Tarinainanika

Troglasna scenska fuga: Uz predstavu “Tokyo Fugue” japanske skupine

Kim Cuculić

Foto Krila

Foto Krila

Gostovanje japanske predstave izazvalo je velik interes riječke publike, što inače nije slučaj kad se radi o izvedbama fizičkog teatra ili suvremenog plesa



RIJEKA Ako možda i nismo bili u Japanu, svima nam je poznat onaj prizor iz japanskih brzih vlakova: mnoštvo putnika koji u vlaku spavaju prislonjeni jedni na druge. Među običajima vezanim za Japan nalazimo i ovaj: ako netko zaspi sa svojom glavom na vašem ramenu, to je uobičajena praksa koja se tolerira. Japanci, naime, imaju vrlo duga putovanja od kuće do posla i rade jako dugo, pa mnogi od njih padaju u san čim se nakon posla dočepaju vlaka koji ih vozi kući. Upravo ovaj detalj iz japanske svakodnevice poslužio je kao inspiracija za predstavu »Tokyo Fugue/Tokijska fuga«, koju je u Rijeku doveo Kreativni laboratorij suvremenog kazališta KRILA.


Ova predstava skupine Tarinainanika dio je programa 25. obljetnice diplomatskih odnosa između Japana i Hrvatske, a gostovanje japanske predstave izazvalo je velik interes riječke publike, što inače nije slučaj kad se radi o izvedbama koje se temelje na fizičkom teatru ili suvremenom plesu. U ovom slučaju riječ je o zanimljivoj kombinaciji drame i korporalne mime, što je na pozornicu riječkog HKD-a donijelo dašak Londona u kojemu je organizatorica događaja Ivana Peranić s kolegama iz Japana studirala specifičnu formu korporalne mime. Radnja predstave »Tokyo Fugue«, u režiji Kentara Suyame i Tanie Coke, smještena je u željeznički sustav Tokija, gdje se u interakciji i sinergiji troje izvođača (Kentaro Suyama, Tania Coke i Toshihiko Nishimura) u obliku fuge ponavljaju situacije sa željezničke postaje i iz vlaka.

Kombinacijom teksta na japanskom i engleskom jeziku, glazbe, glume, korporalne mime i videoprojekcija Katsuyukija Miyabe predstava slijedi formu fuge – polifonskog glazbenog oblika skladanog prema načelima kontrapunkta u tehnici imitacije: određena se tema po ustaljenim pravilima imitira i provodi kroz sve glasove (dionice).


Prema broju glasova, »Tokyo Fugue« je troglasna fuga. U pročišćenoj i minimalističkoj izvedbi prostore željezničkog sustava i vlaka iscrtavaju crno-bijele animacije, a kao glazbena inspiracija Tanie Coke poslužila je fuga J. S. Bacha. Pored Bacha, predstava je inspirirana i M. C. Escherom i Lewisom Carrollom. Realne situacije iz vlaka isprepliću se sa snovitim i nadrealnim, tako da se japanska predstava – koja ima i poetsku dimenziju – neprestano kreće između sna i jave.


»Tokyo Fugue« ima i duhovitih elemenata, ali navodi i na kritičko preispitivanje današnjeg hektičnog načina života koji se – naročito u Japanu – svodi na posao od kojega se na kraju dana samo može zaspati. Negdje u podtekstu mogu se iščitati i otuđenje, samoća, potraga za identitetom i smislom, rastrzanost suvremenog čovjeka između različitih potreba i želja. Predstava je postavljena tako da svaki gledatelj može sam stvarati poveznice i graditi značenjaPublika je goste iz Japana ispratila srdačnim pljeskom.