Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 1
Sutra: 9° 9° 1
16. studenoga 2018.
Ispis članka: Pazinski divljački ispad protiv antifašista - Novi List

NoviList.hr

Pazinski divljački ispad protiv antifašista

Kolumna Marina Miletića

1. listopad 2017 18:33

Napisao: Marin Miletić

Pazinski divljački ispad protiv antifašista

Porečka i Pulska biskupija je službenim priopćenjem reagirala na nedavne ispade skupa u Pazinu gdje se održavala svečana sjednica Dana Istarske županije. Na taj svečani dan, zaboravilo se, očigledno, na kulturna europejska ponašanja, vjerovao sam, ipak tolerantnije Istre te se divljački izviždalo predsjednicu na njezin spomen antifašista monsinjora Bože Milanovića.

Ne može se sakriti konsternacija mjesne biskupije, koliko radi samog čina bezobrazluka unaprijed izrežirane predstave, toliko u opetovanom pokušaju omalovažavanja uloge svećenika Milanovića, i ostalih svećenika Istre, u Pariškim mirovnim sporazumima kroz koje se Istra vratila domovini. Današnje generacije mladih, ali i mnogih odraslih građana Republike Hrvatske drže narodnooslobodilački pokret ključnim za pripojenje Istre matici zemlji. Međutim, uz partizane – nećete vjerovati – jednako važan za pripojenje Istre matici Hrvatskoj u sklopu ondašnje Jugoslavije je i jedan katolički svećenik - monsinjor Božo Milanović uz niz drugih katoličkih svećenika. Upravo je njihova zasluga bila nemjerljiva u samom procesu tijekom kojega su se definirale granice Pariškim sporazumom i upravo njima možemo biti zahvalni što je Istra i danas – Hrvatska.

Protiv fašista 

Svećenik Božo Milanović je od rane mladosti pokazivao raskošne darove za učenje i za znanost. Patentirao je u Beču inačicu elektromotora, pisao je pjesme, knjige, osnovao je akademsko društvo Dobrila, u tri godine je organizirao devetnaest omladinskih društava s više od tri tisuće članova. Posebno je promišljao filozofiju Tome Akvinskog, s naglaskom na opravdanost pobune protiv vlasti u svrhu višeg dobra. Kada se iz Beča, gdje je pokušao doktorirati (što nije uspio jer se raspadom Austro-Ugarske zatvorio i Zavod na kojem je trebao doktorirati), vratio u Istru, dočekali su ga nova vlast i novi problemi. Te godine Talijanska vojska ušla je u Istru i zajedno s talijanašima odmah započela s terorom i progonima. Vlč. Božo Milanović je 1926. rekao: »Što smo trebali tada učiniti, prepustiti se mirno odnarođivanju? To je za nas značilo narodnu smrt, a mi smo htjeli živjeti.« Međudržavnim ugovorom između Jugoslavije i Italije Istra, Zadar i Julijska krajina pripale su Italiji. I dok su taj događaj Talijani radosno proslavljali, istarski su Hrvati plakali. A što je mislio Milanović o potonjem događaju najbolje pokazuje ono što je tada učinio: svećenik je kupio deset metara crnog platna i povješao ih gdje god je mogao povješati ovaj jasni simbol žalosti i smrti. Fašisti demoliraju tiskaru u Pazinu, uhićuju Milanovića, zlostavljaju ga u Pazinu i odvede u pritvor u Puli.

Nakon što je pušten jer je nekako sačuvao živu glavu, Milanović je napustio Istru i otišao u Trst gdje je ostao iduće 24 godine. I tu se nastavlja baviti izdavaštvom, tiska nevjerojatnih 300 tisuća brošura, knjiga. Njegov stan u Trstu postaje sjedište kulturnog, političkog i svakog drugog života Hrvata iz Istre. Osim Danice, Milanović osniva i Društvo sv. Mohora koje postaje nositelj njegova izdavaštva te i tako čuva hrvatski identitet Istre. Nažalost, 1943. njemački okupator pokreće masovni teror, a tada biva ubijen i Božin brat svećenik.

Vrijeme rata 

Povjesničari danas ne dvoje, za vrijeme rata ondašnje partizansko vodstvo je smatralo istarsko svećenstvo neprijateljima i držalo ga je protivnicima cijelog antifašističkog pokreta. To se najjasnije vidi iz pragmatičnosti komunističkih smaknuća. Rat je završio, ali ubojstva nisu prestala. 515 katoličkih svećenika ubijeno je bez prava na suđenje, bez ikakvih dokaza i to samo zato jer je komunizam, pogotovo prvih godina trajanja Jugoslavije, bio vođen idejom izgradnje društva bez Boga, a time i bez onih koji bi Boga na bilo koji način predstavljali ili živjeli. Istra nakon rata nije imala riješen status na međunarodnom planu i komunistička partija je znala da im je potrebna pomoć Katoličke crkve u Istri kako bi međunarodnoj javnosti dokazala da njihovi razlozi nisu motivirani ideološkim razlozima na koje antifašistički saveznici (izuzev Staljina) nisu gledali blagonaklono. Povjesničari drže kako u ovome leže razlozi zašto se žešće nije progonila Katolička crkva u Istri odnosno zašto se nije progonila kao na drugim prostorima tadašnje Jugoslavije. Milanović je uspio plesati po tankoj žici u odnosu prema talijanskim biskupima, komunističkoj partiji i istarskim svećenicima koji su ga jako poštovali.

