Blog Darka Pajića

Kupnja Ine Hrvatsku vodi u dužničko ropstvo

Darko Pajić

foto: arhiva NL

foto: arhiva NL

Kupnja Ine, između ostalog, vodi do privatizacije HEP-a sa umanjenim otporom javnosti, jer će se ista odvijati pod krinkom spašavanja Ine. I to uistinu jest spin. Zbog kojeg će u bliskoj budućnosti bankrot Hrvatske postati ozbiljna prijetnja.



Koja je razlika između Mladena Grdovića i Andreja Plenkovića? Pa Grdović je barem svoj jaguar zabio u zid. A koja je sličnost? Obojica su zamagljenog uma sjela za volan.


Jedino se tako može suvislo objasniti božićno ukazanje hrvatskog premijera na kojem je teški poraz u međunarodnoj arbitraži za Inu pretvoren u jednokratni trijumf u najavi kupovine te iste Ine, koju smo mi, odnosno Hrvatska, velikodušno prodali za 505 milijuna dolara u prvom navratu, a sada bismo platili  pet puta veću cijenu za tu istu kompaniju, koja je u međuvremenu izgubila tržište, gotovo rasformirala rafinerije i vrijedi daleko manje nego te 2003. godine kada je Račanova Vlada prodala prvih 25 posto dionica u danas sekundarnoj mađarskoj naftnoj kompaniji poznatoj pod imenom Ina.


I može se još danima i tjednima prodavati priča o sjajnom spinu Vlade i odličnoj kontroli štete od strane premijera Plenkovića s tom božićnom poslanicom, ali će se pod tom svilom i kadifom svejedno skrivati okrutne činjenice. Poraz na arbitraži je užasan i težak i imat će nesagledive posljedice. Plenkovićeva kupnja Ine bit će još i gora.




Hrvatska je nepovratno izgubila više od 10 godina u natezanju s MOL-om. U tih desetak godina vrijednost Ine je kontinuirano i osjetno srozavana. Za početak izgubljeno je tržište regije. Od modernizacije rafinerija u Sisku i Rijeci dogodilo se malo ili gotovo ništa.


Te rafinerije danas vrijede daleko manje nego ranije. Ina je postala podružnica MOL-a, tvrtka u kojoj su na prvom mjestu poslovni interesi mađarskih partnera i prosperitet njihovih mađarskih rafinerija. U segmentu proizvodnje i prerade MOL je naprosto sačuvao svoje tržište, a kupnjom Ine progutao svog konkurenta na tom istom tržištu.


Pritom je uspješno kompromitirao, moguće je i korumpirao, predstavnike hrvatske države za što su ogledni primjer ugovori o plinskom poslovanju sklopljeni 2009. godine. Ta korupcija na kraju nije ni dokazana čak ni na hrvatskim sudovima, što je također značajna pobjeda MOL-a. Nipošto ne treba zaboraviti niti to da je MOL kupio prvi paket dionica Ine, a da u vrijednosti kompanije uopće nije bilo nalazišta u Siriji, čija je vrijednost bila nemjerljivo veća od tadašnje cijene dionica.


I sada, nakon svega, nakon činjenice da je zbog neulaganja u hrvatske rafinerije Ina izgubila milijarde eura čistog prihoda, javlja se Plenković i odjednom poručuje kako će tu i takvu Inu kupiti kao da je to vreća krumpira na tržnici. Super. Zar je moguće da je pritom nebitno pitanje koliko bi Mađari mogli tražiti za svoje dionice danas.


Ako doista govorimo o svoti od 15 do 20 milijardi kuna postaje očito da Plenković namjerava dati višestruko veću svotu od dobijenog novca za Inu u vrijeme kad je Hrvatska istu prodavala, iako je u međuvremenu vrijednost kompanije drastično pala. Koliko danas objektivno vrijedi Ina? Koliko će vrijediti za 10 godina? Više ili manje? Hoće li Ina imati ikakvog koristi od nalazišta u Siriji? Javnost ima pravo na odgovore.


Vlasništvo obvezuje. Tko Inu kupi u nju bi trebao i ulagati. Pa to je i jedan od važnih razloga sukoba s Mađarima. Hoćemo li koliko sutra imati rupetinu u državnom proračunu, pa nakon 25 posto dionica HEP-a, prodati još 25 posto i većinski udio u elektroprivredi kako bismo u Inu mogli ulagati? A onda s nekim strateškim partnerom HEP-a voditi rat oko elektroprivrede nalik ovome što imamo s MOL-om.


A sve to u razdoblju promjena na tržištu energije, sve većoj cijeni eksploatacije nafte i činjenici da se razvijene zemlje svijeta sve više i sve uspješnije okreću razvoju sustava korištenja obnovljivih izvora energije. Izvjesno je da u takvim okolnostima vrijednost Ine u desetljećima koja dolaze može biti samo još manja. Na kraju ove groteskne i tužne balade stiže i spoznaja da hrvatska Vlada želi sama odrediti vrijednost onoga što želi kupiti onome tko Inu prodaje. A toga valjda nigdje nema što god tko kupovao, iglu, stan ili lokomotivu.


Plenkovićeva Vlada voli sjediti iza zatvorenih vrata. Skrivati se od javnosti i novinara. Na sva ova pitanja i dileme ne nude suvisle i racionalne odgovore. Po sličnom obrascu kakav je viđen u Sanaderovo vrijeme. Dok se mediji uglavnom zabavljaju analizama kako će Vlada namaknuti novce za Inu i hoće li se usput naći još koja milijarda za eskadrilu aviona u besmislenoj utrci u naoružanju sa Srbijom, suština je sljedeća: Kupnja Ine državu vodi u ralje dužničkog ropstva.


Također vodi do još jednog važnog cilja. Do privatizacije HEP-a sa umanjenim otporom javnosti, jer će se ista odvijati pod krinkom spašavanja Ine. I to uistinu jest spin. Zbog kojeg će u bliskoj budućnosti bankrot Hrvatske postati ozbiljna prijetnja. Koliko god oni šutjeli o tome.