Komentar Siniše Pavića

Razredniku nema tko da piše

Siniša Pavić

foto: wikipedia commons

foto: wikipedia commons

Koliko je, pak, povjerenje građana u institucije najbolje svjedoči činjenica da je sve više onih  što godinama vode donkihotovsku borbu s instutucijama, odlučilo makar pokušati kroz lokalne izbore preuzeti upravljačke uzde. Odlučili, jer su frustrirana i svjesni da nema ništa od čekanja idealnog vremena, idealnih ljudi, idealnog programa.



U godinu i pol dana vladavine HDZ-a i Mosta građani su izgubili povjerenje u institucije države, stoji u najavi razgovora vođenog s liderom HNS-a Ivanom Vrdoljakom baš u ovoj tiskovini. Elem, u jeku kojekakvih grdih stvari što su nas zadesile, od Agrokora do gužvi na granici recimo, upališ Prvi programa Hrvatskog radija taman u trenu kada voditeljica u vijestima veli kako su se saborski zastupnici taj dana bavili sami sa sobom.


Božeprosti, na prvu ti svašta nešto padne na pamet, pomisliš ‘bestidno’ kako je konačno prokuljalo iz njih štogod ljudsko i nenaučeno iz starih šalabahtera političkog djelovanja, ma sve je, dakako, znatno prozaičnije naravi. Bavili su se sami sa sobom ne bi li im sabornica izgledala punija kad su televizijske kamere upaljene, pa da ih se ne proziva za nerad. Davno je to obećao predsjednik Sabora, a bome i Mosta, Božo Petrov da će sabornike natjerati da dolaze na posao. Pa se evo smiješi zakon po kojem će se zastupnike, svaki put kad neopravdano izostanu u dane kad Sabor zasjeda, kažnjavati financijski tako da im se iznos paušala od 1500 kuna umanji za iznos tuzemne dnevnice. Tako to nekako rekoše na radiju.


Pače, Most je sklon tome da se prihvati i amandman Odbora za Ustav koji predviđa umanjenje zastupničkog paušala za svaki neopravdani izostanak kad Sabor zasjeda, a ne samo za dan kad se glasuje. Drugim riječima rečeno, nema više ležerno i na obližnji Dolac će se morati ići van radnog vremena. Tu, dakako, propis ne staje, već se točno navodi što je opravdani izostanak, a što neopravdani. Tu se propisuje da se bolest mora dokazati liječničkom potvrdom, a pravdat će se i smrtni slučaj u obitelji, sudski poziv, te prisustvovanje raznim manifestacijama i skupovima na koje je zastupnik pozvan. Baš poput osnovnoškolaca koji izostati ne mogu iz škole ako im roditelji ne nažvrljaju ispriku, tako će i zastupnici morati svome ‘razredniku’ kazati zašto u ‘školu’ nisu mogli.




No, dok se pravila u stvarnih osnovnoškolaca svako malo mijenjaju, pa više ne znaš imaš li za opravdat dijete dan, dva ili možda tri, ovdje se i ne vidi baš koliko ažurni zastupnici moraju biti kad opravdanja nose. Zato će, nema sumnje, procvjetati trudi u liječnika svake vrste koji će u zastupničkim grlima silom tražiti onaj vražji virus ili bakteriju zbog kojih je njihovo sjedalo u sabornici ostalo prazno. Cvast će pisanje ispričnica, a bome će cvasti i skupovi na koje je zastupnik pozvan. Možda se, tko zna, organizatori svih tih skupova dosjete jadu pa tiskaju specijalne pozivnice-ispričnice uvezene zlaćanim slovima ne bi li tako svečanija bila i iskrenija zastupnička isprika.


Uglavnom, sve ide u pravcu pune dvorane, živahna žamora, izbora higijeničara i redara kad već imamo predsjednika razreda, pa da sve bude kako treba – osnovnoškolski naivno i šlampavo. A ono malo gledatelja izravnih prijenosa saborskih sjednica biti će zadovoljno, jer sapunica ima više likova, pa sad mogu škicati tko kopa nos, tko prepisuje, tko se igra mobitelom, tko vuče koga za kosu, tko pazi na gradivo a tko ne. Jer, tko kaže da na kraju godine možda baš ocjene iz dobra vladanja neće biti od presudnog značaja kad se budu lomila koplja tko će u viši razred, a tko na popravni.


