Foto D. Lovrović
Slobodnjaštvo mi pomaže da budem »budna«, da se propitujem, da radim na sebi, da ne odustajem, da prihvaćam i odbijam ponude, a samim time i da preuzimam odgovornost za napravljen posao, kaže Franković
Površno »odguliti« posao i uzeti lovu – to nije strategija kojom se u svome radu vodi Judita Franković. Štoviše, u toj strategiji, koja je postala neslužbeni moto većine ovog društva, ona vidi razlog anemiji kvalitete televizijske i filmske produkcije, čak i društva uopće. Tu će anemiju ublažiti druga sezona hvaljene dramske serije »Počivali u miru« koja se u ponedjeljak počinje emitirati na Prvom programu HRT–a, u udarnom terminu od 21 sat, i u kojoj Judita Franković tumači glavnu ulogu. Mlada novinarka Lucija Car opet kreće u intrigantnu i opasnu istragu sumnjivih smrti od azbestoze u izmišljenom istarskom mjestu, usput razobličujući odnose malih ljudi, politike, medija, korporacija i kriminala u tranzicijskom društvu.
Judita Franković je, kao i Lucija Car, sposobna mlada žena zavidne karijere, koja radi sa strašću i uvjerenjem. Kad smo zadnji put razgovarale, nakon premijere kino hita »Sonja i bik« u pulskoj Areni, jedna od tema kojima smo se bavile bile su predrasude u našoj sredini – rekla je tada da komedija rijetko koristi predrasude i stereotipe u svrhu umjetničke katarze i da zbog toga žali. Ovaj put, s novim povodom, nastavljamo taj razgovor.
– Meni je gluma divna jer me zanimaju životi mojih likova i pokušavam im dati život i onda kad su stereotipni, jer stereotip je i nastao iz života… Ponekad sam u tome uspješna, ponekad manje. Ponekad na neke stvari ne mogu utjecati, jer nisam sama u procesu, ali uvijek se iznova podsjetim da sam sama odgovorna za poteze koje vučem. Problem vidim u žurbi i potrebi da se što prije i za što manje novaca (naravno) proizvede što više materijala. Ne uzima se vremena za »kopanje« i istraživanje, traži se uglavnom reprodukcija već viđenog i proživljenog. Pa umjesto da lik živi, on imitira život – kaže Judita.
Uloga koju tumačite u seriji »Počivali u miru« priskrbila Vam je zavidan status. Što Vam je bio najveći izazov, a što najveće zadovoljstvo (ili frustracija možda) u kreiranju ovog lika?
– Imala sam sreću da me dopala ta uloga, a ono što me posebno oduševilo je da je netko odlučio da priča priču kroz snažan ženski lik. Kad kažem snažan ne mislim na lik bez mana, nego baš naprotiv – snažan u svim svojim porivima i pogreškama koje čini, u svojim nesavršenostima, vrlinama i manama. Najveće zadovoljstvo je biti na setu i stvarati lik u odnosu i interakciji s drugim kolegama, a najveća frustracija gledanje materijala (smijeh). Ali mislim da se tu ne razlikujem puno od svojih kolega. Teško mi je objasniti i racionalizirati taj moment tjeskobe, straha i iščekivanja dok se bliže tvoji kadrovi, pa onda beskonačna analiza napravljenog i vječna potreba da neke stvari napraviš drugačije.
Kolika je sličnost između Vas i Lucije Car? Koliko ste se morali izmaknuti iz svog identiteta i iz zone glumačkog komfora da biste onako uspješno »skinuli« njezin lik?
