Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 1
Sutra: 9° 9° 1
16. studenoga 2018.
Ispis članka: Jedne bi zabranili, druge bi slavili: Analiza pozdrava "Za dom spremni!" - Novi List

NoviList.hr

Jedne bi zabranili, druge bi slavili: Analiza pozdrava "Za dom spremni!"

Kolumna Marina Miletića

17. rujan 2017 12:28

Napisao: Marin Miletić

Načelo jednakih mjerila presudno je kad promišljamo sve pojave u društvu pa tako i ovu polemiku oko pozdrava »Za dom spremni«. 

Foto: Pixsell

U situaciji kad Republika Hrvatska na vanjskopolitičkom planu trpi ozbiljne udarce, a ekonomija pokušava uhvatiti priključak s onim dijelom članica Europske unije od kojih smo nekada po svim ekonomskim kriterijima bili desetljećima ispred, domaću javnost u potpunosti zaokupljaju ideološke podjele naslijeđene još od Drugog svjetskog rata. Posebnu pažnju političari i mediji poklanjaju pozdravu »Za dom spremni«. Uvjeren sam da ova tema ne treba biti dominantna priča svih dnevnopolitičkih rasprava, no, kad je već uporno danima »na stolu« pokušat ću i ja ponuditi audietur et altera pars stranu oko ovog pozdrava. Upravo se događa, dopustite mi reći, jednostrano tumačenje cijele situacije oko HOS-ovaca i pozdrava s kojim su oni branili Hrvatsku od Jugoslavenske narodne armije, četnika i dijela pobunjenog srpskog stanovništva. Poznajem osobno mnogo HOS-ovaca i to istaknutih. Od pukovnika Damira Radnića koji je bio zapovjednik u Bogdanovcima, preko Viktorina Jurića Paše, Damira Markuša Kutine. Surađivao sam i s ostalim herojima, od pokojne Vijolete Antolić Vicky, Stjepana Antolića pa do Ivice Jurčana Jurke. Zajedničko svim ovim ljudima koje poznajem desetak i više godina je to da vole Hrvatsku, da su u ključnim trenucima stali na branik Domovine, da su napustili udobnosti vlastita doma, sigurnosti tvrtki u kojima su radili, fakultete koje su upisali – sve su to napravili iz jednog jedinog razloga: da bi branili Domovinu. Branili su Domovinu krunicom oko vrata, spremnošću na žrtvu života i vođeni pozdravom – »Za dom spremni«. Nikada niti od jednog od njih nisam čuo da je sebe u ijednom kontekstu povezao s ustaštvom, no – kod ovakvih rasprava uporno im to namećemo – prikrivenu etiketu ustaša samo zbog pozdrava kojeg su koristili u obrani Hrvatske. I što ćemo sada? Zašto ustašama zovemo one koji ustaše naprosto nisu?

HOS

Prvo, Hrvatske obrambene snage su bile dobrovoljačka hrvatska vojska koju je legalizirao još Tuđman i HOS u Domovinskom ratu nije bio nikakva ustaška jedinica. Bili su to hrabri ratnici spremni za obranu napadnute Hrvatske i među rijetkima koji su neprijatelju utjeravali toliko straha u kosti kao oni. Mnogi naši momci iz Armade, ali i iz drugih navijačkih skupina su bili članovi HOS-a koji su se – uz još neke gardijske brigade, poput Tigrova, hrabrili pozdravom »Za dom spremni!«. Bio je to pozdrav koji izražava najdublje emocije ljubavi prema svojoj Domovini. Pa ipak, treba reći, pozdrav bi bio mnogo, mnogo ljepši da ga nije koristio i zločinac Ante Pavelić u kvislinškoj tvorevini sa svojim vojnicima koji su počinili mnoge zločine. I tu je, nažalost, najveći problem. Dobro, problem je i to što na ovom pozdravu javno inzistira skupina političkih marginalaca željnih publiciteta kojima mediji daju nezasluženi prostor. Likovima koji kao da su ispali iz Chaplinovog filma »Veliki diktator« šokiranje javnosti jedini je način da dožive svojih 5 minuta slave. A koliko su te skupine utjecajne najbolje govori činjenica da jedva sakupe dvadesetak ljudi na svojim prosvjedima i sličnim manifestacijama.

Hrvatska desnica se, na Tuđmanovom naslijeđu, odmaknula od Pavelićevog marionetskog režima, nacističko-fašističke simbolike i ideologije i uspostavila je modernu hrvatsku državu i tu činjenicu nitko ne može osporiti. Vrednote Domovinskog rata na kojemu je i nastala ta naša moderna, demokratska i neovisna Hrvatska jedine su koje imaju legitimitet. Totalitarni režimi bez obzira na to jesu li nastali kao priljepak Hitlerovog ili Staljinovog političkog opusa nemaju što tražiti u modernoj Hrvatskoj. Ali, što napraviti s pozdravom koji je nastao prije inkriminiranog razdoblja NDH, a svoju afirmaciju doživio u Domovinskom ratu? Naša upravna i mjerodavna tijela dodatno su zakomplicirali ovo pitanje. Naime, prvo, HOS je legitimna hrvatska vojna jedinica. Legalizirali su ih i Ivica Račan i Ministarstvo uprave pod njegovim mandatom. Grb i slogan su uredno zavedeni u svim tijelima te kao takvi – pravno gledajući – ne mogu biti zabranjeni. S kojom logikom Država zabranjuje nešto što je sama dopustila? S druge strane, ako neki uporno tvrde da Titova JNA nije isto što i JNA koja je napadala Hrvatsku, ubijala hrvatske građane i vojnike, ako znamo da se NDH zasigurno ne može mjeriti ni u čemu s današnjom Hrvatskom, smijemo li na isti način kazati da »Za dom spremni!« tijekom Domovinskog rata nije onaj isti »Za dom spremni!« koji je izlazio na usta ustaškim vojnicima? Činjenica jest ta da je Hrvatska napadnuta baš sa snagama koje su osim ćirilićnih znakova na šajkačama nosili i zvijezdu petokraku na šljemovima i kapama. S ovom istinom bismo se trebali svi složiti. Isto tako, u NDH je »kuna« bila novčana jedinca pa ipak danas nitko normalan ne drži »kunu« ustaškim novcem, a koliko mi je poznato, nitko, pa ni Pupovac, ne odbija primiti sve one kune koje im legnu na račune. I što ćemo sada? Izvlačiti iz konteksta ono što nam odgovara, a ono što nam ne odgovara to ćemo baciti na pod da se cipelari ideološkim čizmama?

