Odiozna politika

Trideset godina od rastakanja jednopartijskog sistema: Pojam političar do danas je postao – prosta riječ

Tihomir Ponoš

Ime hrvatsko u naziv stranke uključili su između ostalih Ujedinjeni hrvatski domoljubi, Autohtona – Hrvatska seljačka stranka, Hrvatska stranka građanskog otpora, Slobodarska stranka Hrvatske, Moja voljena Hrvatska i Hrvatska stranka budućnosti. U jake stranke u europskim zemljama ubrajaju se Pokret pet zvjezdica u Italiji, Akcija nezadovoljnih građana u Češkoj ili nešto stariji Pravo i pravda u Poljskoj



Prije 30 godina, početkom 1989. godine, u Hrvatskoj je započeo proces nastanka stranaka i rastakanja jednopartijskog socijalističkog sistema. Prva politička organizacija osnovana mimo volje tadašnje vlasti bilo je Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI) osnovano 2. veljače 1989. godine u Zagrebu. Ono je zatražilo registraciju i u oba je stupnja registracija odbijena. UJDI nije izašao na izbore 1990. godine i uzme li se taj parametar, upitno je može li ga se smatrati političkom strankom. Prva stranka osnovana s ciljem izlaska na izbore bio je Hrvatski socijalno-liberalni savez (kasnije, kada je to zakonski dopušteno, »savez« je promijenjen u stranka).


Inicijativni sastanak održan je 20. veljače 1989. godine, a osnivačka skupština 20. svibnja iste godine. Zatim je uslijedilo osnivanje Hrvatske demokratske zajednice, Inicijativni sastanak održan je 28. veljače, a HDZ je osnovan na »nejavnom mjestu« 17. lipnja 1989. godine.


Omražen pojam


U veljači 1990. godine usvojeni su amandmani na Ustav SR Hrvatske kojim je dopušteno osnivanje političkih stranaka. Ubrzo, uoči prvih izbora zakazanih za travanj i svibanj 1990. godine, osnovane su brojne stranke. Gotovo sve su imale tri bitne odrednice – u nazivu su imale pojam »stranka«, imale su ideologijsku odrednicu, a znatna većina je imala i pridjev »hrvatska«. Tada su stranke bile popularne, sam pojam »stranka« odlično je zvučao. Bio je u skladu s demokratskim zahtjevima, s idejom stvaranja višestranačja i stavljanjem pojma »stranka« u naziv nastajuće političke organizacije izražavale se vlastitu modernost, demokratičnost i protivljenje jednopartijskom monopolu.




Trideset godina kasnije stranke su u Hrvatskoj u krizi, pojam stranka je postao omražen, ideološke odrednice izbjegavaju se spomenuti u nazivu stranke, a i pridjev »hrvatska« na početku naziva stranke gotovo je iščezao. Prema podacima Registra političkih stranaka od početka 2017. godine registrirano je 29 političkih stranaka, osnovano ih je 30 (nedavno osnovana stranka Možemo! još nije upisana u registar), a samo njih sedam ima pojam »stranka« u nazivu, samo njih sedam koristi pridjev »hrvatska«, a samo četiri navode kakvu-takvu ideologijsku odrednicu. Ime hrvatsko u naziv stranke uključili su Ujedinjeni hrvatski domoljubi, Autohtona-Hrvatska seljačka stranka, Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović-Neovisni za Hrvatsku, Hrvatska stranka građanskog otpora, Slobodarska stranka Hrvatske, Moja voljena Hrvatska i Hrvatska stranka budućnosti, ujedno i najmlađa stranka u registru, upisana 25. veljače. Taj otklon lako je objasniti: većina stranaka osnovanih u posljednje dvije godine lokalnog su karaktera, cilj im nisu izbori na nacionalnoj razini.


Međutim, izostanak pojma »stranka« u nazivu kao i ideologijske odrednice (socijaldemokratska, liberalna, konzervativna, demokršćanska…) jasno ukazuje da je tradicionalni stranački sustav u krizi. Čak ni GLAS kojega su osnovali ljudi bogatog stranačkog iskustva u svom nazivu ne spominje stranku (ali zato barem spominje ideologiju) jer on je ipak Građansko-liberalni savez. Ta se kriza manifestira i u nazivima stranaka, a Hrvatska po tome nije specifična. U jake stranke u europskim zemljama ubrajaju se Pokret pet zvjezdica u Italiji, Akcija nezadovoljnih građana u Češkoj, nešto stariji Pravo i pravda u Poljskoj ili Republika u pokretu u Francuskoj. U Hrvatskoj je taj proces snažno započeo s Mostom. U posljednje dvije godine osnovani su Demokrati, Zagreb je naš, Nova ljevica, Nada, Generacija obnove, Biraj bolje.


Svjetski trend


Za profesora filozofije politike Žarka Puhovskog izbjegavanje spominjanja »stranka« i ideologijske odrednice u nazivu posljedica su toga što se to danas smatra odioznim.


– Riječ je o švercanju, najčešće nesvjesnom švercanju. To je forma koja na neki način, službeno, nominalno, nije forma, kazao je Puhovski i dodao da se oni koji osnivaju tako nazvane stranke ne mogu štititi od negativnih otklona jer nisu osvijestili da su, bez obzira na naziv, stranačka organizacija, a jesu. Podsjetio je da su stranke koje su osnovane devedesetih godina prošloga stoljeća, odnosno ljudi koji su ih osnivali, o strankama malo znali, ali postojala je svijest o potrebnoj organizaciji i programu, a te svijesti danas nema.


