Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 27° 1
Sutra: 21° 25° 1
18. rujna 2018.
Ispis članka: Kako je premijer tražio optimizam - Novi List

NoviList.hr

Kako je premijer tražio optimizam

Na kraju krajeva Siniše Pavića

10. lipanj 2018 12:52

Napisao: Siniša Pavić

Van se ide jer se traži bolje, a život čini prekratkim da bi se svake godine nanovo vrtjeli u vrzinom kolu netrpeljivosti, ideoloških bitaka, jalove politike

Andrej Plenković, Foto: D. KOVAČEVIĆ

Hrvatski premijer Andrej Plenković ocijenio je u srijedu u Münchenu da ozračje pesimizma koje se stvara u zemlji nije dobro, a posebice je neodgovorno prema mladim generacijama. »Odgovornost je na svim akterima, institutima, komentatorima, mogu slobodno reći i medijima, da s malo manje pesimizma kreiramo u društvu jer nas on nikuda neće dovesti. Ja mislim da su okolnosti u brojnim granama puno bolje nego što se percipiraju, ali ako stvorite atmosferu nije čudno da srednjoškolci izlaze s tonom besperspektivnosti«, rekao je Plenković novinarima nakon sastanka s bavarskim premijerom, istaknuvši da je to neodgovorno prema mladim generacijama.

Ovaj vapaj za optimizmom prenijeli su svi. Uf i parafrazirano rečeno, kad mi god netko spomene optimizam, ja se hvatam za - stih! Koji kaže: »Pit’o gavran na drvetu čvorka/šta to znači Velika četvorka?/Slatko, slatko kao optimizam/Hajduk, Zvezda, Dinamo, Partizan/ Zvezda, Hajduk, Partizan, Dinamo/Pravi Pionir iz Subotice samo«. E to je optmizam, crno na bijelo, stihovan, rimovan, pa još sladak s obzirom na to da se njime reklamirala čokoladica tvornice slatkiša iz Subotice. Jest, bilo je to doba opakog nogometnog rivalstva kakvog više nema, a bome bilo je to doba kad je optimizam na lice navlačila i obična šećerna tabla. Takva neka vremena tih 80-ih. Samo, teško da su mediji tad bili baš toliki opijum za narod, pa da isti taj narod nije znao kako je sve to šećerna vodica. Zato, manimo se prošlosti, pa priupitajmo mladež današnju što misli o premijerovom minhenskom iskazu.

– Kako komentiraš činjenicu da nam je premijer poručio kako nije ni čudo što bježite van kad mediji stvaraju tako pesimistično ozračje - pitamo ispitanicu koje će iz osnovne škole zagaziti u srednju u majici na kojoj prigodno piše: »Draga školo bila si mi bliska, a sada zbogom, mene zove Irska«.

Već sam se s bakom na to slatko nasmijala. Pa nismo mi glupi da ne vidimo što se događa i kakva je atmosfera - odgovorila je na to ona koja, avaj i kuku, što se medija tiče, dalje Netflixa rijetko ide.

Ali, i ono malo što na televiziji vidi i čuje, ono malo što u novinama škicne, ono malo što vidi na ulici dovoljno joj je da shvati kako je ovdje čekaju samo krv, znoj i suze. I vani, doduše, ali tamo je bar neće prtiskati svo to bremenito nasljeđe koje od nje traži da kaže je li za ustaše ili partizane, za cajke ili rock, za eko prehranu ili fast food, za plavu kovertu ili napredovanje prema zaslugama.

Em to, em neće morati učiti, recimo, hrpu zastarjelih informatičkih tehnika koje je vrijeme pregazilo davno prije nego su one spomenute majice oslikane. No, dobro, tinejdžerstvo je to. Tko nije bio buntovan u tim godinama. Bit' će da je samo onaj buco željan šećerne table gajio optimističnu nadu u bolje sutra. Ovi klinci znaju bolje. Ili, možda i tko zna, jednostavno ne znaju kako se ide u potragu za optimizmom. Znaju da ima Potjeh koji je tražio istinu, ali da ima premijer koji je tražio optimizam, e to je novost. Elem, probajmo.