– Zapravo kad god kreiram neki lik, pokušavam osjetiti koliko je različit od mene. Zašto? Zato što ga ne želim ograničiti na svoje misli, osjećaje i stavove. Želim biti slobodna primiti neke nove i drugačije senzacije da bih tom liku mogla dati puniji život. Volim intuitivno pristupiti liku, nemam utabanu šprancu po kojoj radim, svaki lik traži svoj proces otjelovljenja. Nikad nemam unaprijed određen put kojim ću ići, stvari se otvaraju kroz proces. Bitno je povjerenje. Rad glumca i redatelja i glumca i glumca je svojevrsno vođenje ljubavi, morate se moći prepustiti, ali i preuzeti inicijativu (smijeh). Volim aktivno sudjelovati u stvaranju, volim nuditi ideje i rješenja, ali volim i da redatelj na tom putu vodi mene. Slučaj Lucije Car je pomalo specifičan, život je nastavila i u drugoj sezoni. U prvoj je bila puno prigušenija, puno manje socijalno prilagođena, dok u drugoj, s dolaskom redatelja Gorana Dukića, s jedne strane zadržava ideale vezane za svoj novinarski poziv, potreba za istinom ju i dalje goni u poslu, dok s druge strane u privatnom životu igra dvostruku igru. U novoj sezoni Lucijin modus operandi je lakoća u maniri »joie de vivre« koji je zapravo samo nesvjesno odabran obrambeni mehanizam nastao kao posljedica događaja iz prve sezone. Taj mehanizam, naravno, ima napuknuća (koji se prepoznaju u napadajima panike i ponajviše u zatvorskim razgovorima s Matom Šušnjarom) koji kulminiraju tragičnim raspletom sezone.
U prvoj sezoni popularne američke serije »Kuća od karata«, pojavljuje se novinarka Zoe, jednako agilna i pravdoljubiva kao Lucija. Jeste li pratili seriju i jeste li razmišljali o paraleli između Zoe i Lucije? U ovo doba renesanse televizijskih serija, koje serije pratite, koje biste preporučili?
– Nažalost, nisam pratila »Kuću od karata«, pa ćemo o ovoj temi drugom prilikom, možda uoči treće sezone »Počivalih«? Međutim, slažem se da smo u razdoblju renesanse televizijske produkcije. Već cijelu dekadu televizija je preuzela dominantnu ulogu u proizvodnji jakog dramskog programa. Serija je zahvalna forma jer imaš puno više prostora za ispričati priču. I ono što je taj nalet dobrih serija donio jest beskompromisnost u obradi teme, snažne likove i vizualni identitet. I još je jedna posebnost – pojavilo se puno snažnih ženskih protagonistkinja koje dominiraju ekranom, a mislim da je to posebnost i serije »Počivali u miru«. Od stranih serija, bila sam navučena na »Na putu prema dolje« i »Fargo« i preporučam ih, svakako. Sjajne su mi i kasnije sezone »American Horror Story«, »Dobra žena«, »Ubojstva«…
Reakcije na seriju »Crno bijeli svijet« pokazale su da su kriteriji gledatelja porasli, »izbrušeni« konzumacijom visoko kvalitetnih stranih serija, američkih i skandinavskih. Jesu li ta velika očekivanja dobra ili loša?
– Velika očekivanja su dvosjekli mač. Sukladno tome moglo bi se postaviti čitanje knjige kao nekog intimnog i osobnog momenta kojim stvarate sliku pročitanog i gledanje filma nastalog po istoj knjizi. Film će uvijek biti jedna od mogućeg iščitavanja i doživljavanja sadržaja i neće moći zadovoljiti svakoga tko je sadržaj konzumirao. Ali rješenje takvih dilema mislim da leži u hrabrosti autora da ispriča svoju priču sa što manje kompromisa i da stane iza svog djela. A što se tiče uzora i učenja, i naša televizijska produkcija i svi mi, svakako trebamo učiti i od američke i od europske produkcije, ići naprijed i ići do kraja.
Novinarstvo u Hrvatskoj profesija je koja ubrzano gubi dostojanstvo. Kako vi doživljavate novinarstvo? Koliko Lucija ima srodnika u hrvatskom novinarstvu? Ima li ih uopće? Ili je ona lik iz utopije?
