Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 1
Sutra: 8° 8° 1
15. studenoga 2018.
Ispis članka: Na Rivu nasukani - Novi List

NoviList.hr

Na Rivu nasukani

Na kraju krajeva Siniše Pavića

15. travanj 2018 10:58

Napisao: Siniša Pavić

Nije svejedno tjera li na put egzistencija, ili puki turizam. Da puki! Ništa tu nije puko, jer putovanje mijenja čovjeka, makar da je od dva dana

Foto Ivo Čagalj / PIXSELL

Putovati se, svakim danom više, mora. Izmjestiti se na tren, izaći iz svakodnevnih gabarita, pomaknuti se makar korak u stranu da bi se bolje vidjelo sebe i druge, sve je ultimativnija potreba. Koferi su doduše sve manji, na putu se na jednom mjestu zaustavlja putnik sve kraće, ali je glad da se hoda naokolo sve veća. I zato su uskršnji blagdani dobri i vrijedni, da se oživi malo, da proviri glava iz ramena onako kako šparoge uz cestu proviruju na bi li sunca mrvu osjetili. Neko putuje često, netko to čini rjeđe.

Sve ovisi o čovjeku samom, nekad i više o financijama i mogućnostima nego o iskonskoj želji. Zato i jesu lica po stanicama i peronima, po autoputovima i zračnim lukama, tako drugačija. U nekog posvemašnjaležernost, u nekog grč od svih tih šaltera koje valja odraditi da se može dalje. A i nije svejedno tjera li na put egzistencija, ili puki turizam. Da puki! Ništa tu nije puko, jer putovanje mijenja čovjeka, makar da je od dva dana.

Jedan je to od velikih gradova one zapadne Europe, u zemlji one razvijene demokracije, u kojeg je povijesti duge stotinama godina. U njemu je galerija, muzeja, crkava, građevina toliko da se turističkim vodičima usta osuše, a da nisu ni petinu svega planiranog ispričali. No, ne treba daleko otići od glavnih prometnica i avenija da se čovjek nađe u nekom malo drugačijem, manje turističkom svijetu, svijetu običnog nekog življa što živi u svom gradu i ne da ga ni turizmu, ni sumnjivim poduzetnicima. Biti u malenom potkrovlju poviše rascvala dvorišta u kojem caruje proljetni kolorit i cvrkut razbuđenih ptica jednostavno je lijepo. Gledati susjeda prozor do - a vidiš mu sve osim glave - kako kuha u gluho doba noći, također je privilegij. Zapaliti cigaru koja ima nekako drugačiji okus tu u potkrovlju daleko od kuće, nalikuje slobodi, makar se uopće nije bježalo. A čim se iz mirna dvorišta izađe na ulicu eto ti života u sto svojih varijanti. Ljudi svih boja, visina, težina, piju espresso, mjerkaju sireve, kušaju salamu od čiste govedine, hodaju užurbano dotjerani za poslovne sastanke, ili s noge na nogu šeću sa slušalicama u ušima. Možda je privid, ali sve to teče nekako bezbrižno. Nema grča, nema zabrinutosti.

Tu i kada ti lovu žicaju beskućnici, a nije da ih nema, čine to nekako da se ćutiš kriv ako im ni kovanice ne daš. Tu kao da narodu ništa problem nije, ni kad u redovima stoje ako je na kraju dobar obrok, ni kad im sindikat željeznica s osmijehom na licu i narančastim prslucima na leđima poremeti vožnju sve u borbi za svoja prava. Nego, marenda! Možda riječ i jest izmišljena u nas, i neka je, ali to da svaki lokal ima svoju vjernu klijentelu u uru od marende, toga u nas nema. U nas, pače, propada što god otvorili, s mukom se traži personal, ne plaća dobavljačima, a ovdje pet, šest ljudi zunzi oko stolova da više ne znaš tko je gost a tko domaćin. Čini ti se, da je ovdje imati birtiju sa samo tri naša prava marendina, da je recimo šalše, šnicela, tripica i frigane ribe, bilo bi divota. Jer, kad se izmakneš sve se čini lako. I lijepo. Lijepo poput navade da se na kvartovskoj tržnici svakog uskršnjeg ponedjeljka održava veliki buvljak na kojemu je svega, od plutenih čepova do kino sjedalica, od kazete s najvećim hitovima što ih pjeva Stevie Wonder do haljina plisiranih s točkastim uzorkom. Inače, kupovina u second hand dućanima pravi je tu hit. Ako ste rodbinu uspjeli spriječiti da pobaca stvari iz 70-ih i 80-ih, pa još otvorili trgovinu u kakvom mondenom kvartu, pa robi prišili da je vintage, ne gine vam invazija svakojakog svijeta koji nema problema s tim da uskoči u tuđe gaće! A u nas još uvijek važi uvjerenje da se tu i tako oblači samo sirotinja.

