Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 19° 4
Sutra: 19° 19° 4
23. rujna 2018.
Ispis članka: Marija, Kolbe i nacisti - Novi List

NoviList.hr

Marija, Kolbe i nacisti

Komentar Marina Miletića

20. kolovoz 2017 15:31

Napisao: Marin Miletić

Što se, k jarcu više, događa s tom ljevicom da ne prestaje isijavati svoju katolikofobiju i na ove najsvetije dane vjernika? Kada će uminuti njihova netolerancija i sve rastuća netrpeljivost prema vjernicima? Zar nije Hrvatska, iako mala, dovoljno velika za svakog čovjeka neovisno o njegovom vjerskom opredjeljenju, naciji ili nekim drugim razlikama?

Velika Gospa na Trsatu / Snimio Roni BRMALJ

Bespućima interneta baš dan prije same Velike Gospe građani Hrvatske opet su se častili pogrdama kakvih se ne bi sramili ni najveći pijanci u gluho doba noći duboko isfrustrirani  svijetom i samima sobom. Biskupi su se, s druge strane, manje-više bavili upravo blagdanom Velike Gospe, kako uostalom i priliči, zar ne? U redu, neki od njih su se, doduše, opet ulovili malo kopati po ranama teških povijesnih  tema i to ni manje ni više nego sa svetog ambona, ali na njih smo, nažalost, već i navikli. Hoće li to njihovo čeprkanje očistiti ili dodatno ugnojiti rane hrvatske povijesti – ostaje nam vidjeti.

Ono što znamo jest da je Vatikanska Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu jasno naglasila što se može, a što se ne može činiti tijekom liturgije. U točki 67. dokumenta Redemptionis Sacramentum stoji naputak »Jasno je da se sva izlaganja Svetog Pisma moraju odnositi na Krista, najviše središte rasporedbe spasenja…, da se autentični i istiniti smisao riječi Božje ne isprazni, da se, npr. govori samo o temama političkog ili svjetskog življenja...«

E sada, kako pak pojedini upravo u propovijedi pronađu poveznicu Evanđelja u kojem se govori o Gospi i onda na tu (u tom smislu sirotu) Gospu zalijepe uredno i druga Tita i ostale pajdaše suprotnih blokova – ostaje kao neka formula za vječnu raščlambu. Ne znam i ne razumijem. Možda bi nekima pametnije bilo pisati privatni blog, nego li, kako vidimo, sablažnjavati dio vjernika koristeći propovjedaonicu za politička razračunavanja.

Josipovićev  ispad

Idemo dalje. Ovu Velu Gospu obilježila je i poprilično upadljiva intervencija bivšeg predsjednika Ive Josipovića kojega je inače krasila otvorenost prema svima. Barem sam ga ja tako doživio kroz naše višegodišnje poznanstvo. Josipović je, podsjetimo se, prenio na svom Facebook profilu diskriminirajuću izjavu Ivice Maštruka, člana Programskog vijeća HRT-a, koji je, pak, napao tu istu HRT jer, zamislite, na sam blagdan Velike Gospe naša nacionalna televizija obiluje vjerskim sadržajem. Vjerski sadržaj na Velu Gospu?!

Kad bih bio ironičan rekao bih – to nije istina! Za ime Boga dragoga, u zemlji u kojoj je preko 92% kršćana manjem dijelu građana smetaju vjerske reportaže, prijenos svetih misa, pazite, na blagdan Velike Gospe?! Da sam u Narodnoj Republici Kini, ili Sjevernoj Koreji, još bih nekako to i shvatio, ovako… Žaloste takve reakcije pojedinaca prema nama građanima Republike Hrvatske.

Budući da Ivu držim staloženom i otvorenom osobom, taj bih potez radije htio pripisati njegovom pokušaju zadobivanja pažnje i rastu simpatije na ljevici u jeku novog preslagivanja na ovom spektru političke scene, iako ga to teško može opravdati.

Pomislio sam da se netko zapravo poigrao s njegovim računom na društvenim mrežama i izgleda da mi je intuicija bila na dobrome putu jer se nedugo nakon ovoga gafa nadobudni ljevičarski samoprozvani stručnjak odnosa s javnošću javno pohvalio na twitteru da je on preuzeo Josipovićev account (nick naime: Projekt Metković).

No, to ne znamo, ono što je činjenica je da je splitsko-makarski nadbiskup Marin propovijedao, i to dosta dobro moram priznati, o društvenim teškoćama s kojima se vjernici suočavaju: odlasci iz Domovine, bračne krize koje rezultiraju razvodima, progovorio je i o natalitetnoj problematici itd. Kao teolog, moram reći – govorio je dosta staloženo, evanđeoski nadahnuto. A onda – bum s ljevice.

