Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 22° 1
Sutra: 22° 22° 1
21. rujna 2018.
Ispis članka: Prijatelji neprijateljstava - Novi List

NoviList.hr

Prijatelji neprijateljstava

Balkanski ambasador Zlatka Dizdarevića

3. lipanj 2018 13:48

Napisao: Zlatko Dizdarević

Oni na drugoj strani, sa svojim ciljano proizvedenim i upregnutim teroristima  moraju za nerealizirane  planove pronalaziti opravdanja. Tome se prilagođavaju i svoja i tuđa prijateljstva i neprijateljstva

Notorno je i za Siriju i sva slična mjesta: tamo su svi samo radi vlastitih interesa, a ne nikakvih povijesnih prijateljstava / Reuters

Iako se mnogi promatrači sirijskih zbivanja danas pomalo iznenađuju – neki radosno, a neki neveselo – šuškanjima o splašnjavanju entuzijazma u odnosima Rusije i Irana u Siriji  i njihovom tamošnjem partnerstvu, priča je zapravo sasvim očekivana.

Niti je dosadašnje savezništvo bilo ogledalo istorijskih odnosa među ove dvije značajne sile Istoka, niti će navodno različito kapitaliziranje najavljivane pobjede njihove koalicije nad onom drugom,  američko-izraelsko-zalivskom uz operativce glavosječe, biti izvan gole interesne realnosti.

To što se mnogi još uvijek rukovode drugačijim aršinima iz doba pravedničkog entuzijazma iza Drugog svjetskog  rata, a ne današnjim isključivim mjerilima interesa jačeg i snishodljivosti poslušnog, osnov je za čuđenje nad onim što je svakodnevica u politici pa i svemu drugom. Sve do Sirije ili Ujedinjenih nacija, naprimjer. Tamo, evo, ne posustaju sa sjednicama sve do Vijeća sigurnosti povodom »palestinskih napada na Izrael«. Aferim!

Otkrivanje odjednom kako  Putin u sirijskoj završnici »napušta« koalicione partnere vodeći računa samo o svojim interesima, pa i izraelskim više nego o Assadovim ili iranskim, prilično su orkestrirane.

U glasovitom američkom časopisu »Foreign Policy« idu i dalje: po njima je Putin inicirao konflikt u Siriji, uknjižio rezultate na svoj konto, a Iran i drugi će sve to platiti. Mnogo je sličnih, rutinskih igara zbunjivanja, posebno otkada su okolnosti na terenu bitno drugačije nego na početku kada su teroristi pobjeđivali.

A zapravo notorno je i za Siriju i sva slična mjesta: tamo su svi samo radi vlastitih interesa, a ne nikakvih povijesnih prijateljstava, tzv. prirodnih koalicija uključujući i vjerske da bi se pomoglo Assadu ili Siriji. Eto kao stalo im do drevnih kultura i civilizacija!

Jasno, Assadovi interesi će se poštivati i braniti, ili zanemarivati do uništavanja s druge strane, onoliko koliko je to interes branilaca ili napadača. U skladu sa svim unutarkoalicijskim interesima.

Kada bi logika rata i mira počivala na principima nekada definiranog međunarodnog poretka ili prava, otvarao bi se i drugačiji pogled na sve. Poprilično nostalgičarski. A nostalgija je danas proskribovana kao opasna. Sila ne voli red i zakon.   
Da bi se znalo šta se i zašto danas dešava i u Siriji i povodom Sirije,važno je sjetiti se početaka tzv. Arapskog proljeća, globalne zapadne operacije na Istoku kojom je trebalo zaustaviti započeti proces političkog odrastanja tamošnjih država i društava, uprkos režimima što su daleko od zapadnog poimanja demokracije. Uostalom, demokracija nikada nije bila glavna tema u vezi sa Istokom, već jedino i isključivo eksploatacija, otimanje resursa i provociranje sukoba i mržnji radi promoviranja sile i oružja – kao biznisa.

Priča se ticala  posebno starih država goleme istorije, ali i potencijala za razvoj. Komentari tim povodima, po diplomatskim večerama  i  kuloarima na Istoku s kraja minule decenije bili su, cinično i sluteći jasni: »Otimaju nam se...«

Svjedočio sam tomu onda u Amanu, Damasku, Bejrutu, Bagdadu, među tadašnjim kolegama.