Jutro je. Kava miriše. Dijete uopće nije nervozno dok krmeljivo žica lovu da u pekari skrati muke školske. Vani građevinari već žestoko lupaju. Neka, bit će novih susjeda u kvartu kojem je kanalizacija taman toliko stara i preopterećena svim tim novim građevinama da svaka kiša poplavu znači. Televizija se jutrom ne pali da se ne vidi kako javni servis, za mrvu kuna, prodaje dušu vragu i reklamira revizionistički uradak, knjigu koja o logoru Jasenovac govori kao o radnom logoru. Bolje čim prije van. A tamo eto razloga za osmijeh, ili čak dva. Prvi je smiješno mala jela koju je grad dao kvartovskom čelništvu da je u park posade i kite o blagdanima. Velikih više nije bilo, a mala će narasti, jednom. Bolje kvart, jedan od dva oporbena u cijelome gradu, nije ni zaslužio. Kitit će jelu bebe. Oni na kojima je budućnost. Malo dalje zato, ako ne ponajbolja, ono najproduktivnija pekarnica u ovom dijelu svijeta.

Evo su nabacili reklamu na izlog: »Kod nas je ključno, da sve radimo ručno!« Teško je tu ostati ozbiljan. Ili biti pesimističan. Da na staklima Banskih dvora piše išta slično, jamačno bi ova nacija zdravije na budućnost gledala. Doda li se ovakvom jutru još i pregled dnevnog tiska, a ne utiska, u kojem nema pesimizma, ali ima surove nam stvarnosti, sve je poletnije.

A tamo; Mamić koji je elegantno pušten da pobjegne, naši proizvođači rajčica koji ne mogu ni prismrditi velikim trgovačkim lancima što forsiraju uvoznu rajčicu, jug zemlja zaražen ospicama, Živi zid kojem popularnost nezaustavljivo raste, izbornik Dalić koji apelira na novinare da ostave sudove i presude i daju momcima da se igraju, rasprava o javnom zdravstvu koje stremi tome da se bogati liječe bolje od sirotinje...

Ali, tu je i informacija da ćemo moći uvoziti strane radnike lakše da nam ne propadne turistička sezona, baš kao i obavijest da Severina kreće u snimanje novih spotova, pjesama i kojekakvih čuda.

Doda li se ovom da su šećerne table odavno zamijenile čokolade, onda premijer ima pravo. Politika i nije nego pitanje percepcije. Zna to, recimo, Martina Dalić.

– Odlazimo, jer želimo živjeti, a ne preživljavati - reče jadna od ispitanica istraživanja »Zašto građani odlaze iz Hrvatske?« što ga je provela Hrvatska udruga poslodavaca. Mediji su to samo prenijeli, baš ništa nisu napuhali. Nisu morali, a nisu za to ni stvoreni, vać su tu da prenose ono što se zbiva. Da ova vlada zna sastaviti najbolji automobil na svijetu, ova ili bilo koja druga, dakako da bi se to našlo na naslovnicama. Ali, nema toga automobila. I to je jedina istina.

Van se ide jer se traži bolje. Van se ide, jer je ona pjesmica o optimizmu iz 80-ih odavno zastarjela. Van se ide jer se život čini sve kraći da bi se svake godine nanovo vrtjeli u vrzinom kolu nepovjerenja, netrpeljivosti, ideoloških bitaka, jalove politike. To na žalost biva samo pitanje potrebe da se sačuva zdrav razum. Govoriti klincima kako ih sunce tuđeg neba neće grijati k'o ovo doma, licemjerno je. Oni ionako znaju sve, što zbog Netflixa, što intuitivno kako to mladost i inače zna.

Onomad je i i Ivica Račan dok je bio premijer u jednom trenu kazao kako mediji ne vide da je bolje nego što pišu. Napali su ga tada sa svih strana. Premijer Plenković evo govori isto, ako ne i žešće. Bit' će da ga u pesimizam goni onih 9.2 postotnih bodova koliko mu je godinu dana stranci popularnost pala.

Vrijeme ovdje kao da ne teče, ne prolazi. Da konačno krene, bilo bi i optimizma. Ili da krene, ili da barem na zidu Banskih dvora, ako ništa šale radi umjesto vapaja, piše: »Za nas je ključno da sve radimo stručno, a ručno!«