Na Twitter accountu Josipovića pljuvačnica i đon u glavu ne samo nadbiskupu Barišiću već i svim katolicima Republike Hrvatske. Josipovićev Twitter linkao je nadbiskupovu propovijed i sugerirao da je msgr. Marin Barišić nadrogiran kada je govorio o općepoznatim kršćanskim vrednotama.

Katolikofobija

Što se, k jarcu više, događa s tom ljevicom da ne prestaje isijavati svoju katolikofobiju i na ove najsvetije dane vjernika? Kada će uminuti njihova netolerancija i sve rastuća netrpeljivost prema vjernicima? Zar nije Hrvatska, iako mala, dovoljno velika za svakog čovjeka neovisno o njegovom vjerskom opredjeljenju, naciji ili nekim drugim razlikama?

Zašto su pojedinci baš toliko katolikofobični, da ne kažem  – mrziteljski rapoloženi? Kako to da ti ljudi nisu shvatili kako se takvim sprdanjem ustvari bave nikada sazrele osobe? Zar je uistinu moguće da bivši predsjednici koriste takve jezične izražaje kojih bi se trebali sramiti čak i klinci  u četvrtom razredu osnovne škole? Kako si neki mogu dopustiti toliku prizemnost i primitivizam izgovorene i napisane riječi?

Znači li to da su oni koji si vole prisvajati »naprednjaštvo« ustvari debelo ostali iza one željezne zavjese koju smo mi, uz pomoć hrvatskih branitelja, napokon slomili 1991. Neki su, nažalost, ostali teški zarobljenici komunizma iako će, doduše, rado konzumirati pravo koje u tom svom komunizmu nisu mogli imati – pravo na slobodan govor.

Na koncu, ne postoje razlike, znam da to i sami uočavate, između onih koji pune udarna medijska mjesta sisama i guzicama i ovih drugih koji se sprdaju s Crkvom i vjernicima i time misle da su »napredni«, »kul« i »zanimljivi.« Ustvari, obje grupacije osoba spadaju u ljude koji javnosti mogu ponuditi samo vlastitu površnost jer čim zagrebete ispod te samodostatnosti ne možete pronaći gotovo ništa što istinski vrijedi.

Posebnost Marije

Iako je dogma o Marijinom uznesenju duhom i tijelom dosta mlada (Proglasio ju je Papa Pio XII. 1950.,) ovoj istini prethodi duga tradicija koliko je dugo i samo kršćanstvo. Zašto je Marija posebna? Zašto su toliki sveci Katoličke crkve, od svetog Ivana don Bosca, svetog padre Pija, svetog Maksimilijana Kolbea, toliko ljubili Mariju?

Mi katolici kada štujemo nebesku Majku, mi se ne klanjamo njezinu čovještvu, već Isusu Kristu koji je od svih žena na svijetu, prije i poslije izabrao baš Mariju da bude izuzeta ljage istočnoga grijeha i da neokrznuta, slikovito govoreći, našim ljudskim ranama bude sposobna u sebi nositi Duhom Svetim začetog samog Sina Božjega.

Marija je samo čovjek, ali niti jedan čovjek prije, niti poslije nje, njoj nikada u ničemu neće biti ravan. Marija je most ka Isusu. Isus je mogao sletjeti na Zemlju na letećoj svinji, jednorogu, ili pak iskočiti iz meteora. Ali, ne. Htio je baš sve proći kao čovjek i to preko savršeno skromne i ponizne Marije, što je stvarna odlika stvarno velikih ljudi.

Nekima je istina oko Marije – bajka, kako nama vjernicima, opet posprdno, imputiraju. Moram primijetiti da mi koji volimo te bajke smo mnogo razumniji i logičniji od mnogih koji svoja tijela kite amajlijama inih vrsta i praznovjerno poskakuju poput dječice na mica-macine crne boje, oh, opet taj crnjak, prelaske ceste.

Tim umnicima koji ne vole »kršćanske bajke« nije bed okititi zapešća crvenom špagicom da ih sačuva od uroka, razmjestiti krevete »da ti bolje zrači energija«, paziti da im se kišobran ne otvori u zatvorenom prostoru, djeci pod madrace stavljati kamenje iskopano iz susjednog sela koje po njima ima čudesne moći ili ako im se razbije ogledalo ne spavaju danima i bulje u malenu točku slijepljenog komarca na stropu jer su upali u depresiju iščekujući sedam godina nesreće.

Nije im nelogično učiniti još masu sličnih stvari, ali eto, oni ipak ne vole bajke. Meni, a dosta sam racionalan, je racionalnije događanje uskrsnuća ili hodanje po vodi, ako baš hoćete, od vjerovanja u super moći crvene špage, kamenog oblutka ili pak kipića sove. Nisam upoznao niti jednog istinskog marijoljupca ili isusoljupca koji ne bi s prezirom odmahnuo rukom na praznovjerne površnosti. Tko pak nije zaronio dublje u more, tome je vrhunac kupati se s leptirićima u bazenu, »getting the point«?  

