Saborski zastupnik SDP-a

JOŠKO KLISOVIĆ Nismo vjerodostojni da drugima u Europi govorimo o razvoju demokacije

Tihomir Ponoš

Foto Darko Jelinek

Foto Darko Jelinek

Situacija u Hrvatskoj, gdje se privode novinari zbog tvitova ili se upada u redakcije, gdje se premijer i njegovi suradnici postavljaju iznad zakona; gdje je pola Vlade premijer smijenio zbog sumnje u korupciju, ne čini nas baš vjerodostojnim da drugima u Europi govorimo o razvoju demokracije



U prvoj polovini sljedeće godine Hrvatska će predsjedati Europskom unijom. Vlast, premijer Andrej Plenković svakako, tu činjenicu prikazuje kao nešto veliko i iznimno važno, a istodobno je da time nastoje primiriti unutarnje politička, pa i unutarstranačka zbivanja.


O stvarnoj važnosti predsjedavanja Unijom, vanjskopolitičkim dosezima predsjednice Republike Kolinda Grabar-Kitarović, o tome je li Plenković u sukobu interesa zbog imenovanja njegova kuma Igora Pokaza za veleposlanika u Velikoj Britaniji i drugim temama razgovarali smo s Joškom Klisovićem, saborskim zastupnikom SDP-a, nekada zamjenikom ministrice vanjskih poslova, a danas potpredsjednikom saborskog Odbora za vanjsku politiku.


U prvoj polovini sljedeće godine očekuje nas predsjedavanje Europskom unijom. Pretvara li to Vlada u neku vrstu mistifikacije nečime što su bile sve članice Unije?




– Da, ali to je razumljivo, posebno u ovom političkom trenutku u kojem premijeru Plenkoviću treba snažan vjetar u leđa ne samo zbog političke situacije u zemlji nego zbog one u HDZ-u. On će iskoristiti sve da poboljša svoj položaj u vlastitoj stranci. Predsjedavanje Unijom vidi kao jedan takav instrument – to je novo i zato je svima zanimljivo. Mislim da će ga on vješto medijski i unutarstranački iskoristiti da ojača svoj položaj.


Ovo »unutarstranački« se čini mi se nastoji koristiti tako da se koliko je to moguće zamrzne priča unutarstranačkim izborima u HDZ-u.


– Točno, a ti izbori bi trebali biti usred predsjedavanja. Plenković će sigurno učiniti sve da maksimalno iskoristi predsjedavanje za jačanje svog unutarstranačkog položaja, a od drugih će tražiti da »ne talasaju«. Bit će dnevno i konstantno u medijima.


Ni sada nema problema s prisutnošću u medijima.


– Da, ali sada mu sadržaj onoga što govori u medijima dobrim dijelom ovisi o novinarskim pitanjima. To mu u pravilu i nisu baš ugodna pitanja s obzirom na stanje u koaliciji, vladi i zemlji. Sliku koju tada ostavlja u javnosti često nije pozitivna. Kada će govoriti o predsjedanju, bit će na sigurnom terenu i u pozitivnom kontekstu.



Antimanjinska politika


Spomenuli ste stanje u koaliciji. Vi to gledate iz opozicije. HVIDRA, a na njenom čelu je saborski zastupnik HDZ-a pritišće na Milorada Pupovca koji je gotovo pa proglašen neprijateljem naroda.


– To manje gledam kao pitanje koalicije, a više kao pitanje borbe za tron u HDZ-u. Očigledno se unutar HDZ-a organiziraju političke snage koje vrlo otvoreno izazivaju Plenkovića u smislu nadolazećih izbora za predsjedničko mjesto u stranci. Postojeća vrlo heterogena koalicija se koristi, a ona osim želje za vlašću i nema poveznica, kao poligon i inspiracija za otvaranje unutarstranačkih borbi.


To otvaranje unutarstranačkih borbi može zvučati i kao antimanjinska politika što je suprotno onome što Plenković zagovara, a zagovara da manjine trebaju biti uz vlast pri čemu one tada postaju politička većina.