Sve je tako slično, a sve je posve drugačije. I ovdje se, primjerice, vidi da je u modi trčanje. Ili, i ovdje je tema obrazovanje, ali dok je u nas ono tek moneta za međustranačko trgovanje, u ovoj zemlji zbog nezainteresiranosti mladosti za matematiku i zbog mladenačke nesposobnosti da išta apstraktno misli, sam premijer imenuje čovjeka od povjerenja da smisli akcijski plan za spas matematike. Odeš malo van i eto te u zemlji gdje se stignu i o matematici brinuti. I ostaneš zbog tih 'sitnica' u čudu. Jer, kad se navečer zaželiš vijesti iz domovine sve što ima je samo jad, čemer i tuga.

Kreneš po portalima, a tamo tako tužno lišce Saše Pavlića. E da, to je onaj naš sugrađanin koji je stavio križ na leđa i krenuo od Rijeke do Zagreba pješice ne bi li upozorio na apsurd da se za vojne zrakoplove ima, a za lijekove za bolesnu djecu nema. Tamo poražavajuća istina da nikog za ovu ljudsku gestu i nije bilo briga. Tamo dakako i čupanje ganglija zbog Istanbulske konvencije, trovanje i ono malo zdravog prostora s bulažnjenjima o ugrozi svake vrste. Tamo i sudac koji krade Rijeci da bi dao Dinamu finale Kupa. Tamo još malo gorkog vica o starosti aviona što smo ih kupili da nas brane. Tamo Slavonski Brod bez vode za piće. Tamo brodogradilišta koja nestaju. Ništa dobra nema i to u tolikoj mjeri da se vijest na portalu Indeks.hr kako je Eurostat utvrdio da je naš premijer prvi u Europi po kilama što ih je u mandatu natukao zvučala ponajprije tužno čak i da se ne radi o perspektivi čitatelja koji bi se za sličnog mandata udebljao i više. Da je riječ o prvoaprilskoj šali teško je bilo shvatiti i primijetiti, manje zbog kvalitete šale a više zbog činjenice da je sve oko nas taman takvo da smo na šalu zaboravili. Sve crno. Pa se sjetiš da si na putu i da je možda samo loš tjedan i da je to tako kad si u bijelom svijetu. Pa se veseliš naivno misleći da si drugačiji kad ti svi govore 'gracias' uvjereni da nije Balkan nego Pirineji.

No, svakom putu dođe kraj. Ide se natrag, na teren koji je ipak dom, na teren gdje svatko razumije ono što pričaš. A onda otvoriš oči, osvrneš se oko sebe i eto ti Skeje i društva kako slave NDH, pa još malo aviona, Todorića koji iz Londona kazuje da je on taj koji je gradio Hrvatsku, Kutle na HRT-u koji se izdaleka ruga sa svakim kog je dotakla i njegova privatizacija i pretvorba…

– Lijepa vam je zemlja. Jedino je Hvar komercijaliziran. More! Plavo more – nema dan da je govorio mlad konobara u kvartovskom kafiću, onom inozemnom.

Lako njemu, on je putnik koji ne zna da nama Rive služe da se na njima žuč prosipa zbog ugroze svake vrste, jer nas napada konvencija, jer teško podnosimo zaštitu žena, jer do podne mrzimo sebe popodne i sve ostalo, jer bi novi likovi da su na vlasti pa da rade isto, isto samo da ostanemo zemlja koja ne mrda s mjesta, ogorčena i tužna, sama. Ne zna on da je, kako reče prosvjednik s splitske Rive, »uloga žene je da bude majka i supruga mužu, da je zaposlena i da služi društvu onako kako Bog zapovijeda«. Narod - da narod - hoće svog Orbana. Ne zna on da se i zbog toga, eto, putovati mora.