Čestitke s Kvarnera

Norveško rukometno srebro ima zametski pečat u liku Željka Tomca

Igor Duvnjak

Riječanin Željko Tomac, trener u norveškoj reprezentaciji

Riječanin Željko Tomac, trener u norveškoj reprezentaciji

Postavio sam temelje Zameta, koji je kasnije dao tolike svjetske asove, uveo u prvu ekipu Alvara Načinovića – kaže Tomac, koji je Norvežane počeo učiti rukometu još davne 1986. godine



RIJEKA – Širok je osmijeh Riječanina Željka Tomca, trenera u norveškoj reprezentaciji, rukometnim viceprvacima svijeta, dok prima čestitke za ugodno iznenađenje, osvojenu srebrnu medalju. Posebno su mu drage riječke čestitke, one koju šalju stari rukometni prijatelji, znana riječka rukometna imena.


– Čuli smo se nakon svega. Javili su mi se moji Zamećani – kaže Željko Tomac, koji je Norvežane počeo učiti rukometu još davne 1986. godine, u ta tri desetljeća Vikinzi su daleko doplovili. – Čuo sam se već s Valterom Matoševićem, Damirom Čavlovićem, Željkom Milanovićem, Darkom Dunatom… Svi su mi čestitali, zaželjeli puno sreće.


Norvežani su dobro krenuli u finalu, ali su na duži rok morali priznati premoć favorita, domaćina Francuza u »Bercyju«.


Svježi vjetar




– U prvih 25 minuta smo igrali odlično. Tada su Francuzi zaradili isključenje, a mi smo promašili neke zicere te smo im pružili priliku da se vrate u utakmicu. Mi smo do tada vodili i oni su dobili poluvrijeme jednim udarcem. Nakon toga smo katastrofalno odigrali prvih pet minuta nastavka, oni su nam odmah pobjegli na četiri gola razlike. Vraćali smo se, ali oni su zbilja jedan stroj, kada im se da malo šanse, gotovo je.


Norvežani se, međutim, itekako raduju srebru, izgrlili bi onoga tko bi im ga ponudio prije Svjetskog prvenstva, to im je uostalom prvo finale na velikim natjecanjima.



Nikola Tomac, nekadašnji nogometaš »Orijenta« i bivši direktor HNK »Rijeka« stalno ima razloga za feštanje. Sada je brat Željko viceprvak svijeta, još ranije Željkova kćerka Marta je u dresu Norvežanki postala svjetska i europska prvakinja.


– Marta je osvojila svjetsku i europsku titulu, ta natjecanja su uvijek prije Božića te bismo te medalje vješali na bor. Rukometašica Suzana Golja mi je sada poslala poruku da ću morati kupiti veći bor uoči božićnih blagdana. Ovo je zbilja za slavlje…



– To finale ide u domenu »vjerovali ili ne«. Imamo mladu ekipu, prosjek je 25 godina. Drago mi je da smo nakon Europskog prvenstva, na kojem smo bili u polufinalu i izgubili od Hrvatske za medalju, načinili tako veliki korak naprijed. Imali smo jaku skupinu s Francuzima, Rusima, Poljacima, Brazilcima. Tu smo odigrali dobro. Bili smo potom odlični u osmini finala s Makedonijom i u četvrtfinalu s Mađarskom, da bismo u polufinalu imali sreće s Hrvatskom. Ovo je zbilja odličan turnir za našu mladu ekipu.


Iz Norveške definitivno stiže svježi vjetar u svjetski rukomet, na velikoj sceni je momčad koja ima obečavajuću perspektivu, forsirajući modernu, brzu i snažnu igru.


– Svi ti rukometni znalci nam čestitaju na odličnoj igri, na lijepom, brzom rukometu s puno trčanja i puno golova. Ovo nam je prvo odličje u povijesti, do sada norveška muška reprezentacija nikada nije imala niti jednog igrača u prvoj postavi SP-a, sada smo ih imali čak trojicu. Fenomenalno!


Željko ima itekakvo osobno zadovoljstvo. Nije samo pomoćnik u stručnom stožeru, vidljive su njegove sugestije i savjeti za vrijeme utakmice igračima i izborniku Christianu Bergeu, kojem je uostalom davno bio trener. U svemu ne zaboravlja matičnu, riječku luku iz koje se otisnuo na dugu, uspješnu plovidbu tijekom koje je u jednom razdoblju bio i izbornik hrvatskih rukometašica.


Zadovoljština


– To je sve skupa krenulo na Zametu, tu sam najprije bio igrač u ondašnjoj Jugoslaviji. Bio sam potom trener četiri godine, kasnije su mi rekli da je to najduže što je netko u neprekinutom razdoblju vodio »Zamet«. Tada je Valter Matošević imao 16 godina, Alvaro Načinović četiri godine više. Uveo sam ga u prvu ekipu, postavio sam temelje »Zameta«. Ta ekipa je kasnije ušla u Prvu ligu i igrala dobro. Osim spomenutih Načinovića i Matoševića, tu su uz ostale bili Darko Dunato, Marin Mišković, Boris Dragičević, sve su to igrači koje sam trenirao niz godina.


To je sve bio uvod u pojavu i drugih riječkih zvijezda, koje već godinama osvajaju odličja na najvećim natjecanjima, a Tomac je išao svojim putem.


– Taj »Zamet« je potom dao čitav niz velikih imena za svjetski rukomet, osvajača medalja, Mirzu Džombu, Renata Sulića, Darka Franovića, Valnera Frankovića, Nikolu Blažička, Jakova Gojuna, pa Ivana Stevanovića i Krešimira Kozinu, sudionke EP-a lani. Kao trener sam sada dobio neku zadovoljštinu nakon toliko puno godina. S ovim projektom sam počeo s ranijim, norveškim izbornikom, ovu selekciju smo napravili 2012. godine. To je bila generacija 90. godišta, uključili smo ih u reprezentaciju. Polako smo gradili momčad. U ekipi imamo dvojicu igrača 88. godišta, koji ne pripadaju ovoj generaciji – kazao je Željko Tomac na odlasku iz Pariza za Norvešku. Broji dane do idućeg tjedna kada namjerava doći u Rijeku na uvijek dragi đir po Korzu, susret s brojnim prijateljima i na ćakule o rukometu.