Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
25. rujna 2018.
Ispis članka: ZLATKO DIZDAREVIĆ Potrošene rezerve strpljenja i nade - Novi List

NoviList.hr

ZLATKO DIZDAREVIĆ Potrošene rezerve strpljenja i nade

Balkanski ambasador

19. kolovoz 2018 14:57

Napisao: Zlatko Dizdarević

Reuters

Prije neki dan opet sam napravio glupost i prihvatio poziv za razgovor sa »značajnim političarem iz Evrope koji dolazi u sklopu napora njegove zemlje da se podrže reformski procesi u Bosni i Hercegovini na putu prema Evropskoj uniji...« To su, inače, oni procesi u kojima mi u BiH, postižemo odnedavno »impresivne rezultate«. Lideri EU nakon svake posjete ovdašnjim kolegama, našim »liderima«, to glasno ponavljaju. Sada već uz opšte uveseljavanje domaće publike. Gorko zafrkavanje ljudi koji prestaju i pomišljati da ovdje u dogledno vrijeme može biti bolje. Ne zato što to teorijski u nekim drugim okolnostima nije moguće sa sposobnima što sada stihijski odlaze, već zato što je evo sav ovaj jad današnji, bezmalo kao model, naprosto egzistencijalno bitan klasi na vlasti. Da je bolje, njih takvih ne bi bilo. Bolji sistem bi ih logično i pravedno sveo tamo gdje im je mjesto.

Ponovio sam grešku poput mulca i na onaj razgovor otišao. Ponadao sam se opet da je možda, ovaj put, sagovornik iole obavješteniji od nebrojenih drugih istog porijekla. Uostalom, izbori su nam na pragu, pa je i to u skladu s cikličnim ponavljanjem evropske zabrinutosti za nas i dobro im dođe drugačije, lokalno mišljenje. Sada im je dodatno i panika povodom njihovog raspada sistema pred migrantima, a mi smo toj »pošasti« em na ruti, em još poznati po sklonosti da »braći« odande pomognemo iz zna-se-već-kojeg merhametluka. Sve je to povod za opet ponovljenu EU potrebu da se opet zabrinu za nas i susjede i krenu u novo »snažnije prisustvo« ovamo. Nešto sam računao, evo je deveta godina, od 2009., kako se ta zabrinutost na razne deja vu načine ciklično obnavlja.

Ukratko, bilo je kao i u bezbroj slučajeva do sada. Gost Evropejac pristojan, korektan, uviđavan. Pitanja i konstatcije mu rutinski, kao s druge planete, s brigama i »tezama« koje smo naučili dotle da ih se može od riječi do riječi, od fraze do fraze, definirati i citirati – unaprijed. Što bi kazao moj generacijski drugar, u svakoj bi mu diplomatskoj školi bilo: Gospodine, sjedite, jedan! Nekada su se nekima od njih, eventualno, mogli ponuditi i dodatni časovi, posebno povodom one groteskne teze: Nema vam spasa dok se vaši lideri sami ne dogovore... Sad je i to nesuvislo jer su nam rezultati impresivni što valjda znači da su se oni itekako dogovorili da bude ovako. Pa još zadovoljni dodaju kako sve stranke na izbore u oktobru izlaze sa »provjerenim kadrovima«. Pošto znamo dokle smo dobacili sa tim provjerenim kadrovima, opšte veselje je logično.

Kako obično biva, nakon ovakvih susreta koje i pored svega brzo zaboraviš, naletiš u vlastitom kompjuteru na naslov, rečenicu, tekst, što si nekada nekome napisao u vrijeme dok si još mislio da sve ima smisla, pa te štrecne misao o zaludnosti cijele priče. Što se, zapravo, i hoće. »Psi laju a karavani prolaze«. Sjajni Krleža, davno sve skontao. Tako mi je pred očima i sada proletio tekst napisan prije četiri godine, nakon jednog od bezbrojnih evropskih sastanaka punih zabrinutosti za Bosnu. Bio je tada u Luxembourgu, a zapamćen po onom što je golemo: Ako se napokon ne učini nešto ozbiljno, pametno i suvislo, Bosna i Hercegovina može postati regionalni sigurnosni problem za Europu. U umornom i frustriranom Sarajevu mangupi bi još tada kazali: »Ćao Kolumbo!«

Četiri godine od tada učinjeno je svašta, ali ništa što ima veze sa onim »ozbiljno, pametno i suvislo...« Samo je Bosna i Hercegovina ispotiha doista postala regionalni sigurnosni problem. Pojednostavljeno kazano, ne slučajno izbjegličko – migracijska ruta prema srcu Evrope. Interesantno, evo se i po internetu vrti serija od sedam pitanja/konstatacija kojima se sugerira da je cijele stvar sa »migrantima« projekat provociranja Evrope da čvrsto zakapija sve svoje granice a na došljake udari silom. Naravno, tako i definitivno stavi tačku na ideju one »Evrope« koja je na nastajala na optimizmu i mudrosti. Sigurnosna mora u strasnim a rigidnim analizama danas za jedne jesu Rusi koji su »već došli«, a za druge Erdogan sa logikom »braće«. On je sa time ovdje odavno kod kuće. Sigurnosni problem je i potpuna unutrašnja blokada tzv. države uz pozive nekih ovdašnjih vodećih tzv.lidera na akcije protiv nje kakvih se ne bi postidio ni najveći inostrani dušmanin.