Dio režimskih snaga ipak je teško prihvaćao činjenicu da jedan svjetonazorski oponent njihove ideologije igra važnu ulogu u aktualnom trenutku pa je tako u napadima na račun Milanovića i drugih istarskih svećenika prednjačio Hrvatski list, glasilo propagandnog odjela Okružnog NOO-a za Pulu koji je izlazio do početka svibnja 1945. U tom »Hrvatskom listu« Milanovića se nazivalo i vođom istarskih ustaša, koji se »spremaju Istru pretvoriti u polje krvavog bratoubilačkog klanja«. Od napada na Milanovića i svećenstvo nisu se suzdržavali ni pojedini istarski komunistički moćnici, poput Ljube Drndića i Dušana Diminića. Iako ga je sve to vrijeme do kraja rata partizansko partijsko vodstvo sustavno napadalo, nakon rata je stupila na snagu politička pragmatika i sve se potpuno preokrenulo. Komunističke vlasti shvatile su da im je potrebna pomoć istarskog svećenstva, a time i najutjecajnijeg svećenika Bože Milanovića, za rješavanje istarskog pitanja, te su im do tada mrski neprijatelji, postali nužni saveznici.

Stepinac se složio 

Vodstvo narodnooslobodilačkog pokreta je zaključilo da je Milanović jedna važna karika u međunarodnoj podršci tome pokretu, kao neformalni vođa istarskog svećenstva, i stoga su tražili da on da jednu izjavu kojom će podržati narodnooslobodilački pokret. Milanović pak, prije početka te suradnje, traži da mu se ispuni 12 zahtjeva, a među najvažnijim su svakako bili vraćanje zgrade đačkog doma u Pazinu Crkvi kako bi se ondje osnovalo hrvatsko biskupijsko sjemenište, mogućnost osnivanja svećeničkog društva te izdavanje vjerskog lista, pravo na nastavak izdavačke djelatnosti i zaštitu svećeničkog djelovanja. Božo Milanović je bio svjestan da je on u tim okolnostima (prije razlaza Tita i Staljina) jedina spona između režima i međunarodnih demokratskih snaga koja može pridonijeti sjedinjavanju Istre s maticom zemljom. Akcije istarskog svećenstva imale su dokazati da priključenje Istre Jugoslaviji ne traži samo komunistička vlada. Kardinal Stepinac je, kako navodi akademik Bartulica, poručio msgr. Milanoviću: »Učini sve da Istra postane dio Hrvatske u Jugoslaviji jer će nam biti lakše, bit će nas više.« Iz ovoga je razvidno da je Stepinac dao »blagoslov« pripojenju Istre matici Hrvatskoj u Jugoslaviji.

Ključna uloga 

Podcrtajmo još jednom, svećenici Josip Pavlišić, Zvonimir Brumnić i Srećko Štifanić sudjeluju u izradi i donošenju Rujanskih (Pazinskih) odluka 1943. Svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca 19. ožujka 1946. primaju 17 članova Savezničke komisije i podacima iz crkvenih matica dokazuju da je stanovništvo Istre slavensko. Tom je prilikom Božo Milanović u zgradi pazinskog sjemeništa upriličio izložbu »Svjedočanstva o slavenstvu Istre« i na nju doveo predstavnike te komisije. Zbor svećenika svetog Pavla za Istru, koji je imao 55 članova-svećenika, sastavio je Memorandum hrvatskih svećenika Istre (Savezničkoj komisiji) koji će na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1947. biti ključan za odluku o pripojenju Istre Hrvatskoj. Završna Milanovićeva riječ komisiji bila je da ne dijele Istru. Ključna je bila uloga msgr. Milanovića na mirovnoj konferenciji u Parizu i njegovo lobiranje u Bruxellesu. Kao član izaslanstva Julijske krajine neumorno se zauzimao za pravedno riješenje granica. Dr. Stipan Trogrlić, s Instituta Ivo Pilar iz Pule, tvrdi da je po mnogima, pravo Hrvatske na Istru dokazano s maticama krštenih s kojima je došao msgr. Milanović. Njegovi argumenti nisu bili ideološki obojani pa su u očima saveznika imali veliku vjerodostojnost, ističu povjereničari. Vlč. Božo Milanović je primjer kako se može voditi dijalog sa svima, sa suprotstavljenim stranama, s onima koji pripadaju drugačijim svjetonazorima, a ipak pritom ostati svoj, ostati vjeran svojim idealima.

Životnu filozofiju Bože Milanovića najbolje oslikava njegov odgovor na novinarsko pitanje - Zašto istarski svećenici žele dospjeti pod komunističku Jugoslaviju, a ne katoličku Italiju?

Msgr. Milanović im je odgovorio: »Državne granice se određuju za stoljeća. Režimi prolaze, a narod ostaje!«