– Upravo tako. Ne mare oni za Plenkovića i njegovu politiku. Oni će na tom valu antimanjinske, pogotovo antisrpske politike jahati i dalje. Njima to ne smeta, ne šteti, a vjerojatno i godi uhu radikalno desnog dijela HDZ-a, koje se trenutno mobilizira za unutarstranačke izbore.


No, Plenković nije osvojio niti simpatije manjina zbog svoje neodlučnosti u njihovoj zaštiti i povremenog ulagivanja desnom krilu HDZ-a na njihovu štetu.


Koliko je predsjedavanje EU-om objektivno važno? Predsjednik Sabora Gordan Jandroković u nedavnom intervjuu nije znao reći koja je država predsjedavala Unijom prije godinu dana.


– Možda je to bio trenutak dekoncentracije. To bi svakako morao znati, žalosno je ako ne zna, jer je bio ministar vanjskih poslova i diplomat. Predsjedanje je važno, posebice kada se radi prvi puta.



I to ne samo iz perspektive međunarodnog položaja zemlje, nego i stanja u vlastitoj državi. Dok predsjedate ne smijete imati afere u vladi ili uhićenja novinara zbog tvitova. Morate dovesti svoje postupanje u skladu s europskim vrijednostima i standardima.


Isto ide i državnu administraciju. Ona će morati ozbiljno odraditi posao, i neće imati pravo kiksa. To je pravi test za našu državnu upravu da vidimo je li dosegla europski standard rada ili ne. Mislim da će predsjedanje za nju biti edukativne prirode.


U tom kontekstu predsjedanje je jako važno za Hrvatsku. U smislu našeg profiliranja unutar Europe to nije presudno jer svakih šest mjeseci se mijenja predsjedavajući, a to je prekratko vrijeme da bi uspostavili svoj utjecaj.


Svaka država najavljuje svoje prioritete, a može se dogoditi nekome, kao Slovačkoj 2015. kada se dogodila velika izbjeglička kriza, da svi njeni prioriteti postanu nevažni.


– To je točno. Dugo već pozivam da se definiraju prioriteti. Tek prošloga tjedna prilikom izvješća o sastancima Europskog vijeća u Saboru premijer je govorio o našim prioritetima. Odbor za europske poslove Sabora s njima još uvijek nije upoznat, a kamo li da je o njima raspravljao. Zagovaram da Hrvatska utvrdi barem jedan prioritet gdje želi učiniti pomake od koristi za našu zemlju, a ostali moraju biti važni iz perspektive svih članica EU.


Dvije vanjske politike


Jasno je da postoje sukobi između HDZ-a i SDP-a, ali čini se da, kada govorimo o europskoj politici, vlada prilično visoka suglasnost.


– Vlada u jednom dijelu europskih pitanja, i to kod pitanja u kojima interesi Hrvatske to zdravorazumski nalažu. Ali jako se i razlikujemo u mnogim pitanjima. Primjerice, HDZ-ovi zastupnici u Europskom parlamentu su odbili izvješća o Poljskoj i Mađarskoj kojima su se osuđivale njihove nedemokratske prakse, zastupnici SDP-a su ih podržali.



Time su zastupnici HDZ-a pokazali koliko im je stvarno stalo do vladavine prava, nezavisnosti pravosuđa ili slobode medija. Ili kada nisu podržali izvješće o ravnopravnosti spolova, koje su SDP-ovci jednoglasno podržali. Dakle, postoje mnoge razlike između nas.


Uskoro bi Dubravka Šuica iz HDZ-a trebala postati potpredsjednica Europske komisije kojoj će u portfelju biti demokracija.


– Situacija u Hrvatskoj, gdje se privode novinari zbog tvitova ili se upada u redakcije, pod pritiskom lokalnih moćnika HDZ-a, da bi se novinare legitimiralo; gdje se premijer i njegovi suradnici postavljaju iznad zakona i ne žele odgovarati na zakonito postavljena pitanja Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa; gdje je pola Vlade premijer smijenio zbog sumnje u korupciju; ne čini nas baš vjerodostojnim da drugima u Europi govorimo o razvoju demokracije.