Slutnje su pretočene u zbilju. Mladi revolucionari, nezadovoljnici režimima, snažno su u početku podržani na Zapadu, pa napušteni i ostavljeni teroristima. Stvoreni, finansirani i naoružani »proxy« plaćenici zamijenili su »opozicione vojske« i pustili metastaze... Likvidirani su arapski autokratski lideri, ali i bivši život kojeg se odjednom tamo rado sjećaju.

Snovi o revoluciji, demokraciji i ljudskim pravima ukradeni su. Cilj je bio drugi. Eno Tripolija, Bagdada, Kaira, Sane. Damask nije završio kako je planirano i zato je sada tu gdje je.
Iz mraka povijesnih ambicija, frustracija i mitomanije iskočili su u regiji tipovi  poput  Netanyahua, Erdogana, princa Muhammeda bin Salmana, pa manijaci na čelu terorističkih hordi, plaćenici, vjerski mračnjaci i profiteri, odjednom »bijeli« i slični šljemovi, pa banke i poniženi mediji sa zadatkom eliminiranja pameti i treniranja uma.

Rusija i Iran, danas  neviđeno potkopavani i obilježeni kao najveća prijetnja planeti u Siriji i šire tamo jesu došli naravno ciljano, ali ipak, iz drugačijih razloga od mnogih »oslobodilaca«.

Krajem 2009. i početkom 2010., sjećam se, u diplomatskim kuloarima Amana, Damaska, Bejruta...već je jasno naslućivana »krvava demokratizacija« Bliskog istoka. U susretima s kolegama od povjerenja prenosile su se poruke, signali, objašnjenja u kontekstu  svega onoga što taj prostor jeste i »mora da bude«. Posebno pamtim jedan razgovor s ruskim ambasadorom u Amanu, čovjekom velikog iskustva i respektabilnim poznavaocem tog podneblja.

Vrlo jednostavno predočio je tadašnju i buduću »sirijsku« poziciju Moskve, racionalno određenu sviješću o onome što je bila i globalna pa i »sirijska« doktrina američkog kultnog geostratega Brzezinskog: kako dalje dekomponirati 15 država nastalih raspadom Sovjetskog Saveza.

U srcu plana je bio tzv. Kavkaski  Emirat i koncentracija na ruske republike s tog prostora u kojima je islam bio dominantna religija. U sedam od njih muslimani su većina, a u Ruskoj Federaciji muslimana je više od 20 miliona. Eksperti za destabiliziranja država po svijetu doživljavaju ovakvu činjenicu kao idealnu za proxy-revolucije tipične za tzv. arapsko proljeće.
Poruka iz ovog davnog razgovora u Amanu, poznata čitaocima Novog Lista od prije desetak godina, bila je jasna. Sirija je za Moskvu bila prva linija odbrane pred stvarnim pokretačima već naslućenog »proljeća« i prodora prema Kavkazu. A tamo je upaljač za destabilizaciju Ruske Federacije...Mnogo je detalja o ovome koji se sada interpretiraju na razne načine, knjige su o tome napisane, a čitaju se kao »realizacija globalnog  prodora  na  Daleki  istok«. To je, uz narastajuću Kinu i strateško partnerstvo s Moskvom i Iranom, energetskim putevima preko Sirije, već odavno noćna mora američke geostrategije. Stara je slutnja Brzezinskog da je ujedinjenje interesa Kine i Rusije najveća opasnost po Ameriku. Zato je i ovladavanje Evroazijom postao glavni zadatak za 21. stoljeće.

Sjećam se, ambasador je tada predvidio da će Rusija, ukoliko stvari budu išle tim tokom, pomagati logistički Siriju i Assada. Ako se pokaže da je to nedovoljno i da će »mekani stomak Rusije« biti napadnut odatle, s jugozapada, Moskva će radi vlastite odbrane morati da se uključi direktnije – u Siriji.