Jasenovac 1991.

Zašto je uopće bila postavljena ploča HOS-ovcima u Jasenovcu? U jesen 1991. godine upravo to područje Jasenovca su branili hrabri HOS-ovci , a 11 ih je tamo i poginulo. Jedan od poginulih je i Slovenac, dragovoljac Slavko Jager, koji je živio u Mariboru do rata. Slavko je bio ranjen u Jasenovcu 29.11.1991. (ironično na Dan Socijalističke federativne republike Jugoslavije), pao je u okruženje pripadnika 16. proleterske brigade JNA koja ga je mučila do smrti – odvijačem su mu iskopali oči, polomljene su mu sve kosti, umro je u užasnim mukama, a na autopsiji je izbrojeno 76 ubodnih rana! Pri pokušaju spašavanja ranjenog Jagera iz okruženja poginuli su Davor Milaković i Miro Petrin. Davor je bio dvadesetpetogodišnjak, a Miro je imao samo 20. godina. Osim Slovenca Jagera, jedan od poginulih HOS-ovaca u Jasenovcu kojima je podignuta ploča je i Dino Šimić, Srbin po nacionalnosti iz Novog Zagreba. Tako su eto i Slovenac i Srbin, po nekima, u ovom slučaju postali – ustaše. U HOS-u kojim je zapovijedao Damir Radnić bilo je sedam dragovoljaca koji nisu bili Hrvati: tri Bošnjaka Ramo Hrbatović (teško ranjen u proboju iz Bogdanovaca, umro prije dvije godine). Ohran Merić, poginuo u Vukovaru, a Šahim Botić je i danas živ. Pod zapovjedništvom Radnića bili su i Crnogorac Nikola Bogojević – Dugi Nidžo, poginuo u proboju iz Bogdanovaca i Francuz Jean Michel Nicolier, ubijen na Ovčari. Po logici pojedinih novinara i pripadnika određenih političkih grupacija, valjda su i ovi Bošnjaci, Crnogorac i Francuz isto bili – ustaše?! Prestrašno! Ukratko, od 61 HOS-ovca (58 su došli iz Zagreba), troje su HOS-ovci primili u Vukovaru (Goran Kitić Kitara, Vijoleta Antolić i Ivica Jurčan), a njih sedmero nisu bili Hrvati. Vratimo se zvijezdi. Koje simbole su nosili pripadnici 16. proleterske motorizirane brigade JNA, koji su odgovorni za zločin nad ranjenim Jagerom i druge zločine na jasenovačkom području u jesen 1991.? Odgovor je poznat: nosili su crvenu zvijezdu. Treba li, tom logikom onda – poskidati i sve spomen ploče u Hrvatskoj na kojima se nalazi crvena zvijezda?

Četnički spomenici mogu

Branitelji s pravom negoduju. Dok se miču legitimne ploče priznatih hrvatskih postrojbi iz Domovinskog rata, ne diraju se spomenici četnicima koji su ubijali Hrvate i hrvatske branitelje. Takvi spomenici nalaze se diljem Domovine, a posebno boli onaj u Vukovaru. Naime, u Borovom Selu uredno stoji podignut mauzolej četničkom koljaču Vukašinu Šoškočaninu. Ovaj četnik nam je poznat jer je zapovjedio ubojstvo i masakr hrvatskih redarstvenika u Borovom Selu, a mnogi ističu da je snajperom ubio i policajca Stipana Bošnjaka. Upravo taj čovjek je bio provoditelj ideje Načertanija, stvaranja Velike Srbije. Da nije bilo HOS-ovaca i svih ostalih hrvatskih branitelja Hrvatske tu ne bi ni bilo. Kako je moguće da ovakvi zločinci imaju spomenike na hrvatskoj zemlji, dok se legitimnim hrvatskim vojnim jedinicama ne dopušta obilježiti stradanja njihovih ratnih drugova baš od ruke tog neprijatelja?

I za kraj poslužimo se biblijskim mudrostima koji kažu »Mjerom kojom mjerite mjerit će vam se«. Načelo jednakih mjerila presudno je kad promišljamo sve pojave u društvu pa tako i ovu polemiku oko pozdrava »Za dom spremni«. Činjenica je da je ovaj stari hrvatski pozdrav kompromitiran u drugom svjetskom ratu od strane zločinačkog kvislinškog režima baš kao što je i crvena zvijezda kompromitirana od strane totalitarističkog komunističkog režima na silnim stratištima za vrijeme i nakon drugog svjetskog rata.

Na simboličkoj razini, Hrvatsko društvo u 21. stoljeću ne može i ne smije kažnjavati hrvatske branitelje zbog zločina ustaša, a istovremeno partizanskim borcima opraštati sve njihove zločine. I zato – skinimo sve ZDS i sve petokrake sa svih spomen ploča i grobova ili i jedne i druge jednostavno pustimo da počivaju u miru i okrenimo se 21. stoljeću!