Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 6
Sutra: 9° 9° 6
21. studenoga 2018.
Ispis članka: Opet redukcije struje, kao u Jugoslaviji - Novi List

NoviList.hr

Opet redukcije struje, kao u Jugoslaviji

TRIBINA »B« Darka Pajića

24. ožujak 2018 22:30

Napisao: Darko Pajić

Foto V. Karuza

Dok se vi bavite istanbulskom zajebancijom, mi crkavamo od gladi! Ova dojmljiva rečenica nije pokupljena na kakvom Facebook profilu. Izrečena je ovog tjedna na Markovu trgu, na prosvjedu blokiranih i ovršenih građana. Pred Željkom Glasnovićem i ostalim saborskim zastupnicima što su se tamo zatekli. Prosvjedovalo se i u Rijeci zbog kriminalizacije marihuane pod geslom: »Ako nam već ne možete pomoći, ne trpajte nas u zatvor.« Organizator nije bila Udruga štovatelja lakih droga, već Društvo oboljelih od multiple skleroze. Kojima je lijek zabranjen, iako olakšava zdravstvene tegobe. Jednima i drugima zajednička je ignorancija. U društvu. Medijima. O politici da se ne govori. Kao da se apsolutno ništa ne događa. Iako je to tek vrh ledene sante pod kojom ključa bijes obespravljenih i uzaludno ogorčenih.

Kad bi Hrvatsku promatrali izvanzemaljci iz svemira, vjerojatno ne bi sebi uspjeli objasniti ovdašnju mirovinsku reformu. Pitali bi se kako je moguće da svi šutke promatraju konačni slom sad već bivše socijalne države. Jer uvođenje obveznog rada do 67. godine s perspektivom smanjivanja ionako bijednih mirovina, predstavlja siguran put prema vječnom radu. Naravno, loše plaćenom za većinu. Tko danas teško preživljava od plaće, sutra će u Hrvatskoj umirati od gladi bude li živio od mirovine. Trebat će mu posao. Ili neki dodatni prihod. Taman imao i 80 godina. Pod uvjetom da u toj dobi još može samostalno hodati. Pa opet, nema se o tome gotovo ništa čuti. U Saboru se sve svodi na rijetke pojedince, a u Vladi nema ni toga jer svi unisono stoje iza ovog finalnog obračuna sa socijalnom državom, koji se provodi pod pokroviteljstvom Europske komisije. A ta naopaka reforma svodi se na sljedeće. Radnih mjesta nema dovoljno, mladi zato i odlaze iz Hrvatske, gdje imamo i prevelik broj povlaštenih mirovina, kao i prevelik broj radno sposobnih ljudi, prerano izbačenih iz svijeta rada. Svejedno, mirovinski rez ima dovesti do toga da stariji duže ostaju na radnom mjestu, dok mlađima ostaje još gori i suženiji izbor. Reforma je duboko antidemografska, točnije predstavlja put u pakao popločan dobrim namjerama. I tu apsolutno ništa neće i ne može učiniti ministrica demografije Nada Murganić, čiji je resor samo deklarativan, a mjere mrtvo slovo na papiru. Koga ona uopće može zadržati u ovoj zemlji? Čime?
Sasvim tiho i daleko od »istanbulskih prijepora« ostalo je i poskupljenje struje, kojeg formalno nema, ali ga ipak ima. Malo se mijenjaju tarifni razredi, pa će svaki smrtnik u ovoj zemlji morati dobrano razmisliti o tome smije li istovremeno uključiti grijalicu i klimu i vešmašinu ili je bolje pokriti se s tri debele deke, pa isključiti grijanje, ali ostaviti barem televizor i bojler neka rade. Što je čisto ponižavanje ljudi koji se jedva bore s plaćanjem režija. A takvih je mnogo. Bizarno je što cijela stvar nalikuje na one zloglasne redukcije struje u bivšoj Jugoslaviji, koje su se provodile po kvartovima i unaprijed utvrđenom rasporedu. Samo što je danas sistem sofisticiran i još opakiji. Nitko vam neće isključiti struju, natjerat će vas da to napravite sami. Ako nemate novca. A ako baš nećete biti odgovorni i trpjeti hladnoću u kući ili stanu, lako biste mogli završiti pod ovrhom zbog neplaćenog računa, a onda i u blokadi. Među onih 300.000 blokiranih, kojima upravo pokušava pomoći ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković i to reformom Ovršnog zakona, koji je upravo on sukreirao 2011. godine, pa je time i direktno suodgovoran za ovršno lihvarsko nasilje koje je uslijedilo, kao i za sve te blokirane ljude.

Zbog svega navedenog nema masovnih prosvjeda u Hrvatskoj. Nije ni čudo što imamo duboku letargiju i prepuštenost liniji manjeg otpora, jer građani ne vjeruju više nikome. Najmanje političkoj eliti, koja ih je nebrojeno puta već izigrala. Što je još gore, više ne vjeruju ni sebi. Snazi i utjecaju da nešto promijene. U ovoj zemlji nije bilo masovnih prosvjeda još od skupova za reformu obrazovanja, a dobro znamo kako je ta stvar završila. Pretvorila se u ljigavu trakavicu i politiziranje.
Svejedno, bilo bi vrijeme za dignuti glas. Ili barem razmisliti o tome. Neće to napraviti netko drugi. I nisu građani baš tako nemoćni kako se čini. Solidarnost u nevolji već postoji. Reforme i poskupljenja ne biraju lijeve ili desne, mlađe ili starije, muškarce ili žene, katolike ili pravoslavce... već sve redom. Kakav je uopće izbor? Pokriti se po ušima i raditi do 67. i dulje. I usput, štediti struju. Isključiti se i praviti da je stvarno najvažnija tema ovog mjeseca bila Istanbulska konvencija. Zar stvarno?