Blogovanje ludom radovanje Siniše Pavića

Zna li premijer što je trliš?

Siniša Pavić



Ima tekstova i ima autora na koje ne možeš nego biti ljubomoran. Ljubomoran na lakoću s kojom su pisani, na stil koji je mek i ozbiljan u isto vrijeme, na toplinu koja izbija iz svake rečenice. Ma, najviše ljubomore ima zato što se čini – i ja sam to mogao! Čini se, baš takav tekst bio je u grudima, na vrh jezika, u mozgu ili primozgu, temo negdje gdje se već takvi tekstovi stvaraju i pohranjuju, samo je nedostajao još koji sat, ili dan da ga se napiše.


Uvijek takve tekstove napiše netko drugi. Zato ta ljubomora i nije ona prava, zbog koje se skače ljudima u oči i okreće im se leđa, nego ona neka dobra ljubomora, koja tjera da se autor nađe, da ga se nazove, da ga se vidi, i da mu se od srca stisne ruka. Jer, to je trebalo napisati.


– Pape, ajde, svega ti, odvoji sutra deset kuna, pa kupi novinu koja se zove Forum i pročitaj tekst Vlade Bulića. Neće ti bit žao –  




I pape je sutradan kupio novinu, a onda i nazvao u uru kad inače zove da vidi kako mu sin, snaha i unuka.


– Kupio ja.


– I?!


– Lipo, samo kratko. Ja bi da je toga još, da se duže čita.


Vlado Bulić – to je onaj koji je radio scenarij za „Lozu“ – napisao je tekst o ćaći i materi, tekst o škveru i trlišu koji su u priči splitski, makar sve važi i za bilo koje drugo naše brodogradilište i druge naše trliše, tekst o radnicima koji su jedni drugima bili potpora i u veselju i u tuzi. Priču o prekovremenim satima koji se nemilice tuku, ne bi li se imalo za dicu školovat, priča o ponosu mulaca koji s guštom kazuju kako njihov pape zna radit brodove.


– A kava, jesi vidija ono o kavi?


Priča je to i o kavi, kako kaže Bulić, škverskoj, gustoj k’o puding, koja te drži budnim za svaku vrst izazova. Pape radnik, pape šljaker, pape u trlišu o kojem je stara vodila više računa nego o košuljama, priča o žuljavim rukama i priča o klincima koji su, jednostavno, ponosni.


Priča je to od dobu kad se činilo da trliš, odijelo, doktorska kecelja i naočale kakvog profešura mogu, i znaju živjet u nekakvom suživotu, svjesni da jedni drugima nisu smetnja, već da jedni drugima trebaju. Pa i kad bi se dogodila kakva učiteljica koja se ne može načudit kako je mali tako pristojan i dobar đak, a starci su mu radnici, bio je to više incident nego pravilo. Danas je, dakako, sve drugačije.


Danas je taman tako da nervozni vozači u skupim autima gaze radnike Diokija dok ovi prosvjeduju gladni jer nisu dobili plaću mjesecima. Danas se o brodogradnji s vrha govori kao o umjetničkoj disciplini, narodnom nekom blagu kojeg bi se dalo zaštititi, ako će, dakako, početi zarađivati.


Danas se trliša odričemo gore nego kakve šuge, i stišćemo palčeve da te škverove, i to još malo tvornica kupi makar tko, može i Končar. A to mogu samo oni koji nikad nisu vidjeli s koliko nježnosti mati krpa one rupe od varenja, i kako nježno rukom prelazi preko plave, grube tkanine dok je slaže nakon peglanja, jer misli da je nitko ne vidi.


K vragu, da ova ekipa na čelu s Milanovićem makar jednom takne tu grubu tkaninu, možda bi konačno sve shvatili. Shvatili bi da su trliši odgajali ljude, i kako danas glavinjamo da ne znamo ni kud i kako.


– Teksta je malo – ponovio je par puta stari.


Reći mu da je dobio teksta više nego je u današnje doba „sms tekstova“ normalno, nije imalo smisla. Reći mu koliko si ljubomoran na Vladin tekst, isto se nije činilo smislenim. Ali obećati sebi da danas sutra nećeš, poput Svetog Petra, zatajiti da te škver odgojio, čini se životno važno.


Sačuvat tu mrvu dostojanstva, očeva i svoga, čini se važno. Gnjaviti s tom pričom dječurliju koja sve teže kuži kako bankomat nije nepresušno vrelo, čini se važno.


Dobit tu mrvu poštovanja umjesto režanja prvog potpredsjednika vlade, lošeg engleskog bivše ministrice pravosuđa i srednjaka prsta predsjednika države, kojim slučajno diže naočale na vrh nosa dok razgovara s novinarom u elitnoj emisiji javne televizije o svom možebitnom sukobu interesa. To je važno.


-Je, sve je to tako bilo – zaključit će na koncu stari.


Vidiš, drago mu je. I vidiš, nije ljut ni na koga. Samo bi da je danas malo drugačije. I da je teksta više.