Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 22° 26
Sutra: 22° 22° 26
22. rujna 2018.
Ispis članka: Štandovi neposredne demokracije - Novi List

NoviList.hr

Štandovi neposredne demokracije

DRUGO MIŠLJENJE Zdenka DUKE

5. svibanj 2018 22:07

Napisao: Zdenko Duka

Štandovi neposredne demokracije

Nedavno, dok su predstavnici antifašista, organizacija nacionalnih manjina te dio lijevo-liberalne opozicije održavali drugu ovogodišnju komemoraciju u Jasenovcu, Milorad Pupovac govorio je oštro i odlučno. Kazao je da mu je žao što nisu u Jasenovcu s predstavnicima državnog vrha, ali nisu uspjeli naći način kako da maknu ploču s natpisom »Za dom spremni« koja je samo 15 kilometara od Jasenovca: »Nikakvo opravdanje i iznimka za taj pozdrav ne bi trebala važiti, a nikakva iznimka ne bi trebala važiti ni za one koji ga možda iz neznanja uzvikuju na stadionima i za one koji to rade namjerno, želeći ga obnoviti«. Preporuku Plenkovićevog Povjerenstva za suočavanje s posljedicama vladavine totalitarnih režima, prema kojoj se ustaški pozdrav može koristiti u nekim prigodama, Pupovac je nazvao »načinom da najlošija prošlost postane naša budućnost«.

Šef Srpskog narodnog vijeća i SDSS-a tako je kritizirao Plenkovićevu vladu – iako indirektno – vladu koju podržava i troje njegovih zastupnika, a predstavnici SNV-a su i u vrhu nekih ministarstava.
Kao i mnogo puta ranije, novinari i drugi postavljali su prirodno, jednostavno, ali i dosta banalno pitanje – pa zašto SDSS ne prestane podržavati ovu vladu ako ne može s njezinim vođama zajedno niti pod jasenovački cvijet? Kratak i jednostavan odgovor je – zato da ne bude (još) gore.

Milorad Pupovac je 1997. godine podržao i Tuđmanovu, odnosno HDZ-ovu promjenu Ustava, iako je značajan dio opozicije tada bio protiv. Od 2000. pa do danas su se gotovo svi predstavnici nacionalnih manjina držali načela da postignu sporazum s vladajućom većinom i to je najnormalniji način da pokušaju zaštititi, odnosno realizirati svoja prava. Bila je u tom vremenu samo jedna iznimka – u vladi koju su potkraj 2015. bili dogovorili Tomislav Karamarko i Božo Petrov. Karamarko koji je HDZ pretvarao u stranku ekstremne desnice, još je dosta prije izbora koaliranje HDZ-a sa srpskim predstavnicima za vrijeme Sanadera i Jadranke Kosor nazvao »sramotnim«.

Pupovac je više puta javno govorio da su njegova uvjerenja socijaldemokratska, pa bi mu stoga bila bliža lijeva strana hrvatskog političkog spektra. Ljevičar je i Furio Radin, zastupnik Talijana. Ipak, gotovo smo sigurni da Pupovac, kao lider Srba u Hrvatskoj, iz funkcionalnih razloga lakše prihvaća koaliciju s HDZ-om, ako HDZ vodi (relativno) demokratičan predsjednik. Kako to?
U partnerstvu, ili pod skutom HDZ-a, načelno govoreći, pouzdanija je zaštita srpske manjine, a vjerojatno i za rješavanje srpskih problema može više napraviti glavna nacionalna (i nacionalistička) stranka nego SDP koji je, oba puta dok je bio na vlasti, izvaninstitucionalna i institucionalna desnica optuživala za nacionalnu izdaju, jugoslavenstvo i kojekakve druge gluposti.
Udarom mitingaša, berača kestena i šatoraša na ulici, uz podršku HDZ-ove opozicije iz parlamenta, destabilizirala se vlast lijevog centra, a Srbi i manjine u takvoj koaliciji mogu biti u još lošijem položaju nego izvan takve koalicije. Takve su destruktivne hrvatske okolnosti.
Udar hrvatske desnice, a taj je udar posljednjih pet-šest godina sve jači, sada zapravo prvi put ide i pravo protiv HDZ-a jer što su oni desniji, to im se HDZ s Plenkovićem čini ljevijim. Pritom 'buše' najslabiju karika – a to su manjine.

Uz jasno protivljenje HDZ-a, lako je moguće da dvije referendumske inicijative građanskih udruga Karamarkovih, ali i Petrovljevih prijatelja, pa i na krilima Crkve, neće moći u dva tjedna prikupiti 370 ili 380 tisuća da bi organizirali referendume. Ako potpise i prikupe, Ustavni sud bi vjerojatno zaustavio oba referenduma kao ustavno nedopustiva. Onaj o Istanbulskoj konvenciji zato jer nema obvezujućih referenduma o međunarodnim ugovorima, a onaj o Izbornom zakonu zato što ugrožava Ustavom zajamčena prava manjina i jednakopravnost s ostalim građanima Hrvatske. To ne znači da Izborni zakon ne treba mijenjati, ali ne na ovaj način.

Obrana prava manjina u ovom trenutku je civilizacijsko pitanje, tiče se svih građana Hrvatske.
Nitko zapravo ne može dobro procijeniti kolika je stvarna snaga ljudi koji će idućih tjedana zauzeti štandove neposredne demokracije diljem Lijepe Naše. Najvjerojatnije su procjene da ni skroz udruženi ovi slabo maskirani totalitaristi na izborima ne bi mogli dobiti više od 7-8 posto. Ali u Hrvatskoj se nikad ne zna kad netko može ugasiti svjetlo. A kad se ugasi svjetlo, onda i tih 7-8 posto može u kaosu postati i neka većina.