Mostra

Mektoub, My Love: Canto Uno: Sfumature ljubavi i oslobođenog erosa

Dragan Rubeša

Kechiche se iznova dokazuje kao veliki redatelj mladih uzbibanih tijela. Prikazan je i novi vestern Warwicka Thorntona »Sweet Country«



Sfumature ljubavi kao jednu od dominantnih tema ovogodišnje Mostre dovedene su do krajnjih granica senzualnosti u najnovijem filmu Abdellatifa Kechichea »Mektoub, My Love: Canto Uno«, snimljenom prema dijelom autobiografskom romanu »La blessure, la vraie« francuskog pisca Françoisa Bégaudeaua. U filmu se redatelj vraća u seminalni prostor Sètea u kojem je bio ambijentiran i njegov »Okus kus kusa«, a koji je na istom festivalu osvojio Veliku nagradu žirija. Vraća mu se i njegova muza Hafsia Herzi, sada doduše u cameo ulozi, koja je za ulogu u tom istom filmu osvojila nagradu »Mastroianni« kao najbolja debitantica.


Sada se Kechiche iznova dokazuje kao veliki redatelj mladih uzbibanih tijela i oslobođenog erosa. Jer, »Mektoub« postaje nešto poput hetero varijante autorova prethodnog komada »La vie d’Adele« (Adelin život). Trosatna parada mladih napetih ženskih gluteusa utegnutih u vruće hlačice i sočnih grudi koje strše iz jednako utegnutih topića. Sve to promatra Kechicheov mladac Amin (prelijepi Shain Boumedine), koji dolazi u Sète iz Pariza kako bi tamo proveo ljetne praznike kod roditelja, vlasnika tunižanskog restorana u kojem se ponovno osjeća miris kus kusa, ali i miris seksa. On promatra, ali ništa ne poduzima, previše okupiran scenarijem koji piše i kamerom od koje se ne odvaja.

Tek je sudbina, taj famozni tunižanski ‘mektoub’ iz naslova filma, ta koja odlučuje. Ali zanosna djevojka njegova rođaka i lokalnog galeba Tonyja, koja svojim plesom na štangi zaluđuje svoje društvo u diskoteci, tek je obična cura koja se vraća na svoju farmu gdje treba pomusti ovce i koze zajedno sa svojim sestrama. Amin će je tek zamoliti da mu dopusti snimiti fotoaparatom rađanje ovce. Jer, film je to o ljepotama i nostalgijama mladosti, nešto poput erotiziranije verzije Rohmerove »Ljetne priče«, koje će prekinuti tek poneki emotivni incident, tako uobičajen za dob Kechicheovih protagonista.


Anđeli nose bijelo


Slični ambijent plaže rabi i Vivian Qu u filmu »Jia nian hua« (Anđeli nose bijelo). Samo što je ovdje riječ o kineskom ljetovalištu u kojem njena heroina radi kao motelska sobarica. U tom istom motelu, dvije maloljetne školarke postaju žrtve seksualnog nasilja. No, kako su snimke videonadzora na kojima je zabilježeno nasilje namjerno izbrisane, ona praktički postaje jedina svjedokinja, ali šuti u strahu da ne dobije otkaz. Da bi apsurd bio veći, jedna od dvije zlostavljane djevojčice ne nalazi razumijevanje za situaciju u kojoj se našla, ni od roditelja niti od vlasti koje prekidaju istragu.




Jer, onaj koji će minirati vjerodostojnost žrtava upravo je njihov zlostavljač, utjecajna figura lokalnog društvenog i političkog života. Inače, naslov filma odnosi se na nevjeste koje dolaze na plažu s unajmljenim vjenčanicama, fotografirajući se s muževima u kičastim pozama. Iako su vjenčanice jeftine i prljave, one vjeruju da će fleke na istima biti digitalno odstranjene. Bijela je i haljina mitske Marilyn, čija ogromna statua krasi šetaliste uz plažu. I ta ista haljina i njene bijele cipele onečišćeni su tragovima grafita i ljepila od flyera. One na neki način postaju tužna metafora života autoričinih heroina.


Zločini kolonijalizma


U konkurenciji je prikazan i najnoviji vestern Warwicka Thorntona »Sweet Country«, autora poznatog po finom filmu »Samson & Delilah« kojim je u Cannesu osvojio Zlatnu kameru kao najbolji debitant. Opet su u prvom planu životi Aboridžina kao autorova vječna opsesija, ali i bjelina pijeska. Samo što to više nije pijesak plaže, već pijesak užarene pustinje u kojoj se autorov junak zatekao u bijegu pred pomahnitalom rajom za linč spremnom, nakon što je u samoobrani ubio farmera koji je tragao za svojim robom, aboridžinskim dječakom kojeg je on skrivao.


Film, dakle, počinje slikom nasilja, da bi se nastavio bijegom i rasnom diskriminacijom koju utjelovljuju zločini kolonijalizma. »Ova država nikad neće stati na noge«, kaže u jednoj sceni filma propovjednik Sam Neill. No, to nije samo film o prljavom i brutalnom rađanju jedne nacije, već i krajnje halucinantni i mistični film ceste koji slijedi tragove de Heerova »Tragača«. Jer, australski vestern nikad se nije bavio otpadnicima od zakona i pravdom, već konfliktom prirode i kulture, magije i civilizacije. Takav je i Thorntonov komad u kojem se u sukobu dvije (izgubljene) civilizacije reflektira njegova estetska i etička bipolarnost.

Estetiku filma ceste koristi i minimalistički dragulj »La nuit ou j’ai nagé« (Noć kad sam plivao), u režiji francusko-japanskog autorskog tandema Damien Manivel i Igarashi Kohei. Poetska je to priča ispričana bez ijedne izgovorene riječi o jednom dječaku koji izlazi iz svog toplog doma i kreće na svoje malo veliko putovanje vlakom u snijegu, da bi posjetio oca zaposlenog u skladištu ribe. Kao da je pred nama oživjela nekakva instant varijanta Murakamija. Neodoljivo.