Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
23. rujna 2019.
Ispis članka: SINIŠA PAVIĆ Matrix je za njih mala beba - Novi List

NoviList.hr

SINIŠA PAVIĆ Matrix je za njih mala beba

Na kraju krajeva

2. lipanj 2019 13:45

Napisao: Siniša Pavić

Izbori i(li) dodjela Oscara prošli bi nezapaženo da onaj jedan nije umjesto HDZ-u otišao SDP-u. Ovako publika gricka nokte čekajući da otkrije je li crni labud konačno sreo goluba Vasu. Publika čeka, život ide po svom

Foto Goran Stanzl/PIXSELL

Bila je to večer od koje prosječan gledatelj nije očekivao previše, ako je išta. Tako to bude kada se nagrade dijele, previše tu ovisi o voditelju, ili o činjenici da je ljepota vazda u očima promatrača. Na kraju duge priredbe samo jedva čekaš sutra da po portalima vidiš čija je haljina bila najbolja, a čija očajna. Samo, nekada se zna u zadnjoj minuti dogoditi čudo koje predvidljivu priredbu učini događajem za pamćenje.

E da, još se vuku repovi za izborima za Europski parlament, još se analize rade, traži crni labud, bijeli miševi i čija majka crnu vunu prede. Potrošilo se metafora i usporedbi toliko da je čak i Predsjednici nestalo teksta taman toliko da na pitanje kada će konačno objaviti kandidaturu kazala tek da će to biti jednog sunčanog dana!?

Nego, vratimo se mi činjenici da je sva ta izborna noć nalikovala, možda i ponajprije, dodjeli onih glamuroznih Oscara što se dijele za najbolji film. Jer, žanrova bi mali milijun, sineasti svi redom, a kapitalni Oscari oni najvažniji na kraju su otišli u zanimljivim pravcima.

HDZ-ova filmska industrija povjerila je režiju svoga filma pouzdanom i provjerenom redatelju. Već je on ostvario nekih uspjeha, osvojio nagrada, pa se, tko zna, možda malo u sve to i uljuljkao. Ili se uljuljkao, ili ga je zbunilo to što su mu se glavni glumci, u koje je imao puno povjerenje, mrvicu kompromitirali gostujući u drugim projektima.

Jadno tri četiri ministra, odnosno glumca, našli su se na meti žestoke kritike, a kad je tako onda je lako doći i do zaključka kako novi film traži svježe krvi i mladenački polet. Naš uvaženi, nagrađivani i od europskih kolega iznimno cijenjen redatelj odlučio je snimiti film s gotovo pa posve nepoznatom glumačkom ekipom.

Pokazalo se, međutim, da ova publika nema živaca i strpljenje pamtiti imena novih nada. Jest, bio je to film koji je zabilježio najveći posjet u kino dvoranama, jamačno i zato što fanovi znaju biti vjerni i kad su uradci loši, ma dalje od hrpe Oscara u tehničkim kategorijama nije se moglo.

Šminka, specijalni efekti, kostimografija to da. Ono bitno ipak ne. Za veliko redateljsko ime bio je to podbačaj, ali još uvijek ne toliki da ne bi imao snage zaslužiti još koju priliku za snimanje nekog novog hita.

Samo, treba prvo iz neuspjeha ipak izvući neke pouke, pa ili nastaviti forsirati mladost, ili se odlučiti za oštar i beskompromisan zaokret makar da narod, da najbliže suradnike što mu sjede s desna, njegovu veličinu na prvu i ne shvate.

Filmski studio zvan SDP u čitav projekt ušao je s nikad manje ambicija. Previše je loših filmova tu bilo da bi se gajile ikakve nade, tim više što boljeg redatelja i scenariste od onog praktički već propalog nemaju.

No, baš kao da mu život o tome ovisi, taj redatelj uspijeva zatomiti ego, okuplja ekipu poznatih glumaca na čeku s neupitnom zvijezdom koja je zanat pekla vani i snima dramu s elementima trilera koja kani imati sretan kraj.

Isplatilo se! Padaju Oscari za režiju i scenarij! Publika voli povratnike, voli zvjezdani casting, mada će kritika i struka naći i opet mali milijun zamjerki na talent i vještinu redateljsku. Ali, lakše on sada diše i lakše će do podrške za neku novu filmsku avanturu, dakako i opet krajnje neizvjesnu. Jer, s ovim redateljem nikad ne znaš kako će uloge podijeliti i hoće li mu ekipa okrenuti leđa.

