiti nečiju duboku nesređenost koja je i u ovom slučaju dovela do tragičnih posljedica unutar obitelji. Očigledno se u samom sustavu nešto mora mijenjati, jer ovakvi događaju sugeriraju da nije sve najkvalitetnije, unutar tog sustava, posloženo. Pažnju nam zaokupljuju posljedice, a uzroci, vrlo često, ostaju netaknuti.

Crkva se ovdje pokazala kao pouzdan partner kroz otvaranje mnogih terapijskih zajednica koje postižu izvanredne rezultate za razliku od službene medicine, a to je već i opće poznata činjenica. Jednako je i s braniteljima i njihovom problematikom. Velečasni Zlatko Sudac i Marinko Barbiš, svaki zasebno, a oba na Krku, specijalizirali su  se za rad s braniteljima. Duhovni tretman pomogao je mnogim herojima izranjavanih duša.

Ratne strahote prvenstveno su duhovne rane i upravo ih duhovnost može pročistiti. Pokojni svećenik profesor Tomislav Ivančić začetnik je Hagioterapije, terapijske metode za ozdravljenje čovjekove duhovne dimenzije odnosno duše koja koristi  filozofsko, antropološko i teološko istraživanje čovjeka. Centri za Hagioterapiju postoje u većim hrvatskim gradovima. Dopuštam si reći, Isus i danas liječi, on i danas čisteći našu nutrinu, oslobađa nas posljedica grijeha, koje katkada iz nekog razloga imaju učinka –  i tjelesnog ozdravljenja.

Zbog svega ovoga Crkva mora još snažnije poduprijeti rad s braniteljima, a društvo treba na pravi način valorizirati rezultate tog rada tako da spriječimo daljnje ratne žrtve koje padaju i 22. godine nakon što su topovi utihnuli.