– Mislim da je njena tragičnost upravo u tome da je ona jedan vrlo stvaran lik i reprezentativni primjerak mlade obrazovane osobe iz naše realnosti, friško diplomirana, puna volje, ideala i stavova, spremna promijeniti, ako ne svijet, onda barem svoju zatečenu stvarnost, ali strukture koje tu stvarnost čine nisu spremne, ili bolje rečeno, nisu voljne, nisu voljne osobnu komociju dijeliti s nekim tamo malim čovjekom za kojeg su odgovorni. Naravno, Lucija Car je fiktivan lik i njeni ideali kao i njene tragedije jesu filmski podcrtane, ali itekako kanaliziraju stvarnost. Danas je u svakoj profesiji teško zadržati ideale, zapravo točnija riječ bi bila dostojanstvo, zadržati dostojanstvo profesije. I zato Lucija Car može biti metafora za svakoga pojedinca koji tim putem odluči ići.
Nedavno mi je glumac Ivan Ožegović rekao da je najviše što glumac u Hrvatskoj može ostvariti – to da mu partnerica na ekranu bude Judita Franković i da besplatno dobije gablec na setu. Prestaju li s gablecom i Vaše ambicije? Čemu težite u poslu kojim se bavite? I u kojem ste projektu došli najbliže nekom svom idealu u karijeri?
– Ivan je poseban mladi glumac, ima u njemu, čini mi se, nešto od onoga bunta kakav su imali mladi Paul Newman ili River Phoenix, on je i promatrač i akter, tiču ga se stvari i on ih je spreman propitivati, ne samo slijepo pratiti. Naravno da je lijepo čuti ovu njegovu izjavu, ona sigurno proizlazi iz lijepe suradnje koju smo u seriji ostvarili, mada je možda ipak pretjerana… Iako, kad bolje razmislim, ako uzmemo u obzir što se na setu ponekad jede, cijelu izjavu bismo mogli sagledati iz potpuno nove perspektive! (smijeh). Šalu na stranu, to je zaista lijep komplimet! Ne pripadam onoj struji glumaca koja smatra da može dobro glumiti samo ako »razbuca« svog kolegu, dapače, i sama volim kraj sebe jake glumce kojima treba parirati, to me tjera da i sama budem bolja. Imam sreću da surađujem sa sjajnim ljudima koji mi daju prilike i žele iz mene izvući najbolje. To naravno ne znači da je sve uvijek lako i da ide kao podmazano. Naprotiv, frustrira, tjera u suze, ali i ispunjava. Ovaj posao je svojevrsni opijat koji vas kada ga konzumirate odvede u nepregledna prostranstva mašte, a po povratku u realnost zakuca u zid. Stalno letite i padate, a ne možete bez toga. Trenutno sam u fazi u kojoj propitujem vlastite želje, potrebe i htjenja. Ponekad se čovjek treba umiriti i u tišini susresti sa samim sobom, sa zahvalnošću misliti o ostvarenom i onda krenuti dalje u nove izazove, postaviti ljestvicu opet na neku novu razinu.
Koje su osobine bitne za dobru suradnju s drugim glumcima na setu? I kod koga ste ih pronašli na snimanju »Počivali u miru«? Tko su glumci s kojima rado surađujete?
– Osobno mi u tome pomaže činjenica što sam pomalo autsajder, pri čemu toj riječi ne pridajem negativnu konotaciju, dapače, slobodnjak sam, svojim izborom, slobodnjaštvo ne doživljavam kao neku prijelaznu fazu na putu k angažmanu već kao vlastiti izbor. Ono mi pomaže da budem »budna«, da se propitujem, da radim na sebi, da ne odustajem, da prihvaćam i odbijam ponude, a samim time i da preuzimam odgovornost za napravljen posao. Zbog te »izvanjske« pozicije možda nemam puno prijatelja među kolegama, ali sve svoje kolege mogu gledati profesionalno i čisto, bez predrasuda, bez turbulentnog predživota. Imamo privilegiju da stvaramo, a da nismo ograničeni na prijašnje živote.
