Internacionala u jednakoj mjeri govori o revoluciji i o onome »tko trudom sve na svijetu stvara«; zapravo, rad je u toj himni izjednačen s revolucijom. Stanje »na terenu« bilo je, naravno, ipak nešto drugačije nego u budničkim rimama, ali činjenica je da su pojmovi »rad« i »dostojanstvo« bili u opipljivoj, izravnoj vezi.
O radnicima su se u bivšem sistemu pjevale pjesme pune zanosa. Radnicima u čast podizani su spomenici. Istinski junaci jugoslavenskog socijalizma bili su oni kojima je srce, ruke i lopata bilo sve što su imali od oružja – i to je bilo dovoljno za dostojanstvo.
Internacionala u jednakoj mjeri govori o revoluciji i o onome »tko trudom sve na svijetu stvara«; zapravo, rad je u toj himni izjednačen s revolucijom. Stanje »na terenu« bilo je, naravno, ipak nešto drugačije nego u budničkim rimama, ali činjenica je da su pojmovi »rad« i »dostojanstvo« bili u opipljivoj, izravnoj vezi.
O radnicima se danas ne pjevaju pjesme jer – tko će slušat’ tuđu muku. Istinski junaci hrvatskog društva danas su zapravo – neradnici. Upravo je njima, prekarnim radnicima (onima koji rade povremeno i privremeno, koji nemaju sigurnost, ni zaštitu, ni izvjesnost redovne plaće, makar mizerne) bila posvećena izložba Veronike Bauer u galeriji »Vladimir Nazor«, koja je kroz nekoliko instalacija i tekstova istraživala reprodukciju nemoći u takozvanoj »neformalnoj ekonomiji«. Izložba jednostavnog naziva »Neradnici« prati konstrukciju figure lijenog i beskorisnog radnika od podteksta dnevno-političkih vijesti zasićenih negacijama do raspadnutih slika koje radnička tijela i solidarnost prikazuju kao artefakte bivših sustava.
Temi rada i prava radnika posvetio se i kustoski kolektiv WHW, postavivši u Galeriji Nova radni arhiv i čitaonicu s knjigama i publikacijama o radu te organiziravši diskusiju »Htjeli smo radnike, a došli su nam ljudi«, na kojoj se govorilo o radnim migracijama, sindikatima i položaju umjetnika i kulturnih radnika u ovoj nesigurnoj, prekarnoj ekonomiji.
Jedan je rad na izložbi »Neradnici« bila snimka hipnotičkog udaranja prstiju po tipkovnici (umjesto, na primjer, čekićem po kamenu); tim je transferom autorica ukazala i na to da se priroda rada promijenila i da su među najugroženijim (ne)radnicima oni koji rade za računalom. U pozadini je svirala Internacionala; tipkovnica je tako simbolički postala glazbeni instrument. Revolucija se danas događa za tipkovnicom; srce, ruke i tipkovnica trebale bi biti dovoljne za dostojanstven život od vlastitog rada. Prostorno najveći rad na izložbi bila je zastava sačinjena od dronjavih radničkih kecelja – neka nova, ironična verzija monumentalnog spomenika neradniku.
Pa i sam pojam »neradnik« sociolingvistički je zanimljiv. Ta riječ danas više ne označava lijenčine i beskorisne dokoličare: budući da je riječ o ljudima kojima sustav nije omogućio da ostvare pravo na rad, neradnik je izgubio pejorativno značenje, a stekao empatiju i dostojanstvo koje – paradoksalno – radnici danas više ne posjeduju.