Kako god, tužno je, ali pošteno kazati da ovdašnji nazovi obični čovjek odavno već ne vjeruje izgovorenim evropskim riječima o novom fokusu i specifičnim pristupima, a opet će pred glasačkim kutijama uskoro imati imena »provjerenih kadrova«. Da se ne prisjećamo »snažnih poziva izabranim dužnosnicima (u BiH) da odmah ponude odgovore na zabrinutost naroda (čuj zabrinutost, očaj), te da znaju da je kolektivna odgovornost na političkim liderima…« Domaća tzv. politička klasa pri tome, uz snažnu asistenciju zabrinutih dobročinitelja izvana, ovdašnju dramu proizvodi kao svoj vlastiti, »konstruktivni« uspjeh. Ona prije svega ne želi, potom ne zna, pa tako i ne može premostiti onu dramatičnu realnost koja je stvorila od Bosne i Hercegovine sigurnosni problem za regiju. Ne jedini ali ozbiljan.

Iz današnje perspektive, stvari će se ponavljati uz manje volje unaokolo da se to prihvati. Nakon izbora provjerenih kadrova idu mjeseci, sjećamo se i čak godina, konstituiranja vlasti, pa mjeseci koalicijskih blokada a sve zasnovano na zakonima, a utom eto opet predizbornog mrtvila u ime kojeg se desetak mjeseci ništa ne radi! I sve uz razumijevanje Evrope, fokusirane na zabrinutost. U prazan prostor evo migranata, pa Turaka ako sultan preživi, pričepilo ga, ili Rusa, a oni su najgori kažu važni svjetski mediji... Vehabije su malo manja muka, njih su ovdje Muslimanska braća već pretekla. Kao i nova evropska desnica, razna, ona dalja i ona u komšiluku, elegantno profašistička, klerikalna, šovinistička, svejedno. Konkurenata je mnogo.
Puno je toga ovdje od početka išlo krivo. Veliki svjetski igrači su prvo zadovoljili svoje otvorene i tajne i manje tajne interese, pa regionalne, geostrateške, onda »blokovske«, naravno i pojedinačne povijesno traumatske. Nahranjene su razne predrasude, iluzije, neznanja, dilovi i data lažna obećanja…

Onima poput mog sugovornika od prije neki dan, ne pada na pamet šta je to rastureno ovdašnje društvo, šta su novi mediji i interni obrazovni sistemi koji treniraju mržnju i animozitete, šta su tu »dvije škole pod jednim krovom«, ili šta je značilo ciljano uništavanje zdravih preduzeća i klase koja ih je nosila, koji je samoubilački kriminal ovdje polučila »privatizacija«, kakve niškoristi i trećekategornike izbacila među »lidere« koje oni pozivaju da »saslušaju narod«. Šta je donio tzv. Ustav čiji je suštinski cilj da podijeli, da ne definira, da blokira bez mehanizma deblokade, bez ideje o sutra.

Kako bi to izgledalo da vodeći lideri europskih država iz dana u dan pljuju vlastitu zemlju, broje joj javno dane i pujdaju ljude protiv nje. Gdje to ima tako, osim ovdje. Nikada ministri EU-a nisu kazali, a ne kažu ni danas, da se i na to treba fokusirati u tzv. novom pristupu koji traje evo treću deceniju. I još apeliraju na narod da istraje, a sve je učinjeno kako bi taj narod ponizila korumpirana »nouveau riche« politička klasa koja kao da postoji samo da bi sebe održavala. Sjećamo se da su pojedini političari izvana što su i osobno svojevremeno sudjelovali u svemu ovome čak i kao visoki predstavnici međunarodne zajednice, poručivali kako Bosni ne treba dodatna pomoć jer je to »demokratska zemlja i birači će znati da ocijene odgovornost političara…« A birači, podjednako kao prije četiri, osam ili dvanaest godina, osim onih slijepo poistovjećenih sa svojim idolima, kao guske u magli. Niti više znaju za koga će glasati, niti vjeruju da će se neko ko je vrijedan njihova glasa uopšte pojaviti do tog zlogukog oktobra. Osim provjerenih.

Malo smo zaboravili kako je prije pet godina, tada i moćnija nego danas, Angela Merkel izjavila da je ova multikulti mantra na čijim ostacima teorijski počiva Bosna i Hercegovina – u Evropi »propali projekat«. Šta onda doista kroz sve ove godine hoće Evropa u svom tzv. specijalnom tretmanu za Bosnu, oslonjenu na projekt koji je u najmoćnijoj kancelariji nazvan propalim. Osim da ne destabilizira tu istu Evropu. Pa opet, nisu bili u stanju ni tu vlastitu potrebu zadovoljiti na ovdašnjem, u biti malom terenu. A htjeli bi sačuvati sebe.
Ako je nešto danas doista »novi pristup« većine stanovnika u BiH prema onome što im se nudi iz Bruxellesa, onda je to – ne vjerujemo im! Paradoks u svemu ovome, u ovakvoj Bosni, jeste da te tajne Bruxelles kao počinje otkrivati tek sada kada im se odavde približavaju migranti, pa Rusi, Turci ili »islamisti«... Dokle će to tako i ko će biti brži, da li ponovio neko veliko zlo ili kakva – takva hrabrost i mudrost da se pogleda istini u oči, skoro pa nije teško predvidjeti.

U onom prebiranju po kompjuteru tekst napisan prije četiri godine što me je podsjetio na sve ovo, nosio je naslov »Na rezervi strpljenja i nade«. Plašim se da ni to više ne igra. Potrošene su te rezerve i strpljenja i nade. Tajni zašto je to tako nema. I tada je napisano ono što vrijedi i danas. Bosni, zapravo, ne treba ništa »specijalno«. Treba joj samo ono elementarno normalno, kako odavno nije. Zato su i oni sastanci sa kojekakvim glasnicima iz Evrope ne samo bespredmetni, već postaju sve češće i iritantni.