Da pak tvrdoglavo forsiranje vazda iste poetike može uroditi sasvim pristojnim kino hitom, pokazali su Suverenisti. Recept naoko jednostavan, trebalo je samo dati jednoj te istoj ženi da bude mahom sve; i redateljica, i glavan glumica, i glasnogovornica, i rekviziter.

Ona je inzistirala na svojoj poetici krajnje tvrdoglavo. Zašto i ne bi! Ako Rocky može biti uspješan iz nastavka u nastavak, može se i ovdje zalomiti uspjeh s uvijek istom pričom. Nekada to ima prođu, nekada ne. Ovaj put je prođe bilo.

U malom studiju velikih ambicija trljaju dlanove od zadovoljstva. Pače, poput kakve bujice nadošli su im i novi financijaši i producenti osjetivši prigodu za ostvarenje i svojih mokrih snova. Samo, ima li dovoljno onih koji bi dvaput platili kartu za gledanje istog filma!? Oscar se, doduše, piše.

Ostatak konkurencije snimao je mahom tanušne uratke čak i kad su do dijela publike uspjeli doprijeti. Iznenađenje je bez sumnje ono što je snimio Mislav Kolakušić. Sudac, a filmaš. Film taj malo tko razumije, kontroverzan je on posve u svojoj scenarističkoj površnosti, bez plana i kaotičan, ali prikladan za trenutak u kojem živimo.

Ima publike koja hoće senzaciju, kojoj je dosta logične naracije, koja bi prijekih rješenja i kojoj se sve to ludilo svidjelo. Jučer Most, pa onda Živi Zid, a sada Kolakušić. Matrix je za sve to mala beba.

S druge strane, tek za ilustraciju s kakvom to publikom filmaši imaju posla, SDSS je snimio simpatičan art house projekt, dobro osmišljen i nepretenciozan. Publika ga je zamijetila, kako oni koji su ga srdačno pozdravili tako i oni koji su ga u startu pokopali, ali dalje od simpatija u nas takvi projekti teško ili nikako ne prolaze.

Najteže je, ipak, snimiti i plasirati svoj prvi veliki film. Recimo Start, film koji se čekao s nestrpljenjem, koji je u startu pobrao simpatije, a onda mu je nemušta kampanja i rana distribucija naštetila taman toliko da se čini bezličan i prazan.

Ili Neovisni za Hrvatsku. Dan poslije, ono kada se na internetu gleda tko je što odjenuo, tu bi redateljski dvojac – ona sva u žutom, on s elegantnim tregerima - zaslužio same komplimente. Ali, kad snimaš film jednake tematike kao i Suverenisti onda je logično da oba dobiti nagrade ne mogu.

Pametno je zaigralo na drugačiju publiku, snimilo intelektualno elitističku, ako ne i snobističku dramu koja već po tematici nije film za velika natjecanja već za male kino dvorane. Na usko je zaigrala i ekipa što se kune u rad i solidarnost, ona koja se uporno ne uspijeva izdići stilom iznad uskog interesnog tržišta, makar da im je svaki kadar teški populizam.

A sineasti što se odazivaju na Možemo pokazali su da još nije prošlo ni približno dovoljno vremena pa da takvi filmovi, sve da su iznimni, budu u ozbiljnoj konkurenciji za nagrade.

I to su, eto, ti naši izbori za EU parlament, izbori i(li) dodjela Oscara koja bi prošla posve nezapaženo da onaj jedan nije umjesto HDZ-u otišao SDP-u. Ovako je sve drugačije. Ovako publika već gricka nokte nervozno dok čeka da joj neki novi uradci otkriju je li crni labud susreo konačno goluba Vasu.

Publika čeka, a život ide po svom. Dok smo mi dijelili nagrade, u silom ugaslom Kinu Europa igrala je „Nadnica za strah“, a onda i „Posljednja kino predstava“. Dok smo mi dijelili mandate za Europu, na pravom filmskom festivalu u Cannesu Zlatnom palmom okitio se film za koji bi naši majstori ‘ubili’, onaj što se zove - „Parazit“!