Nakon dvadesetak godina ponovno nam Vijeće Europe prigovara zbog ograničavanja slobode medija u slučaja Duhaček, isto čini i OESS. Očito smo na tom području jako nazadovali.


Predsjednica je bila u New Yorku na Općoj skupštini UN-a. Kako gledate na njen mandat, posebno na vanjsku politiku u kojoj ima ovlasti?


– Njezina vanjska politika bila je nekoherentna i konfuzna bez definiranih ciljeva. Svela se na loše improvizacije na dnevnoj bazi te bezidejnost i neodlučnost na strateškoj razini. Nekoordiniranost s Vladom dovela je do egzistiranja dvije različite i često suprostavljene vanjske politike odnosno do nepostojanja državne vanjske politike, čime je poslana poruka partnerima u međunarodnoj zajednici da Hrvatska nije pouzdani partner. Posljedica je oslabljen međunarodni položaj zemlje.



Recimo, od inicijative Tri mora nije bilo neke koristi. Na ekonomskom povezivanju srednje Europe radili smo još u vrijeme Vlade Zorana Milanovića. Ne znam što je novog donijela predsjedničina inicijativa, osim što je upala u igru velikih sila. Jasno se vidjelo da ona vodi jednu politiku, a premijer drugu.


Mislite da je ona vodila proameričku politiku, a premijer proeuropsku?


– Tako je to izgledalo. Iz EU-a su nam znale stići packe da razmislimo gdje se nalazimo, u SAD-u ili EU-u. Svi su uviđali da Hrvatska nema jedinstvenu vanjsku politiku, jednu vodi Vlada, drugu predsjednica, što ruši vjerodostojnost u međunarodnim odnosima.


Antikorupcijski zakoni


Predsjednica se u drugoj temi, neriješenim odnosima sa susjedima, dosta angažirala. Dojam je da ili nema nikakvog pomaka ili su ti odnosi, primjerice u slučaju odnosa s BiH, na nizbrdici zbog niza razloga pa i izjava čelnih ljudi SDA.


– Odnosi sa susjedima su bitno pogoršani u usporedbi s onime što smo imali u vrijeme Milanovićeve vlade, a ona je optuživana za pogoršanje odnosa. Retorika između Zagreba i Beograda nikada, od doba Domovinskog rata, nije bila tako žestoka i nekonstruktivna.


Nije bolje ni s BiH gdje nas optužuju za de facto usporavanje puta te zemlje prema EU-u. Ako kažete da je u njoj 5.000 terorista pa tko će je takvu željeti primiti u EU, tko će u nju investirati. Poremećaji sa susjedima su ozbiljni. Čak i predsjedničino ulagivanje Orbanu, kada je kritizirala i vlastitu vladu, nije pomoglo. Žica između dvije zemlje i dalje stoji.



Ali Orban ljetuje na Jadranu.


– On svoje ciljeve ostvaruje, Hrvatska očigledno svoje ne. Žica je i dalje na granici, pitanje Ine nije riješeno. To su pravi rezultati Vlade i predsjednice – puno na riječima, malo na djelima.


Izbori za Europski parlament su na neki način smirili stanje u SDP-u.


– Jesu. Lista SDP-a je sastavljena od ljudi koji su kritizirali i onih koji su podržavali Bernardića. Rezultat je bio dobar, po broju mandata smo poravnati s HDZ-om. Nakon tog izbornog uspjeha ušli smo u predsjedničku kampanju u kojoj smo svi stali iza jednog kandidata, Zorana Milanovića, i to je dobro, a to je i dobra osnova za parlamentarne izbore.


Do europskih izbora smo medijima bili zanimljivi zbog unutarstranačkih razmirica, a nakon njih nas se ponovno počinje percipirati prema političkim idejama i prijedlozima. Nudimo mnogo toga, za jesensko zasjedanje Sabora nudimo niz antikorupcijskih zakona jer to smatramo ključnim za oporavak zemlje. Zemlja u kojoj pola ministara ode iz Vlade pod sumnjama za korupciju ne može naprijed.


