Zaleđe Jasmina Klarića

Bernardić nije kriv za sve: SDP-u nedostaje i ljudi, i hrabrosti, i – vremena

Jasmin Klarić

snimio Marko Gracin

snimio Marko Gracin

Prije nekoliko dana kad je Vlada „riješila“ slučaj ploče s ustaškim pozdravom u Jasenovcu, pregovarajući, između ostalih i sa cijenjenim gospodinom „tvoje lice zvuči poznato“, doletjela je iz novinarskih krugova i šala: „Sad će Bero održati pressicu i reći da treba povisiti minimalnu plaću“.



Skoro cijelo drugo desetljeće ovog stoljeća vlažni san medija bio je upravo ovakav SDP kakav imamo danas. Miran, krotak, konstruktivan. Stranka koja pazi na ono što priča, koja ne vrijeđa, koja u ime viših ciljeva brzo odustane od svojih inicijativa i koja pazi na svoj građanski odgoj kao dama iz visokog društva u najboljim godinama.


Želje medijskih i inih analitičara posebno je doslovno shvatio Davor Bernardić, čovjek koji udara ritam upravo takvom SDP-u. Onakvom SDP-u koji „ne zna mrziti“, kako je za sebe rekao zlosretni Bero, opravdavajući se za bizarnu čestitku notornom dileru mržnje.


U ovih desetak mjeseci otkad je preuzeo stranku postalo je jasno da Davor Bernardić toj funkciji nije dorastao. Da, mediji su ga odmah (kakvog li iznenađenja) dočekali na nož i sjekli i kad jest i kad nije trebalo, ali predsjednik SDP-a praktički ničim nije dosad nije pokazao da može povesti tu stranku korak naprijed od limba u koji je zašla nakon izgubljenih izbora i odlaska Zorana Milanovića.




Prije nekoliko dana kad je Vlada „riješila“ slučaj ploče s ustaškim pozdravom u Jasenovcu, pregovarajući, između ostalih i sa cijenjenim gospodinom „tvoje lice zvuči poznato“, doletjela je iz novinarskih krugova i šala: „Sad će Bero održati pressicu i reći da treba povisiti minimalnu plaću“.


Nije uopće održao pressicu, naravno.


Davor Bernardić bi, prilično je jasno, morao otići s mjesta predsjednika stranke, ako je njemu i kolegicama i kolegama stalo do dobrobiti iste.


Ne ide. Jednostavno, ne ide.


Međutim, Davor Bernardić nije jedini problem SDP-a. Štoviše, nije ni najveći. Jer, kad se makne otužna čestitka Bujancu, ili bizarni srednjoškolski tvitovi, većina onog što se može svaliti na leđa Bernardića je zapravo odgovornost ili njegovog kruga podržavatelja, ili – najčešće! – cijele stranke.


Nije, naime, samo Bernardić kriv što SDP nije, primjerice, odmah javno i jasno istupio protiv uvredljivog rješenja za seljenje ploče iz Jasenovca u Novsku.


Nije samo Bernardić kriv što je stranka odlučila biti „konstruktivna“ i prestati uvjetovati osnivanje povjerenstva o Agrokoru izborom troje Ustavnih sudaca. Agrokor je, naime, fatalna bolna točka HDZ-a i Plenkovića, a prestati na nju pritiskati je potpuno političko ludilo – pogotovo s obzirom na to da Ustavnom sudu ne prijeti nikakva kriza poput one od prošle godine kad su suci izabrani u posljednji tren.


Nije samo Bernardić kriv što za stav SDP-a oko poreza na nekretnine običnom građaninu treba pomoć posebnog savjetodavnog tijela sastavljenog od lingvista, politologa i psihijatara.


Nije samo Bernardić kriv za potpuni kaos na terenu, primjerice u Splitu (drugi grad u državi!) gdje članstvo peticijom moli da se konačno održe izbori za stranačka tijela.


Nije samo Bernardić kriv, što je i dalje glavni tajnik stranke ignorant koji dan nakon održanih lokalnih izbora nema pojma o tome kakvi su zapravo bili SDP-ovi rezultati.


Nije, naposlijetku, samo Bernardić kriv što je ovoljetni dojam takav da se možda samo Most više odmarao od SDP-a.


Bernardić bi trebao otići. Ali, bi li to uopće pomoglo SDP-u?


Jer, kad se vidi da se u slučaju njegovog odlaska kao v.d. za narednih šest mjeseci provlači ideja o Zlatku Komadini, čovjeku koji je tog i takvog Bernardića žestoko gurao na čelo stranke, jasno je da agoniji nema kraja.


Potencijalna taktika Bernardićeve oporbe, da se čeka mogući debakl na izborima za EU parlament u svibnju 2019. godine, pa onda krene u prevrat i pripremu za redovne parlamentarne izbore (kraj 2020. godine) u ovom trenutku izgleda kao samoubilačko oklijevanje. Čak i ako Plenković u nekom trenutku u narednih 20 mjeseci ne odluči pritisnuti gumb na kojem piše izvanredni izbori i tako u Sabor poslati isključivo svoje (a ne i Karamarkove) kadrove i kupiti sebi još četiri godine vlasti.SDP, zapravo, nema više vremena.

Čini se, međutim, da nema ni ljudi, ni hrabrosti da izbjegne dugoročni boravak u opoziciji.


A to ni u kom slučaju nije krivnja Davora Bernardića.