Tako daleko, a blizu

Agresija ili anemija, rezultat je isti: Koje su sličnosti izraelskog i hrvatskog filma

Dragan Rubeša



Medijski sveprisutna i krajnje agresivna izraelska ministrica kulture Miri Regev ovih je dana natjerala izrealsku veleposlanicu u Francuskoj da bojkotira Festival izraelskog filma u Parizu jer je njegov selektor u program uvrstio antiratni komad »Foxtrot« Samuela Maoza. Prema ministrici Regev, koja je nedavno izjavila da nikad nije čitala Čehova, što je i logično jer toj ambicioznoj političarki do kulture nije previše stalo, Maozov film »blati izraelsku armiju«.


Inače, riječ je o ženi koja je spektakularno napustila dodjelu Ofira (izraelski Oscari) u trenutku kad je jedna palestinska pjevačica zakoračila na pozornicu. Ženi koja se na canneskom crvenom tepihu lani pojavila u toaleti s printom Jeruzalema specijalno dizajniranoj za nju, a koju je odjenula kako bi njome obilježila dan »sjedinjenja« tog grada s matičnom zemljom.Na sreću, naša ministrica kulture još se nije ukazala na canneskom crvenom tepihu u toaleti s printom grada Dubrovnika. Iako njena anemija ostaje posve ravnodušna na neke naše Regev, inkarnirane u braniteljskim udrugama. U Cannesu, naime, ni ove godine nema hrvatskog filma. Ali zato je u etablirani paralelni program »Tjedan kritike« uvrštena jedna manjinska koprodukcija, dokumentarno-animirani komad »Chris the Swiss« u režiji Anje Komfel, kojeg HAVC nije samo odbio uvrstiti u standardni kolaudacijski proces, već mu je odbio dodijeliti prethodno odobrenih 740 tisuća kuna. Sve to zbog nedovoljno domoljubnog prikaza rata.

Foxtrot i bećarac


Komfelin komad producirale su švicarska kuća Dschoint Ventschure Filmproduktion i manjim dijelom hrvatski Nukleus Film, koji stoji iza podjednako »antihrvatskog« uratka »15 minuta – Masakr u Dvoru«. Što je bilo sporno u njenom filmu koji se bavi misterijem vezanim za smrt autoričina rođaka, švicarskog novinara Christiana Wurtenberga, ubijenog 1992. u odori brigade međunarodnih dobrovoljaca koji su se borili na hrvatskoj strani? Službeni razlog HAVC-ova povlačenja već odobrenih sredstava velike su promjene scenarija u odnosu na originalnu verziju. To postaje evidentno već samim uvidom u njegov foršpan trenutno dostupan na You Tubeu (svečana premijera Komfelina filma zakazana je za 13. svibnja u najatraktivnijem subotnjem terminu u dvorani canneskog hotela »Miramar«, koja funkcionira kao baza Tjedna kritike). U njemu se »hrabri« pripadnici te međunarodne brigade nazivaju »bandom desničarskih kriminalaca« koji su u Hrvatsku došli radi »legaliziranog ubijanja«, te ih se proglašava »ekstremistima«, »ubojicama« i »silovateljima«, od čega braniteljske udruge u najmanju ruku dobivaju žgaravicu u želucu.Na isti način je i Regev dočekala Maozov »Foxtrot«. Naročito ju je zasmetala scena iz njegova filma u kojoj mladi izraelski vojnici na kontrolnoj točki postavljenoj usred ničeg, »zabunom« ubijaju palestinski par koji je odlazio na vjenčanje. Njena agresivnost ide tako daleko da je natjerala određene nezavisne institucije poput Fondacije Rabinovich da se ponašaju po njenim diktatima, te da modificiraju pravila i ugovore s producentima, iako je riječ o zakladi koja je u bjelosvjetskim festivalskim krugovima bila poznata po krajnje liberalnom pristupu. Pokušala je utjecati i na izraelsku varijantu HAVC-a poznatiju kao Izraelski filmski fond (Israel Film Fund) koji od 1999. vodi u autorskim i filmskim krugovima cijenjeni Katriel Schory, popularno nazvan ministrom izaelskih filmskih poslova. Schory se naime zalaže za politiku koja će izraelskim sineastima garantirati autonomiju i slobodu izričaja. To se naravno nije svidjelo notornoj Regev. No dok je Schory dobio snažnu potporu izraelske filmske zajednice, ta ista zajednica u nas nije ni trepnula na odlazak (čitaj: protjerivanje) njena hrvatskog pandana Hrvoja Hribara, jer očito ne želi gristi ruku koja je hrani. Jer, agresija (Regev) ili birokratska anemija (Obuljen-Koržinek), foxtrot ili linđo – rezultat je isti.

Zahvaljujući Schoryju, Izraelski filmski fond financirao je i neke itekako odvažne autore poput Folmana (»Valcer s Baširom«), Scandara Coptija (»Ajami«) i samog Maoza (»Foxtrot«). Jer, kad je Maozu na lanjskoj Mostri uručen Srebrni lav, on je tu istu nagradu posvetio Schoryju, opisavši ga tada kao »čovjeka koja se bori poput lava kojeg držim u ruci, da bi obranio slobodu izražavanja«. Takvih lavova je u našem HAVC-u spremnom na kompromise sve manje i njihova rika nije dovoljno glasna da bi nadjačala braniteljske urlike. Jer, kao što je u eri u kojoj sudbinu izraelskog filma kroji agresivna Regev, sve manje produkcija koje se kritički suočavaju s izraelsko-palestinskim konfliktom, tako je u eri u kojoj sudbinu hrvatskog filma kroje braniteljske udruge sve manje subverzivnih filmova koji kritički i odvažno progovaraju o ratnim temama.


Rat i Miri


Zato se nakon Hribarove zlatne ere nanovo osjeća deflacija hrvatskog filma na festivalima A-lige, ne računajući na manjinske koprodukcije za kolaudaciju nepoželjne. I hrvatski filmski klasici još uvijek se nalaze na listi čekanja za prestižni program Cannes Classics u kojem smo barem kad je riječ o filmovima s ovih prostora pretprošle godine vidjeli Štiglicov komad »Dolina miru«, dok su lani u istom prikazani Petrovićevi »Skupljači perja«. Mi i dalje ostajemo skupljači magle. I dok Nukleus svim silama pokušava spriječiti uvrštenje »Chrisa« u promotivni katalog hrvatskog filma koji se nudi na Istočnoeuropskom paviljonu u sklopu Marchea, najnoviji film Ognjena Glavonića »Teret« uvršten u prestižni canneski Quinzaine, zadovoljio je stroge kriterije HAVC-ova sufinanciranja. On se naime ne bavi hrvatskim zločinima već onima koje su počinili srpski vojnici nad Kosovarima. Onim istim kojima se autor već pozabavio u prethodnom filmu »Dubina dva«. S druge strane, ovogodišnji Cannes je posve ignorirao izraelski film. Jer, uz Miri nema mira. Ali zato će se na Marcheu po prvi put predstaviti samostalni palestinski paviljon iza kojeg stoje palestinsko Ministarstvo kulture i Francuski konzulat u Jeruzalemu.