Juznoafrički sineast Oliver Hermanus ima iza sebe izvrsni film »Ljepota« u kojem se njegov vlasnik pilane zaljubljuje u naočitog rođaka. Film je prikazan i u riječkom Art-kinu u sklopu njegova queer programa. Zato je autorov najnoviji komad »Endless River« uvršten u festivalsku konkurenciju, puno obećavao. Pogotovu njegova sjajna uvodna retro špica u Cinemascopeu, koja priziva zlatno doba Hollywooda. Kao da je riječ o početku neke žestoke melodrame u maniri Douglasa Sirka ili Tennesseeja Williamsa. Ali umjesto posvete starom Hollywoodu, priča je zalutala u zonu Nicholasa Sparksa, spojivši dvije ranjene duše koje su doživjele osobne tragedije.

Hermelin

Paralelne selekcije donijele su i dva fina filma praktički identičnih naziva. Izraelska autorica Yaelle Kayam (»Mountain«) snimila je zanimljivu priču o inhibiranoj ženi koja s obitelji živi u kući ironično nazvanoj »Kutak života« jer je smještena na rubu jeruzalemskog groblja. No život će joj se naglo promijeniti kad ugleda jedan par kako vodi ljubav na grobu. Tada se priča pretvara u finu studiju o voajerizmu, obiteljskim frustracijama i bračnoj dosadi. A portugalski sineast Joao Salaviza, snimio je mračni i spori debi »Montanha« čiji je prosede produžena ruka autorovih hvaljenih kratkiša (»Arena« i »Rafa«), prateći čemernu svakodnevnicu dječaka na pragu puberteta, čiji djed umire u bolnici, otac narkoman živi na nekoj drugoj adresi, a isprana majka planira se preseliti u London, pa on pronalazi jedini spas u djevojci iz susjedstva.

Uoči atentata

U konkurenciji je prikazan i najnoviji politički komad Amosa Gitaija »Rabin, the Last Day«. Kao što to kazuje njegov naziv, riječ je o rekonstrukciji zbivanja vezanih za posljednje sate jedinog normalnog izraelskog premijera i »mirotvorca« Yitzhaka Rabina uoči njegova atentata, ali i rad istražnog komiteta koji je ispitivanjem svjedoka trebao doći do nekih važnih i relevantnih odgovora (iako oni ostaju obavijeni dostatnom dozom ambigviteta).

Priča u kojoj autor isprepliće igrano s dokumentarnim, koristeći arhivski materijal, razlaže se krajnje pedantno i minuciozno, otkrivajući mračno podzemlje mržnje koja se napaja histeričnom retorikom, paranojom i političkom intrigom, gdje konce povlače ekstremistički rabini, parlamentarna ekstremna desnica (jedan mirovni aktivist naziva je »fašističkom desnicom«), militantni izraelski doseljenici i tajni agenti za koje mir znači – izdaju domovine.

U jednoj od ključnih snimki, sadašnji premijer Netanyahu obraća se neposredno nakon Rabinove smrti sudionicima skupa koji nose transparente s likom Rabina na čijem je čelu iscrtana svastika, poručujući im kako je cionizam jedini ispravni put. A žena koja se predstavlja kao »klinička psihologinja« naziva Rabina »shizofreničarem«, dok oni koji su pratili njen izvještaj opisuju žrtvu atentata kao »pripadnika sotonističkog kulta«. Toliko mržnje, izraelskih usijanih glava i ludila koliko je stalo u dva i pol sata trajanja Gitaijeva velikog filma, već dugo nije viđeno na velikom platnu.

Zato nije bez vraga autorova izjava navedena u press knjižici da u Izraelu nije bilo nikad toliko ekstremizma koliko ga ima danas, iako se on prešućuje jer je medijima trenutno zanimljiviji Isil koji u stvari rabi identičnu ideologiju.  Jer, film je to u službi savjesti čiji se glas sjećanja mora čuti. Zato ga Gitai nije snimio kao redatelj, već kao građanin.