Potpuno je ista procjena bila i u Iranu, drugoj velikoj zemlji koja je prepreka na putu ovladavanja Evroazijom, a dodatno sanjani zalogaj Saudijskoj Arabiji i tamošnjim šizofrenim ambicijama. Uz stare pokušaje da se bude »vlasnik svekolikog Islama« i gospodar  »opasnim Šiitima« svuda pa i u vlastitoj kući. Otud evo mlađanog Muhammeda bin Salmana kao prijatelja Netanyahuu temeljem podjednake opsesije Iranom, samo iz drugog razloga. Na putu su »velikom Izraelu«. Još gore, potencijalni su vlasnik atomskog oružja koje, kako misli uz podršku Amerike, niko ne smije da ima u regionu sem njih. U toj slijepo interesnoj igri, za Rijad su sada »dosadni višak« i Palestinci, a čak ni Jeruzalem nije nemoguće izraelski. Time je oslabljena konkurencija dominaciji ekskluzivno svetih mjesta islama – onih u Saudijskoj Arabiji. Bolesno, ali ne i nepoznato u političkoj pameti malih i nemudrih.

Rusija hladno, temeljem svojih interesa na Bliskom istoku važedodatno odnose i s Izraelom i Turskom i Iranom. Svoju računicu s Teheranom traži sada i EU, pritisnuta američkim hegemonizmom, danas ekonomskim sutra i sveopćim. Iran zna gdje mu je tu mjesto, ali ne zaboravlja ni istoriju odnosa s Rusijom, osvajačem i u ratovima od 17. do 19. stoljeća i okončanim sporazumima iz Golestana i Turkmenčaja 1813. i 1828. Izgubili su tada oko milion kvadratnih kilometara teritorije u Maloj Aziji i na Kavkazu. Ne zaboravlja se ni  pet stotina streljanih iranskih revolucionara u Tabrizu 1906. u »Ustavnoj revoluciji« koja se nije svidjela Rusiji. Loše je i sjećanje na »komunističku vlast« instalirana u iranskom Azerbejdžanu i Kurdistanu u Drugom svjetskom ratu, a posebno naoružavanje Saddama Huseina u ratu protiv Irana. Sve to im ne potire sličan koalicijski interes s Rusijom u Siriji, a u korist Assada.  

U trouglu između Moskve, Teherana i Tel Aviva napeta je priča o ruskim raketama S-300, a otvorene su i izraelske špekulacije tipa »što je babi milo...«, o tome kako su sve lošiji odnosi Rusa i Irana, pa čak i kako se »sirijski piloti bune zbog prisustva Iranaca u njihovim bazama jer su tako cilj Izraela«. Ukratko, »Iranci ne smiju ostati u Siriji, a Rusi imaju razumijevanja za taj izraelski zahtjev...«  Ratne igre se nikada nisu vodile samo granatama. Posebno ne danas. Ipak, temeljni Assadovi saveznici u Siriji i danas su zajednički Rusija, Iran, Hezbollah pa i Turska, mada je Erdogan šampion u igranju na puno stolica. Dokle, druga je priča.
O ratu u Siriji interesna tumačenja odavno su jača od činjenica koje se montiraju kako jačem u politici odgovara. Tako će biti i sa postizanjem mira, kada do toga doista dođe. I kakav god taj mir bude, temelji  će mu biti podaleko od onoga što se već danas  sugerira na tragu mnogih od neistina na kojima je i sam rat objašnjavan.
Rusija, Iran, Kina, Indija, mnoge zemlje Azije, Afrike, Latinske Amerike  pa i Evrope (mada uporno nesnađene u ovoj priči) imaju interesa da sačuvaju Siriju pa za sada i Assada u njoj.  Oni na drugoj strani, sa svojim ciljano proizvedenim i upregnutim teroristima  moraju za nerealizirane  planove pronalaziti opravdanja. I objašnjenja vlastitim građanima. Tome se prilagođavaju i svoja i tuđa prijateljstva i neprijateljstva. I postaje se prijatelj neprijateljstava. Tako se ruši i svaku logiku koja je nekada postojala u odnosima u svijetu. Biti iznenađen nakaradnim logikama što funkcioniraju deplasirano je. I amaterski.