Spomenuli ste predsjedničke izbore. Jedna od ovlasti predsjednika Republike tiče se vanjske politike. Što bi Milanović trebao ponuditi u izbornoj kampanji pa onda i po tom pitanju. On je u pretkampanji, ali čini se da je ona lišena klasičnog sadržaja, više se svodi na komentiranje zbivanja.


– Teme koje komentira su atraktivne i medijima i javnosti. Kada se otvore, intenzivno ih se poprati i stvara se dojam da kandidati samo njih komentiraju. No, ono što trenutno dominira u kampanji je zakulisna borba dvoje vodećih kandidata desnice, a ona odražava situaciju na desnici i unutar HDZ-a.



Milanović je kao premijer vodio jasnu vanjsku politiku i uvijek se znalo što je hrvatski interes. Vjerujem da će tako nastaviti i dalje, da će mu odnosi sa susjedima biti važni jer to izravno utječe na živote ljudi i ekonomiju.


Kada su izbili sukobi u BiH, kada je gorjelo, on je prvi otišao u Mostar i pokušao je staviti stanje pod kontrolu. Kada se trebalo zalagati za uređeno upravljanje migrantskom krizom on je odlučno nastupio. Po nekima preoštro, ali ipak učinkovito.


Histerija s Vučićem


Mislite preoštro prema Srbiji kojoj je zatvorio granicu?


– Zatvorio je granicu samo da ukaže na ozbiljnost problema kojim se mora zajednički upravljati, a ne stihijski usmjeravati migrante prema Hrvatskoj, njih 5.000 i više dnevno. Očigledno je zatvaranje granice na jedan dan bio dobar potez. Poruka je u Beogradu shvaćena i nikakva šteta nije nanesena hrvatskom gospodarstvu. Nakon toga stanje je stabilizirano.


Milanović je najavio da bi kao predsjednik vodio drugačiju politiku prema Srbiji, drugačiju od one koju je Grabar-Kitarović pokušavala voditi prema njoj.


– A, kakva je bila njezina politika? Lutala je od jedne do druge krajnosti i pri tome pogoršala odnose sa susjedom. Na mostu kod Dalja 2016. godine s Vučićem je razmjenjivala poljupce i osmijehe, a Vučić je idilu začinio cvijećem. Potpisala je s njim deklaraciju koju Vlada nije htjela provoditi.


Nakon toga je Vučića pozvala u Zagreb, bez suglasnosti Vlade. Rezultat posjeta je bio katastrofalan. Jedino čega se sjećamo je da je predsjednica stala u obranu Vučića i okomila se na »marginalce« s desnice koji su ga napali i Buljevo vikanje na Vučića dok je prelazio Markov trg.


Sve je završilo u napetoj, histeričnoj situaciji međusobnih optuživanja i teških riječi koje su bitno pogoršale odnose između dvije zemlje, a to nikome ne koristi. To je politika koja nije imala ni sadržaj niti cilj.


Predsjedničina politika bila je plod potrebe da se malo dodvori moćnim krugovima u međunarodnoj zajednici, malo hrvatskoj desnici pa su i čokoladice iz Srbije proglašene državnim neprijateljem. Istodobno »Kraš« na srpskom tržištu prodaje popriličan broj svojih proizvoda, a sada poduzetnik iz Srbije kupuje dionice »Kraša«.


Dakle, nije postojala konzistentna, promišljena politika. Radilo se stihijski i dodvoravački. Kod Milanovića to neće biti tako. On zna što je hrvatski interes i za njega će se boriti. Vjerujem da će kolikogod je u njegovoj moći pokušati otopliti i unaprijediti odnose sa susjedima.


Napetost koja sada vlada koristi samo vladajućim strankama u obje države i to za homogenizaciju desnog krila biračkog tijela koji glasa za Vučića ili za HDZ-a. Nikakve druge koristi nema, samo šteta.