Profesor na fakultetu političkih znanosti Nenad Zakošek ustvrdio je da je ideja da stranke ne trebaju kao orijentir potpuno pogrešna jer »ne znamo kako bismo organizirali predstavničku demokraciju bez stranaka«. Stranke su devedesetih godina izgledale tradicionalno, dobivale su tradicionalne nazive i to se održalo sve do 2015. godine i pojave Mosta. Do tada ni mrvljenje stranaka nije ugrožavalo njihovu tradicionalnost pa su tako u fazama raspada pravaških stranaka nastajale nove pravaške stranke, a u fazama raspada liberalnih nove liberalne stranke.


Nazivi kakvi se pojavljuju u Hrvatskoj, bez pojma »stranka« i bez izrečene ideologije, su svjetski trend, navodi Puhovski, a to je, pak, posljedica toga što su nepopularne stranke, ideologija, politika.


– Politika i političar su danas proste riječi, kazao je Puhovski. Mnoge novonastale stranke ideologijski su svrstane i nije teško dokučiti gdje pripadaju iako ideologiju ne spominju u nazivu stranke. Međutim, izbjegavanje ideologija je opasno za javnu komunikaciju, ustvrdio je Puhovski. Umjesto na jasnom terminu komunikacija se zasniva na pretpostavljenom značenju, a takvo je značenje podložno interpretaciji, pa za jednu osobu može imati jedno, za drugu potpuno drugačije značenje.


– Neki termini imaju etablirano značenje. Ako to nije tako, onda se ne razumijemo ili se implicirano razumijemo što nije dobro jer stvara kaos, tvrdi Puhovski. Zakošek se slaže s time da se ne radi o specifično hrvatskom fenomenu.


Imena treba zabraniti


– Nešto se dogodilo u posljednjih desetak godina. Kod nas je to povezano sa slomom HDZ-a i pričom o Ivi Sanaderu otprije desetak godina, iskustvom krize 2009. – 2015. godine, nesposobnosti Milanovićeve vlade, a tome treba dodati svjetski trend borbe protiv stranaka, odnosno željom za odmakom od tradicionalnog, kazao je Zakošek. U tome se krije i paradoks – postoji jasan otklon od stranaka, one su čak i omražene, ali, upozorava Zakošek, na izborima nema uspjeha bez stranke. Klasične ideološke odrednice – konzervativno, liberalno, socijaldemokratsko – uvelike su izgubile na značenju i one novim generacijama birača ne signaliziraju dovoljno, a, osim toga, ideološke odrednice se razvijaju i u Europskoj uniji možemo očekivati novi rascjep na liniji unionisti – suverenisti, smatra Zakošek.


Još jedan fenomen primjetan je posljednjih godina u nazivima stranaka u Hrvatskoj – sve češće u nazivu imaju, i to na početku, ime i prezime osnivača stranke. Započeo je s time Bandić Milan 365 – stranka rada i solidarnosti, a takve stranke osnivali i Damir Bajs – nezavisna lista, Stjepan Kožić – nezavisna lista, Željko Lacković – nezavisna lista, a i Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović svoja su imena i prezimena posudili nazivu stranke.


Puhovski smatra da bi takvo nazivanje stranaka trebalo zabraniti zakonom kao što je zabranjeno u Njemačkoj. Pitanje je što ako se osnivača i imenodavatelja isključi iz stranke. Osim toga, pretpostavka je da svatko može biti član stranke i da iz nje može biti isključen.


– To su zapravo skupine groupies i time se pada ispod razine klasične stranačke organizacije. U tome je paradoks. Zbog prezira prema strankama i stranačkoj organiziranosti pada se ispod razine stranaka, zaključio je Puhovski.


Zakošek, pak, tvrdi da je stavljanje imena i prezimena u naziv stranke izraz i određene kritičnosti prema strankama u slučajevima kada su pojedine osobe percipirane kao protuteža strankama. Međutim, to može voditi osobnoj vlasti u stranci, takve stranke su strogo hijerarijske, a davatelj imena je apsolutni autoritet u stranci. On može i otići i odnijeti ime stranke sa sobom. Zakošek je podsjetio da su u Sloveniji formirane dvije vlade u kojima su bile ili jesu takve stranke – jednu je osnovao Miro Cerar, drugu Marijan Šarec. Upozorio je i na paradoks Dalije Orešković koja sebe nije stavila u naziv stranke koju je osnovala iako ljudi u njenoj političkoj organizaciji znaju samo nju.


Osnovani od početka 2017.


Ujedinjeni hrvatski domoljubi


Nova ljevica


Demokratska lokalna stranka


Nada


Splitska stranka


Zagreb je naš


Mreža nezavisnih lista


Zelena lista


Generacija obnove


Nezavisna lista Zagreb


Damir Bajs – nezavisna lista


Biraj bolje


Nezavisna lista boljih


Autohtona – Hrvatska seljačka stranka


Dubrovačka bošnjačka stranka


Nezavisna lista mladih za Imotski i Imotsku krajinu


Unija Kvarnera


Bruna Esih – Zlatko Hasanbegović: Neovisni za Hrvatsku


Željko Lacković – nezavisna lista


Građansko-liberalni savez


Nezavisna list Bura


Zagorska stranka za Zagreb


Hrvatska stranka građanskog otpora


Slobodarska stranka Hrvatske


Stjepan Kožić – nezavisna lista


Moja voljena Hrvatska


Demokrati


START – Stranka antikorupcije, razvoja i transparentnosti


Hrvatska stranka budućnosti


Možemo!


D. LOVROVIĆ


N. REBERŠAK


D. KOVAČEVIĆ