Kolbe i nacisti

U Auschwitzu sam već bio, idem ponovno za par dana, vodim svoje skaute, gimnazijalce. Mladi trebaju na licu mjesta vidjeti kakvo lice nosi Zlo na mjestu »groze pustoši« biblijskim rječnikom govoreći. Nacisti su jedni od onih koji su donijeli toliko zla ovome svijetu. Ne bih pogriješio kada bih rekao da je otac nacizma i fašizma sam – đavao. Dakako da je taj knez tame tata i komunizmu, ali to smo, barem u ovim kolumnama, apsolvirali.  Ne može nitko tko nije uronjen u đavla, u osobno Zlo živjeti i činiti takvo zlo drugima.

Franjevac, katolički svećenik, poljski konventualac Maksimilijan Kolbe je jedan od najvećih sinova naše Crkve. Papa Ivan Pavao II. je za njega rekao da je u tami 20. stoljeća on bio Svjetlo. Fra Maksimilijan Kolbe je umro mučeničkom smrću od zlikovačkog nacizma u zloglasnom Auschwitzu i to 14. kolovoza 1941.  Kolbe je s Marijom imao mistično iskustvo, snažno, duboko protkano svetačkim životom kroz koji ga je Marija vodila. Zato je Kolbe završio u ovoj kolumni zajedno s Marijom i nacistima. Maksimilijan Kolbe je u Rimu susreo, tijekom jedne noći, masonske manifestacije. Duboko su ga se dojmile, toliko da je osnovao Militiu Imaculatae, Vojsku Bezgrešne, s ciljem ne samo molitve, već i javnog djelovanja u svrhu zaštite katoličkog svjetonazora.

Pokrenuo je medije, njegov dnevni list je u jednom trenutku imao milijun tiskanih primjeraka, pokretao je radiopostaje, želio je formirati katolička kazališta. Toliko je bio ispred svog vremena, možemo reći. Kolbe je nailazio na probleme, prvenstveno s braćom u Crkvi, ah zar i on, koji su ga smatrali čudnim zanesenjakom. Svetost se ipak prepoznaje, pogotovo kada je tame podosta uokolo. Kolbe je otišao i u Japan, zanimljiva je činjenica da atomska bomba koja je pala na Nagasaki 1945. nije uništila taj samostan.

Maksimilijan je planirao proširiti svoje djelovanje u Indiji, Polineziji, Bejrutu, izdavati novine na turskom, perzijskom, arapskom i židovskom jeziku. Drugi svjetski rat pomutio mu je planove, vratio se u Domovinu, ispuniti ono što mu je Gospa namijenila kada je u mističnoj viziji izabrao i svetost i mučeništvo. Auschwitz je bio njegova sudbina.

Smrt u Auschwitzu

Nakon nacističke i komunističke dogovorene okupacije i podjele Poljske uhićen je i 28. svibnja 1941. odveden u Auschwitz, gdje je podvrgnut strašnim poniženjima i mučenjima. Jednom je Poljaku, logorašu u bloku u kojem se nalazio i otac Maksimilijan, uspjelo pobjeći. Za osvetu Nijemci su osudili deset drugih logoraša na strašnu smrt u »bunkeru gladi«. Jedan je od njih bio poljski narednik Franciszek Gajowniczek, otac obitelji. Taj nesretnik je zavapio: »Jadna moja ženo, jadna moja djeco!« Iz redova postrojenih logoraša pred zapovjednika je izišao otac Kolbe i ponudio svoj život u zamjenu za nesretnoga oca obitelji. Zapovjednik ga je upitao: »Tko si ti?« Odgovor je glasio: »Katolički svećenik!« Zamjena je prihvaćena i otac Maksimilijan, mučenik vjere i ljubavi prema bližnjemu, pošao je s osuđenima u »bunker gladi«, gdje je nakon tri tjedna gladovanja usmrćen injekcijom kiseline, 14. kolovoza 1941.

I na kraju… Marija u svojoj sveobuhvatnosti, Kolbe u mističnom iskustvu s Marijom, u predanosti potpunog izgaranja i nama danas pokazuju kojim putem nam je krenuti. Naime, Kolbe je bio toliko uronjen u svetost, da je pronašao svoj mir i u najvećem mraku užasa 20. stoljeća – u logoru Auschwitz. I Marija i Kolbe su nama svima primjeri da su to dimenzije kojima trebamo težiti: pronaći mir u svojem srcu. Kada dođemo do tog mira koji u punini može dati samo Bog, onda, ma koliko čudno ili zastrašujuće izgleda, možete biti sačuvani iznutra i u najdubljoj tmini noći. Naime, čovjeku je uistinu nemoguće, ali Bogu je sve moguće, rekao je Krist.