Kada govorimo o Milanoviću i vama, premijer vas je prošloga tjedna prozvao zbog kumskog odnosa. Razlog za to je što se pred Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa vodi postupak protiv njega, a zbog imenovanja Igora Pokaza, kumski povezanog s Plenkovićem, za veleposlanika u Velikoj Britaniji. Vi ste u Milanovićevoj vladi bili zamjenik ministrice vanjskih poslova.


– Prozvao je mene zbog postupaka koji se vodi protiv njega. Stvarno je izgubio kompas. Ne razumijem zašto to premijer spominje u Saboru. Time samo demonstrira svoju nervozu. To inače uvijek radi kada želi izbjeći odgovor na moje zastupničko pitanje jer bi mogao biti nezgodan za njega samoga.



Ne ulazim u njegove kumske odnose, a ako postoji neki predmet pred Povjerenstvom, ono će ga i razriješiti.


Pokaz je za veleposlanika imenovan u standardnoj proceduri u kojoj sudjeluje i premijer, ne samo on. Pokaz nije nov u hrvatskoj diplomaciji, uostalom bio je i veleposlanik u Rusiji. Mislite li da je to nešto za Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa?


– Ako čovjek ima kvalifikacije biti veleposlanik, onda je to temeljni element za odlučivanje da li će ga se slati ili ne. Mislim da je Pokaz kvalificiran diplomat i u tom kontekstu smatram da taj slučaj nema nekog merituma koji bi mirisao na sukob interesa. No, ostavimo to Povjerenstvu da odluči.


Što se tiče mog slučaja zamjenika ministrice vanjskih poslova, ja sam bio izbor Vesne Pusić, tadašnje ministrice. Ona je htjela da ja dođem za njezinog zamjenika, a premijer Milanović se s time suglasio. To je bilo HNS-ovo mjesto u koalicijskoj podjeli mjesta u Vladi.


Predsjednika ne možete smijeniti ako sramoti zemlju


Spominjali smo odnose Vlade i predsjednice Republike u vanjskim poslovima. Postoje barem povremene napetosti, primjerice u slučaju predsjedničinog poziva Vučiću, kada je riječ o vanjskoj politici. Bi li to trebalo ustavno drugačije definirati? U Ustavu piše da Vlada vodi unutarnju i vanjsku politiku, ali piše i da predsjednici Vlade i Republike surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike.


– Nikada nije bilo do kraja jasno koji je odnos između sukreiranja i vođenja vanjske politike, posebice kada su gotovo svi mehanizmi za vođenje i provođenje vanjske politike u rukama Vlade. Od ministarstva vanjskih poslova preko diplomatske mreže do proračuna. Osim toga, Vlada odgovara Saboru i kada radi zakonito, ali štetno, Predsjednik ne odgovara. U Saboru uvijek možete pokrenuti pitanje povjerenja ministru, premijeru ili Vladi u cjelini zbog lošeg rada ili štetne politike.


Predsjednika ne možete smijeniti ako loše radi ili sramoti zemlju. To su velike razlike važne i za shvaćanje pojmova sukreiranje i vođenje vanjske politike. Premijer i vlada odgovaraju svakodnevno parlamentu i svake četiri godine građanima na izborima, a predsjednik samo jednom u pet godina, na izborima građanima.


U tom kontekstu, jasno je da, najveća odgovornost leži na Vladi,a kada predsjednik Republike pokušava sam nešto oblikovati onda dobijemo dvije državne politike koje zbunjuju domaću i stranu javnost i de facto kompromitiraju državu u inozemstvu.


Imate Ukrajinu i premijera koji tamo iznosi jedan set poruka, a predsjednica u Rusiji drugi set. U slučaju Tri mora jedne poruke dolaze s Pantovčaka, druge iz Banskih dvora. U slučaju Aleksandra Vučića predsjednica samostalno organizira tako delikatan politički posjet Hrvatskoj, a prije toga susret koji je rezultirao Subotičkom deklaracijom koju Vlada nije htjela provesti.