Hoće li puna sabornica učiniti Sabor cjenjenijim? Naravno da neće. Hoće li Most zbog ovog zakona biti srcu biračkom bliži? Naravno da neće. Hoće li OŠ Sabor zbog ovog zakona proizvoditi više kandidata za briselsko doškolovanje a la premijer? Valjda neće. Ali, ne zna Most drugačije. Ne znaju ni drugi, no s vremenom im je mrvu otupjela ta populistička oštrica, ako baš nisu Milan Bandić. Most je u ovoj igri ipak nov, a i ne ostade mu više ništa od sadržaja osim populizma. Gledaš recimo novinske izvještaje s prosvjeda pred zgradom Splitsko-dalmatinske županije protiv izbora koncesionara plaže Zlatni rat. Među prosvjednicima i Mostov Miro Bulj. Nosi transparentić, nasmiješen je, zadovoljan što je među narodom, misli primjetit će ga pa sutra izabrati za župana. Svuda je Miro Bulj gdje treba biti i vazda govori ono što misli da narod hoće čuti o Agrokoru, o opozivu bilo kojeg Marića a da je ministar, o Zlatnom ratu…


Samo, em ne zna da ono što je preslano ni mački nije drago, em zaboravlja da ima većih majstora od njega, a bome ne pamti se nešto ni da je kao kandidata za župana splitsko-dalamatinskog  riječi kazao o dojučerašnjem sudrugu Robertu Pauletiću koji je evo odustao od kandidature za splitskog gradonačelnika. Zaludu mu stotinu populističkih fraza o stotinu ‘narodskih’ tema, zaludu mu nevješto hinjenje da nije on ničiji do li svoj baš kao da Most nije u kolu s HDZ-om, kada na kraju priče stoji jedan Željko Kerum koji zavrti 50 janjčića mladih bračkih i biračkih i tako riješi sve. Ako populizam u nas i ne ide kroz želudaca, itekako se na želudac reflektira. A voditeljica radijska kaže da su se zastupnici bavili sami sa sobom. Da barem jesu!


U godinu i pol dana vladavine HDZ-a i Mosta građani su izgubili povjerenje u institucije države, stoji u najavi razgovora vođenog s liderom HNS-a Ivanom Vrdoljakom. Lijepo Vrdoljak zbori, baš kao da su građani u institucije države slijepo vjerovali prije recimo tri, četiri godine i baš kao da se to povjerenje nije gubilo i za bivših vlasti i vlada. Činjenica međutim jest, da je vjera nikad slabija. Političke stranke do besmisla su dovele same sebe, svjetski je to zapravo neki trend, pa se traže novi puti bilo da ste a la Bulj, bilo da ste Trump prije Trumpa zvan Kerum. Kazne za neopravdane sate to neće spriječiti, ali ajde, neka ih barem na poslu.


Koliko je, pak, povjerenje građana u institucije najbolje svjedoči činjenica da je sve više onih  što godinama vode donkihotovsku borbu s instutucijama, odlučilo makar pokušati kroz lokalne izbore preuzeti upravljačke uzde. Odlučili, jer su frustrirana i svjesni da nema ništa od čekanja idealnog vremena, idealnih ljudi, idealnog programa. Odlučili jer žele doći u poziciju da mijenjaju stvari. Nakon stranaka što godinama ne stvaraju kvalitetan kadar, nakon individua što vabe janjčićima, možda dolazi neko novo vrijeme za ljude koji su se politike dohvatili jer se više nema kud. Aktivizam nije dovoljan. Vrijeme da se krene od kvarta na dalje, ne da bi se sutra sjedilo u osnovnoj školi zvanoj Sabor, već da bi se živjelo kako valja uz institucije kojima ne trebaju penali da bi radile svoj posao.